Je li Martina Dalić ekonomska stručnjakinja ili nije - neću suditi. Ukoliko je, međutim, točno da se od Hrvatske demokratske zajednice rastala iz principijelnih razloga, jer u toj stranci nisu pristajali na izbacivanje politike iz državne uprave, onda ta ostavka ima izuzetno bitnu poruku. Više od četiri petine te "uprave" posjeduje stranačke iskaznice! Ta stranačka punjenja državne uprave počela su još tamo negdje devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su HDZ-ovi miljenici hametice iz dotadašnjih uprava "istjerali" sve one koji su "komunistički nenarodni kadrovi". Ponegdje se to "istjerivanje" obavljalo čak i uz prijetnju oružjem ili pak metodama koje su srodne svim totalitarizmima.

Mihaila Šiškina The Guardian je proglasio najvećim živućim ruskim piscem. Osvojio je sve najveće ruske književne nagrade, uspoređuju ga s Vladimirom Nabokovom, a osim po svojim romanima poznat je i po političkom angažmanu. Šiškin je među ruskim piscima, naime, najveći kritičar Vladimira Putina. U Zagrebu je gostovao u sklopu programa Europea u dvorištu, koji organizira Naklada Ljevak - izdavač posljednjeg Šiškinovog romana „Pismovnik“. Priliku smo iskoristili da s "najvećim živućim ruskim piscem" napravimo razgovor, ne o književnosti, nego o politici. Njegova tvrdnja da su Rusija (i Europa) u predratnom stanju naprosto nam nije ostavljala izbora.

Tobože uvaženi profesor s američkog Yalea, gospar Ivo Banac, ima vrlo dobar nos za iznalaženje prostora na kojemu sjeme mržnje raste i buja, a Hrvatska, nažalost, ima poduži popis raznih nesnošljivosti i netrpeljivosti. Nisam još čuo iz tih veleumnih usta nešto što bi ljude zbližavalo, već se iz njegovog smjera isključivo čuju borilački pokliči koji ciljaju novom prebrajanju ili pak međusobnom trijebljenju. Najzanimljivije je pak to što Banac, koji ima i američku putovnicu - u Sjedinjenim Državama to ne bi ni u snu mogao raditi. Podučavati ili pak utjerivati ljudima strah u kosti zbog tobožnjeg odustajanja od sračunljivosti lustracije.

Očekivala se „marksistička“ medijska strategija, glasine su govorile o apologiji socijalizma i samoupravljanja koja se krčka u izoliranim medijskim odsjecima Ministarstva kulture, očekivao se zagovor ideološki angažiranog novinarstva, teror neprofitnosti i agitacija u korist javnog financiranja medija. I onda, ništa od toga. Umjesto aktivističke i površne kritike neoliberalnog kapitalizma i njegovih zloćudnih efekata na svijet (ovdašnjih) medija, stigla je najdublja i najcjelovitija analiza medijskog stanja i perspektive koja je ikad nastala u nekoj hrvatskoj državnoj, i ne samo državnoj, instituciji. Ali što da radimo s nečim što ne možemo paušalno iskasapiti na ideološkoj osnovi i otpisati na temelju dvije-tri poluinformacije ili glasine?

Popularni bosanskohercegovački vokalno-instrumentalni sastav Dubioza kolektiv objavio je novi spot za pjesmu "No Escape (from Balkan)". Tko je dosad volio Dubiozu, nakon ovog spota će ih voljeti još i više. Tko ih nije gotivio prije, možda ih zagotivi sad. Voljeli li ih ili ne voljeli, Dubiozi jedno morate priznati: u nekoliko godina momci su se uspjeli pozicionirati kao jedan od najslušanijih bendova na estradnom prostoru južnoslavenskih zemalja. Što se nas tiče, navijamo za Dubiozu i srdačno Vam, dakle, preporučujemo da pogledate spot za pjesmu No Escape (from Balkan). Autori spota sarajevski su majstori iz Fabrike. Žestoko rokanje.

Za razliku od hrvatskih gradova koji su već početkom devedesetih krenuli u retuširanje vlastite istorije, u Srbiji i Beogradu se sa tom rabotom krenulo poprilično kasno. Prvi čin koji je pokrenuo prekrajanje načinio je, niko drugi doli, Zoran Đinđić. Kao gradonačelnik Beograda, još u Miloševićevo vrijeme, Đinđić je 1997. godine skinuo petokraku sa zgrade gradske Skupštine i na taj način otvorio sezonu lova na „crvene“. U međuvremenu sa popisa beogradskih ulica na mahove su nestajali „oslobodioci“ grada, maršal Tito, nisu preživjeli ni Lenjin i Ivo Lola Ribar, a ovih dana je na gradsko smetlište otišle i table s natpisom „Zagrebačka ulica“.