Mogu li nove generacije razumjeti da je ovo bilo moguće u Hrvatskoj?
Sam Metikoš, koji nam je ljubazno ustupio fotografije za ovaj članak, bio je jedan od oko 25 članova službe za rekreaciju, no treba imati na umu da je Željezara organizirala i timove za socijalnu skrb, obrazovne kadrove koji su vodili računa o edukaciji djece radnika u vrijeme odmora te, dakako, medicinske timove.
BRISANJE SVJETLIJE MRAČNE PROŠLOSTI Gdje je nestalo sedam Dubrovnikâ?
NAKON IZVLAČENJA ZLATA, ŠUTNJA: INA i CO nerado se sjećaju dana kada su mazili svoje zaposlenike
Oporavak
Lječilišta i odmarališni kapaciteti kamo su odlazili radnici Željezare protezali su se od Topuskog, Daruvara, Starigrada, Opatije, Vrboskog, Krapinskih toplica, Rogaške Slatine, Malinske, Paga, Kozare, na brdu Svetina do Bleda gdje je Željezara imala zakupljen hotel... U vremenima kada je to poduzeće brojalo dvadesetak tisuća radnika na programima oporavka bilo je oko 2.000 radnika godišnje. Svi koji su radili na teškim, za zdravlje štetnim radnim mjestima imali su pravo na odmore u lječilištima, odnosno deset dana oporavka. Razlog tome je samorazumljiv, priča nam Metikoš. Cilj je bio postizanje boljih radnih rezultata.
Naš sugovornik nam pojašnjava da su se testiranja fizičkih sposobnosti vršila i prije i poslije odmora radnika zbog mjerenja učinka vježbi (FOTO: Lupiga.Com)
"Tvorničke hale su često uzrokovale reumatizam pa smo organizirali besplatno liječenje u Topuskom. Radne jedinice su davale prijedlog, a onda bi stručni tim sastavljen od liječnika, organizatora rekreacije, socijalnog radnika i predstavnika pogona odlučivao kome je liječenje prioritetno. Svaki pogon je mogao poslati određenu kvotu. Oni s problemima dišnih puteva su išli u planine, u Sloveniju", priča nam on. U zimskim danima provodila bi se obuka i za odrasle i za djecu, čiji se broj na slovenskim planinama znao popeti i do 800. Čitave obitelji učile su skijati u organizaciji Željezare.
Opremu za skijanje osiguravala je Željezara (FOTO: Privatna arhiva)
"Radnici bi participirali sa stanom i hranom, plaćenom u nekoliko rata ponekad i beskamatnim kreditom od poduzeća, a Željezara je uskakala s opremom - skijama i pancericama, koje su bile preskupe za njih, ali vremenom su ih radnici ipak otkupljivali. Imali smo servis skija i pancerica za opremanje četiri stotine ljudi", pojašnjava.
RADNICI I GODIŠNJI ODMOR (1969.): Vraćamo vas 45 godina unatrag, kad su građena radnička odmarališta
Ovi odmori i rehabilitacije služili su ublažavanju posljedica rada na teškim radnim mjestima poput čeličane i rada na visokim pećima, gdje je nemoguće raditi čitav radni vijek, podcrtava on. Smeta mu kada čuje da je to za Željezaru bilo neodrživo.
Radnici su sudjelovali u dijelu troška (FOTO: Privatna arhiva)
"Nije istina da blagodati koje su uživali radnici, oni nisu i plaćali. Jesu, kroz fond zajedničke potrošnje u koji su ulagali svi, zajedničkom odlukom i odricanjem od dijela osobnih dohodaka. Na kraju nije bilo radnika koji od tog fonda nešto nije dobio - od izgradnje stanova do stipendiranja školovanja djece", objašnjava.
'Osjećali su to kao svoje'
Utjecaj Željezare na ljude tog kraja bio je daleko širi od kruga zaposlenih i njihovih obitelji. Radnici su, nadaleko je poznato, izgradili i bazen za svoju lokalnu zajednicu.
"Znate kako je to bilo organizirano? Radnici da bi došli do stana, morali su postići određen broj bodova. Jedan od načina prikupljanja bodova je bio da u slobodno vrijeme ideš raditi na bazenu, što se evidentira. Ljudi su masovno išli. Nije trebalo bagera, sve se to s tačkama radilo", priča nam uz smijeh Metikoš, a onda se naglo uozbilji. Bazen se danas pridružio nizu simbola propadanja Siska, što je možda najbolje prikazao Marijan Crtalić u svom ciklusu fotomontaža današnjih prizora iz Siska s onima iz prošlosti.
Crtalićevu montažu objavljujemo uz dozvolu umjetnika
"Taj bazen ima daleko veću vrijednost od materijalne - to su ljudi osjećali kao svoje. Danas, kad ga novi vlasnik koji ga je uzeo za kunu, a nema nikakve veze s tim sportskim objektima, planira zatrpati - ljudi plaču", kaže nam Metikoš. Za tešku se industriju nerijetko lijepe asocijacije mehaniziranja i dehumanizacije ljudi, no Željezari se iz bar jednog razloga bezdušnost ne može nikako pripisati. To je vidljivo i danas, golim okom - na ulicama Capraga i dalje preživljava minoran dio skulptura lijevanih u Željezari.
Život s umjetnicima
"Ta veza radnika s kulturnim radnicima - kiparima, slikarima, književnicima - to je jedna posebna aktivnost koje niste mogli naći ni na istoku ni na zapadu. Umjetnik ti dođe u tvornicu i krene slikati. Radnici ga obilaze, pa dolaze sve bliže i, malo po malo, nađu se i popiju piće, sklope prijateljstva. Redovito nam je dolazio pokojni Melnjak, dolazio je i Kožarić, a kako su organizirani i književni susreti posjetio nas je i Gustav Krklec. Proveli smo ga kroz pogone i vidio je kako se stvaraju trake od čelika, kako to sve sija...! On ne da je bio oduševljen, bio je preneražen! Rekao je: 'To kako ja stvaram, to je ništa - ovo je umjetnost!'", kaže nam ponosno sugovornik ističući kako je paralelno s prijateljstvima stvaran ogroman fond umjetničkih slika i skulptura koje su danas uglavnom prepuštene propadanju, razgrabljene su i uništene. Dolazak kiparice Milene Lach u pogon ostao mu je posebno u sjećanju.
Govori se da će ga zatrpati (FOTO: Privatna arhiva)
"Kada smo je proveli kroz pogone, ona je pala u depresiju! Od uvjeta rada i svega kako se to radi - došlo joj je zlo od prizora lijevanja čelika, visokih peći i ljudi koji samo što ne hodaju po njemu. Ona je emotivna osoba pa je to doživjela drugačije, ganulo ju je... Rastužila se zbog uvjeta rada", priča nam bivši zaposlenik sisačkog diva, koji je mirovinu zaradio upravo poboljšavanjem fizičkog stanja tih radnika.
Studija razvoja rekreacije
Programi su osmišljavani u suradnji s Fakultetom za fizičku kulturu, današnjim Kineziološkim. Ta suradnja je 1987. godine urodila studijom razvoja rekreacije za razdoblje od 20 godina, koja je obuhvaćala aktivnosti koje se mogu provoditi u naseljima, pogonima i u odmaralištima. Organizacija aktivnosti u naseljima uključivala je postavljanje betonskih stolova za stolni tenis, košarkaški koš, boćalište, pikada i mreže za odbojku gdje je to bilo moguće unutar naselja, odnosno na određeni broj stambenih zgrada.
Zezanje (FOTO: Privatna arhiva)
U samoj Željezari su se održavale i radničke sportske igre, susreti s drugim kolektivima, sportske aktivnosti za djecu radnika u Capragu, ali i izvan tog dijela grada koji je izniknuo oko Željezare.
"Imali smo jaču nogometnu ligu nego hrvatski nogometni savez! Ozbiljno vam kažem. Imali smo i proljetnu i ljetnu sezonu", tvrdi nam Metikoš.
Sportska natjecanja bila su normalna stvar (FOTO: Privatna arhiva)
No, u sklopu kompleksa tvornice organizirane su sportske aktivnosti i vježbe za radnike i tijekom radnog vremena, prilagođene njihovim potrebama i poslu koji obavljaju. Produljenjem pauze za ručak, radnici su se mogli i razgibati prije povratka u smjenu.
"Radili smo istraživanja o učincima tih pauza i zaključili smo da je to davalo dobre rezultate, baš zato što su se te aktivnosti redovito odvijale", prisjeća se. Još jedna od stvari koju su pratili je utjecaj trodnevnih izleta organiziranih za radnike koji, primjerice, u petak rade prvu smjenu, a u ponedjeljak noćnu.
Odmarališta
"Mi ta tri slobodna dana praktično njih 'zarobimo'. Oni nisu prisiljeni da idu, svi su išli rado jer je to sve plaćeno. Kad završe smjenu u 14 sati, oni ručaju i onda ih stavljamo u autobuse i vodimo u Malinsku gdje imamo organizirane sportske aktivnosti. To smo radili nekoliko puta godišnje", priča nam Metikoš, dodajući da su ovakvi izleti, sukladno mjerenjima liječničkih timova, pozitivno utjecali na motoriku radnika i opće fizičko stanje.
Rijetki su se opirali trodnevnoj "otmici" autobusom (FOTO: Privatna arhiva)
Željezara je vodila računa da i djeca i radnici izvan Siska uključe u grupe u svojim lokalnim zajednicama. U Sisku su tih godina bili zaposleni i brojni radnici iz Bosne, a poduzeće je nastojalo pružiti im tretman kakav su imali i stanovnici Capraga, ponajprije kada se govori o godišnjim odmorima. Ranije spomenuti timovi su na temelju zdravstvenih i socijalnih faktora birali koja će djeca ići na ljetovanje u Malinsku u dvije smjene od 250 djece, a vodilo se računa da im ništa ondje ne nedostaje.
"Neki od njih su tad po prvi puta vidjeli more, a oko 60 posto te djece je ondje proplivalo. Imali su nastavnika i dobivali po deset dana ljetovanja. To je bilo nezaboravno", prepričava. Objekt u Malinskoj, kojeg je Državna revizija procijenila na više od milijun maraka, imao je u svom sastavu minigolf, rukometno igralište i ono za mali nogomet, stolove za stolni tenis, pikado, viseće kuglane, boćalište... Ondje su organizirana pojedinačna i ekipna natjecanja pa onda i obilasci po Krku, izleti u Bašku te na otočić Košljun i posjete franjevačkom samostanu gdje su se radnici, dakako u manjim skupinama, družili s fratrima, koji su čuvali bogatu riznicu kulturnih i književnih sadržaja. Uvala je, ističe naš sugovornik, bila bogomdana.
Sportski tereni u doba procvata Željezare nicali su po cijelom Capragu (FOTO: Privatna arhiva)
"Imali smo i svoj gliser ondje. Zamislite što je to bilo za radnike koji su tad prvi puta došli na more i provjeravali je li slano tako da bi stavili prst u more, a onda se za samo deset minuta nađu u gliseru!", prisjeća se. U Malinskoj su na mjestu bungalova zbog Željezare niknuli čvrsti objekti, a pred sami rat završeno je idejno rješenje za hotel. Osim na Krku, Željezara je gradila i u Gajcu na Pagu, i to apartmane gdje su se odmarali radnici, a sudjelovala je i u izgradnji Krapinskih toplica i Topuskog.
"Izrađivali smo cijevi, sudjelovali u izgradnji, financijski smo pomagali. Mi nismo imali vlasništvo, nego smo u zakupu imali ležajeve koje smo koristili. Izgradili smo vlastiti hotel u Rogaškoj Slatini - kupili kuću i preuredili u mali hotelčić s 25 ležajeva s bazenom", kaže nam on.
Čarke
"Čarke su", dodaje, "počele devedesete godine".
Priča nam kako ga je čudilo što je tako malo ljudi slutilo što znači novi sustav koji se planira uspostaviti u Hrvatskoj. Neki od tih ljudi sudjelovali su čak i u prosvjedima unutar Željezare, tražeći promjene i "izlazak iz mraka".
Radnika pregledava medicinski tim (FOTO: Privatna arhiva)
"Sjećam se, kad sam jednom za vrijeme rata išao na tržnicu da me par radnika iz Željezare pitalo: 'Hej, Dane, kad ćemo u Malinsku?' Ja sam im rekao: 'Nikada!' Kad su me pitali kako to mislim, odgovorio sam im: 'Pa ti si nosio transparente da želiš izaći iz mraka - eto ti svjetla!' Ljudi su, naravno, bili obmanuti. Nisu se u svemu tome niti snašli. Nije teško dignuti mase, samo se baci nacionalistička buba i ljudi se zapale, na svim stranama", govori nam Metikoš. U privatizaciji su rasprodani i apartmani na Pagu, kao i hotel u Rogaškoj Slatini i na drugim lokacijama. Radnici, naravno, od toga nisu dobili ništa.
"Dobili smo dionice koje su nakon mjesec dana postale bezvrijedne", ispravlja Metikoš. Objekti koje su gradili po Sisku prepušteni su na brigu Gradu koji nema ni novca niti sluha za održavanje. A Željezara?
"Željezara je danas jad i tuga", sjetno će Metikoš.
Lupiga.com
Naslovna fotografija: Privatna arhiva Dane Metikoša
Ovaj tekst šesti je u nizu tekstova iz serije "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", koja se bavi sudbinom, odnosno nestankom radničkih odmarališta izgrađenih zahvaljujući izdvajanjima radničke klase u vrijeme socijalizma. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.
Poštovani gdje se nalazi kompleks objekata odmarališta u Maslinskoj? Vjerovatno je nažalost zapušteno.