Pripremaju se drva za zimu u jednom provincijskom dvorištu. Vukovarskom, požeškom, petrinjskom, sunjskom, karlovačkom, svejedno. Pomoćni radnik kod pilara dobiva pet kuna po metru drva. Završio je Poljoprivredni fakultet i nema posla. Rijetki su oni kojima to povjerava, zadovoljniji je ulogom polupismenoga nadničara, ne mora objašnjavati ni odgovarati na glupa pitanja. Ispiljena drva u šupu slaže treći, za petnaest kuna po metru, branitelj, i ljeti i zimi obučen u maskirnu jaknu. Nije regulirao status, mislio – ima svoju državu. Sad mu je u jednosobnom stanu isključena struja, neće u Centar za socijalnu skrb, rođen je u gradu, pokojne mu roditelje bije glas poštenih i časnih ljudi. Neće ni u pučku kuhinju, radije slaže i cijepa drva.

Ne razmišlja kako bi ga mogao ubiti snijeg, drva spremljena, nema posla, kune niotkuda. Navija za meteorologa Zorana Vakulu koji najavljuje toplu zimu, kao što je najavljivao dugo toplo i sunčano ljeto, pilaru odgovara da je čista glupost to što procvjetale voćke u listopadu najavljuju oštru zimu. Zvono na vratima mu ne radi, pa će se ponovo dogoditi da će mu netko od dobrih susjeda objesiti na kvaku vrećicu s kolačima, koju on neće naći kad otvori vrata, jer, ima više znatiželjnih koje će zanimati što je to u vrećici, a sam kaže da u njegovom ulazu ima gladnih.

Što će danas ručati, kad je praznik i nije red da slaže drva? Preostala je neka kuna od jučer, brine on o tome, slaže švercani duhan u cigaret-papir, pivo pije samo iz tajkunskih marketa  na klupi u parku i, blago njemu, ne gleda televiziju.

A ne bi mu ni koristilo zaći u „socijalni dućan“, taj sve popularniji „dućan dobrote“, jer je potpuno prazan. Na Dan neovisnosti bliješte prazne metalne police dućana. Ma gdje to? U Vukovaru! Gradu heroju. Kako li je tek u drugim gradovima koji nisu heroji Domovinskoga rata? Može im biti samo još gore. Da požele referendum o nestajanju s kugle zemaljske i s Google eartha.

Oni „gore“ vjerojatno i ne znaju da je vukovarski socijalni dućan potpuno prazan više dana, čak i bez makarona i riže kojima istječe rok trajanja, što je korisnicima potpuno nevažno, jer ne skupljaju zalihe, misle na današnji ručak. Četiri člana obitelji „žive“ od pet stotina kuna! Gdje to? U državi koja slavi 23. godišnjicu neovisnosti bojeći se javno progovoriti o ovoj strani simbola neovisnosti, pobjeda, uspjeha, napretka, razvitka, slobode i demokracije.

Gospođa čiji se gospodin suprug godinama bezuspješno kandidira za sve funkcije u gradu i županiji i godinama uporno ne prolazi, mora opet i danas s njim na neki svečarski skup. Pita branitelja da joj pričuva i prošeće psa. Plaća deset kuna po satu, pa nije to neki posao, a: tako i tako ne možeš danas ništa drugo raditi. Nema „gospođa ministarka“ baš prijatelja, a djeca su  „pohranjena“ u stranim državama. Ima psić i garderobu za slučaj kiše. Mantilić u bojama i sa šarama maskirne uniforme. Nekad smo ih zvali „vijetnamke“, ali, daleko je više Vijetnam, branitelj ima jaknu iz svoga rata. I neće šetati psa. Što on to ima protiv pasa?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com