Kod dijela hrvatskih roditelja razgovor o seksu sa svojim potomstvom i dalje je tabu tema, a mladi informacije o seksu dobivaju iz raznih izvora, često pogrešnih, dok adekvatna seksualna edukacija u školama i dalje ne postoji. „Dobar savjet zdravlja vrijedi“ zato nastavlja sa seksualnom edukacijom i iduće godine. Radi se o projektu seksualne edukacije adolescenata koji je tijekom 2015. godine provođen u zagrebačkim školama, a obuhvatio je čak deset tisuća tinejdžera. Zagrebački srednjoškolci su od strane stručnog tima liječnika i psihologa dobili informacije o adolescentskoj seksualnosti i odgovornom seksualnom ponašanju. Zbog dobrih rezultata, projekt je ponovno dobio potporu grada Zagreba te se nastavlja i u 2016. godini.

Pitanje je, da to konačno izgovorim, je li jedan od tisuća farmaceutskih CEO-a diljem svijeta, Kanađanin Tin Orešković, igrom slučaja poslovno vezan za Hrvatsku u kojoj zdravstvu baš ne ide dobro, a privatne inicijative stoga stoje u nekakvom mirovanju, trebao biti HDZ-ov ministar zdravlja ili gospodarstva ili nešto slično, pa kreirati javne politike prema zahtjevima korporacija i privatnog tržišta? Je li napredovao do premijera samo zahvaljujući pomutnji koju je izazvao sumanuti Most? Tko ili što je obavilo inicijaciju sretnog tajnog odnosa između Oreškovića, HDZ-a ili Mosta? Za koji je cilj Orešković na to pristao? I najvažnije, što je točno u to uložio? Domoljublje nije, politička ili stranačka aktivnost nije, što je onda? Mislim da na ta pitanja vrijedi odmah tražiti odgovore i da je gotovo s pseudopolitičkim i sitnotračerskim temama koje su nametnule stranke bivšeg duopola.

Mlada fotografkinja, Marina Paulenka, za potrebe svog diplomskog rada na Akademiji dramske umjetnosti, gotovo godinu i pol je dana povremeno odlazila u Požegu, u jedinu žensku kaznionicu u Hrvatskoj, u kojoj oko 130 zatvorenica izvršava kaznu zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci. Rezultat njezinog umjetničkog istraživanja pretočen je u seriju fotografija pod nazivom "Drugi dom", o zatečenim prizorima spavaonica, ćelija, kupaonica, i nevidljivih tragova zatvorenica. "Zatvori za žene od druge polovine 20. stoljeća počeli su se uređivati kao domovi u kojima se žene počinju nadzirati i preodgajati u dobre poslušne domaćice što sam onda povezala s obiteljskim domom u tradicionalnom smislu gdje su žene opet pod nadzorom muževa, svekrvi, djece, susjeda", kaže Marina iz čega slijedi ključno pitanje njezinog rada - ako dom liči na zatvor, kako onda promišljati javnu instituciju u kojoj zatvorenice izvršavaju kaznu zatvora?

Da hrvatske političke stranke ne mare previše za mlade, imali smo priliku vidjeti i tijekom minule predizborne kampanje kada se pokazalo da predizborni programi gotovo nemaju nikakve politike mladih uključene u svoje prioritete i ciljeve. Osim općih mjesta o potrebi zapošljavanja i nejasnih stavova o unaprjeđenju obrazovanja koji su uglavnom išli za daljnjom komercijalizacijom pod krinkom izvrsnosti, niti jedna stranka, kao ni postojeći nacionalni programi nisu imali niti imaju viziju budućnosti zasnovanu na potencijalima ove svakom društvu najvažnije dobne skupine. Sličnu sudbinu mladi dijele i kad je riječ o lokalnim politikama, barem ako je suditi po načinu prezentacije mladih u lokalnoj vlasti – Savjetu mladih, tijelu koje ima tek savjetodavnu ulogu u kreiranju politika.

Ako bismo 'težinski' uspoređivali ove dvije kletve (prokletstva, anateme, fetve) - ajatolahovu i biskupovu -, vidjet ćemo da je Košićeva fetva teža i bogohulnija. Ajatolah, vjerski poglavar, proklinje nekoga tko vrijeđa njegovu vjeru, on traži bogohulnikovu glavu, njegov život, a što, da budemo malo zločesti, i nije nešto što nije bilo neuobičajeno u povijesti. Sjetimo se samo kako su završili 'heretici' Giordano Bruno ili Galileo Galilei koji su bili upali u „ralje“ Svete Inkvizicije. Završili su upravo tako - s fetvom na glavi da šire herezu. Međutim, biskup Košić svoju fetvu ne izriče nekome kršćaninu koji vrijeđa kršćansku vjeru, nego čovjeku političaru, ali ne zato što ovaj bogohuli, što širi herezu, nego zato što iskazuje sasvim drukčiji politički stav negoli je Košićev i njegovih drugova, i to – da budemo posve jasni - stav kakav zauzima više od 50% hrvatskih katolika.

Ne postoje samo dva Mostara – onaj istočni i zapadni - koji zajednički tvore jedan grad slučaj. Mostara ima koliko ti duša ište. Tri i četiri Mostara postoje. Ima u njemu ljudi koji, eto, vole čokoladu, ima mladih koji se vole izražavati kroz uličnu umjetnost, plesati i zabavljati se i koji stoje nasuprot onih koje producira službena politika, onih koji pijani, obučeni u dresove nogometnih momčadi divljaju i ruše vlastiti grad. I nisu za to dokaz samo dvije inicijative o kojima ovdje govorimo. Ima Mostar i dva poprilično ozbiljna glazbena festivala. U njemu djeluje i rock škola koja klince nastoji skloniti s ulice. Od rata na ovamo Mostar je iznjedrio i nekoliko ozbiljnih bendova poput Mostar Sevdah Reuniona, Zostera, Vunenih, Mare, u novije vrijeme i Jogi Popa. Od nedavno Mostar ima i ozbiljan književni festival, Poligon.