Malo tko umije kao Saša Antić nacrtati slike iz splitske, a često i hrvatske svakodnevnice. Sa moga prozora pjesma je o jednom kvartu, ali i svim kvartovima, onim udaljenim, manje motrenim, koji kao u gore navedenom prizoru ničice preko noći padnu pred bagerima krupnog kapitala. I prestanu biti kvartovi ugodnog života, a postanu tek podsjetnik nekog boljeg vremena. Antićev je kvart poetski, a onaj u kojem je snimljen spot za T.B.F.-ovu pjesmu je stvarni Split 3, kojeg u Splitu danas poznaju tek njegovi stanari, a van njega, studenti arhitekture, i to diljem svijeta. Nekad drugi centar Splita, danas kvart daleko od gradske vreve i turističkih kretanja, interesantan tek stručnjacima i zaljubljenicima u novi trend divljenja modernoj arhitekturi, koji uživaju u prednostima promišljenog planiranja grada.

Ima tome dvije godine, pa sad i malo više, kako je u hrvatskom odjelu Goethe instituta potekla ideja da se za vrijeme i oko obilježavanja 70 godina od pobjede nad fašizmom pokrene inicijativa vrijedna hvale, prije svega jer je u proces stvaranja nečega, što tada još nije uobličeno, bilo planirano uključivanje srednjoškolaca i to iz pet gradova. To nešto moralo je imati veze s nacionalsocijalizmom i holokaustom, a dobilo je i prigodni naziv „Dvostruki teret - učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“. Odabrani su i gradovi, a zatim i škole: Treća beogradska gimnazija (Beograd), Gimnazija „Obala“ (Sarajevo), Srednja škola „Ban Josip Jelačić“ (Zaprešić), gimnazija „Fran Galović“ (Koprivnica) i Gimnazija „Lovassy-László“ (Veszprém). Na školama je bila odluka na koji način će oblikovati priču, a moglo bi se reći da se putem ovog projekta pokušala popuniti rupa koja postoji u obrazovnom sustavu, negdje više, a negdje manje.

Kampanja i institucija „bijelih listića“ prisutna je u nekim društvima kao element građanske neposlušnosti, ali čini se kako danas za mene čak ni „bijeli listić“ nije opcija. Oni su možda dobra reakcija na zatvoreni sistem političke klase koja je demokratski legitimitet maskirala formom demokratskih zakona, a demokraciju učinila fasadnom - ali su i dalje dio glasačkog sistema, a baš njega u ovom trenutku želim odbiti. Precrtavanje imena, dopisivanje novih ili crtanje po listiću samo su oblik rezignacije koji već izborno povjerenstvo odbaci kao dječju igru i proglase ih nevažećim (možete na listiću nacrtati novu Mona Lisu ili napisati svoja 33 pjevanja i svoju Komediju, opet će vas birokratski stroj baciti u koš s onima koji su iz puke nesposobnosti ostali nevažeći kao glasači). Rezignacija nad parlamentarnom demokracijom nije ni nova ni naša.

Stranke su dobile priliku natjecati se svojim programima osmišljenim za mlade, odnosno u demonstraciji koliko su im (ne)bitni mladi u izbornim programima. Poziv MMH otišao je i najvećoj oporbenoj stranci – HDZ-u, no oni se ni nakon opetovanih poziva nisu odazvali. Zanimljivo je to upravo iz aspekta da je najveća stranka u Hrvatskoj svoju kampanju itekako bazirala na mladim naraštajima - ne samo obećavajući roditeljima novorođenčadi jednokratnu pomoć od tisuću eura, nego i opetovanim kritikama SDP-om vođene vlasti zbog iseljavanja mladih i obrazovanih u inozemstvo. Ipak, debata je bila prilično zanimljiva.