Više je razloga sjajnog rezultata Ivana Sinčića na predsjedničkim izborima. Ali, tih skoro 300.000 glasova u prvom krugu vjerojatno je najviše dobio zbog svoje ideološke nedefiniranosti. Sinčića se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep, s njegovim su se bombastičnim porukama identificirali i desničari i ljevičari, i jedni i drugi procjenjujući da je predsjednik Živog zida njihov. No, ubrzo se pokazalo da je Sinčić uglavnom neupotrebljiv za ozbiljnu politiku i podrška njegovoj stranci s vremenom je padala.Ali, na Sinčićevom primjeru učili su drugi pretendenti na formiranje takozvane treće snage, ponajprije ljudi iz Mosta. Božo Petrov i Nikola Grmoja shvatili su da je za uspjeh takve opcije presudno da bude svjetonazorski što neutralnija, kako bi mogla privući birače s oba pola političkog spektra. A na ruku im je pritom išla činjenica da su osnivači Mosta, baš kao i Sinčić, do prije koji mjesec bili zapravo anonimni.

Poznatu pjesmu ''Što će biti sutra?'' iz još poznatijeg mjuzikla ''Jalta, Jalta'' Alfija Kabilja i Milana Grgića predstavio je jučer u svojoj izvedbi dječji zbor ''Crescendo'' iz Siska. Potresnim spotom u kojem su sudjelovali sisački mališani i njihovi roditelji u suradnji s glumcem Leonom Lučevom, autori kao da su ilustrirali trenutačno stanje u hrvatskom društvu, stanje sveopće depresije uzrokovane gospodarskom krizom i rastućom nezaposlenosti. No, nije slučajnost da pjesmu pjevaju baš sisačka djeca, jer ima li bolje scenografije na spomenutu temu od sumornih kadrova, sada pustog i praznog, a početkom devedesetih jednog od najvećih industrijskih gradova u cijeloj Jugoslaviji? S dječjih lica malih stanovnika Siska u spotu se s pravom iščitava zabrinutosti za ono što ih čeka u budućnosti, kao i poziv na odgovornost nas odraslih za ono što ćemo im ostaviti.

Okupili su se kako bi pokušali utjecati na zagrebačke čelnike da unaprijede biciklističku infrastrukturu hrvatske metropole, a da njihov mladenački entuzijazam donosi rezultate pokazuje i najnoviji međunarodni projekt koji je podržan i na nacionalnoj razini. Udruga "Sindikat biciklista" jedan je od dva hrvatska partnera na projektu "Danube cycling" kojim se želi unaprijediti domaću biciklističku infrastrukturu i podijeliti iskustva sa zemljama koje se nalaze u sličnoj poziciji kao Hrvatska. Osim unaprjeđivanja veloruta, što bi bila inačica biciklističkih europskih autocesta, kojih kroz Europu ima 13, cilj je i osnivanje Nacionalnog euro velocentra, koji bi koordinirao rad na infrastrukturi s ostalim europskim zemljama. Hrvatska je jedna od rijetkih članica Europske unije koja ga nema. Sredstva za osnivanje Velocentra planiraju se povući iz europskih fondova, a hrvatski predstavnici nadaju se kako bi uz potporu ministarstva tijekom iduće godine moglo doći do njegovog osnivanja.

I dok Bjelorusija, „posljednja istinska diktatura u Europi“ svojim stanovnicima osigurava socijalnu sigurnost, nešto što su zemlje regije izgubile dolaskom demokracije na naše prostore, Miroslav Nune Popović ne može shvatiti kako netko može danas reći „a zašto se oni tamo bune“? „Pravo pitanje je zašto se vi ne bunite. Zašto vi šutite? Paradoksalna je situacija da imate zemlju gdje je milijun puta teže, pogledajte današnju Srbiju, gdje živimo u demokraciji, gdje nam treba mnogo manje hrabrosti za promjene, ali toga nema. Bit pobune je u mijenjanju, a ako se može nije loše iskoristiti institucije za promjene“, zaključio je Popović. S druge strane Oliver Frljić, povlačeći paralele između prosvjeda 2010. godine gdje su prikazani umjetnici bjeloruskog Slobodnog kazališta te situacije devedesetih na ovim prostorima, ustvrdio je kako institucionalno kazalište nije ni devedesetih pružalo otpor političkom režimu, a niti to radi danas.