Milivoj Beader i Siniša Labrović – glumac i suvremeni umjetnik. Milivoj Beader - čovjek bez dlake na jeziku, ratni dragovoljac i sumnjivo lice u onom dijelu teatarskog svijeta koji nepodobnima broji krvna zrnca i glumcima sudi prema rezultatima tog zbrajanja. Siniša Labrović - enfant terrible hrvatske suvremene umjetnosti, performer kojem desnica ne može oprostiti pišanje po Markovom trgu. Za Lupigu govore o Karamarkovoj vlasti, o ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, o lovu na uhljebe – vještice moderne Hrvatske. Labrović će nam u ovom razgovoru reći zašto je glasao za MOST, a Beader će dati uputstva kako u Hrvatskoj preživjeti "grijeh očevog imena". Na koncu, dva umjetnika otkrit će nam i kako zamišljaju novu nacionalnu paradigmu, koju najavljuje ministar kulture.     

Za početak, što očekujete u hrvatskoj kulturi u iduće četiri godine, u mandatu takozvane Domoljubne koalicije i MOST-a?

Beader: Baš ništa. Zapravo, očekujem ulaganje u guslarsku i domoljubnu kulturu. Ne očekujem od novog ministra ništa dobro, samo čekam da ode, što prije.

Labrović: Ne vidim da ima mjesta takvom pesimizmu. Puno sam optimističniji od Beadera. Kako je najavila Domoljubna koalicija – HDZ pa i MOST za kojeg sam glasao i zbog kojeg sad trpim podjebavanja - očekujem snažno, brzo i široko uvođenje zapadnoeuropskih standarda. Očekujem profesionalizaciju, očekujem da se iz kulture i drugih segmenta društva izmaknu ljudi koji nisu vođeni profesionalnim kriterijima, odnosno da se izmaknu ljudi imenovani po stranačkim pripadništvima. Očekujem da se uvedu neki drugi kriteriji, da ljudi iz kulture odlučuju o kulturi i da se unutar toga stvaraju vrijednosni kriteriji.

Kako to očekivati uz izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture? 

Labrović: Ne znam ja kako očekivati. To su bile njihove programske odrednice. Govorilo se da će odlučivanje biti lokalizirano, u smislu da se lokalnim organizacijama - bilo da se zovu općine, županije, teatar ili performance - prepusti da odrede svoje prioritete i kriterije, bez ideologiziranja i ideološkog ostracizma. 

Milivoj Beader i Siniša Labrović (FOTO: Lupiga.Com)

Labrovićeva očekivanja su plemenita, ali početak mandata novog ministra Beaderu je obilježen istupanjem iz strukovnog udruženja, Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Društvo je odbilo zaštititi Ninu Violić, koja je zbog kritike ministra kulture i općeg stanja u društvu dobila prijetnje silovanjem i smrću.

Beader: Jednostavno, pismo koje je predsjednik udruženja Slavko Juraga tim povodom uputio bilo je sramotno i mislim da je u redu što je zbog toga podnio ostavku. Umjesto da krovna uloga stane iza kolegice i da je brani, kao što je iza nje trebala stati i njezina matična kuća (Hrvatsko narodno kazalište), a nije stala, nas se poziva na šutnju. Nastoji nam se začepiti usta, a pritom nam se sugerira da poštujemo izabranu vlast. Nemam ništa protiv toga da gospodin Juraga podržava ministra Hasanbegovića, ali nedopustivo je da kao predsjednik našeg udruženja iziđe s takvim pismom i daje takve savjete.

Labrović je, opet, novu vlast dočekao optužen da je SDP-ov dvorski umjetnik. U tom svjetlu,  zabavna je činjenica da je on glasao za MOST.  

Labrović:  Mene je u ovom slučaju glasanja za MOST vodila čista pragmatika. Činilo mi se da nas duopol vlasti vodi u neku vrstu društvene, socijalne, individualne i svake druge propasti. Zavrjeđujemo neki drugi kut gledanja, drugu mogućnost, koja proizvodi druge energije. Očito da nas je 25 godina duopola dovelo u slijepu ulicu. S ljudima iz MOST-a gotovo pa uopće ne dijelim ideološke, svjetonazorske ili neke druge poglede na život i društvo, ali znao sam da su se suprotstavili lokalnim moćnicima i činilo mi se da imaju neku vrstu odlučnosti koja bi mogla razdrmati taj duopol. 

Rezultat je ovo što danas imamo. 

Labrović: Sad je došlo do uzdrmanosti. MOST jest doveo do ove situacije, koja je vrela i kipi. Društvo jeste u nekom stanju uznemirenosti, u nekoj vrsti novog preslagivanja stvari. Sad vidimo da su i neke radikalno desne opcije izišle i počele zastupati svoje stavove. Ne mislim da je to tragično, jer ti ljudi žive među nama. Oni takve stavove zastupaju jako dugo, a sad su dobili prostora. Zlo koje izlazi na vidjelo nalazi se oko nas i ono nije posljedica rezultata izbora. Vidjet ćemo gdje će nas to odvesti. Svi ćemo skupa, kao društvo i pojedinci, na to dati odgovor. 

Labrović je spomenuo ekstremne opcije, a one svoje uporište, na žalost, poslovično nalaze među ratno-veteranskom populacijom. Možete li, Beaderu, to prokomentirati, obzirom da ste i sam ratni veteran, dragovoljac iz 1991. godine? 

Beader: Uvijek je to ista priča. U službi HDZ-a i u službi desne opcije. I pritom prešućivanje pljačke koja se dogodila dok su bili na frontu. Cijeli ovaj cirkus sa šatorom u Savskoj, to apsolutno ne podržavam, a pogotovo ne podržavam nasilje s plinskim bocama, upadanje Mirjani Rakić u sobu i slično. Jasno je da su ti ljudi instrumentalizirani, a to se vidjelo i na ministarskoj primopredaji. Svi znaju tko je u ratu bio Fred Matić, a svi vide i tko je Mijo Crnoja, ali to ništa ne znači. Mislim da će se stvari samo dalje radikalizirati i da ne trebamo očekivati ništa dobro u vremenu koje dolazi. Pogledajte situaciju koja je stvorena u društvu od Karamarkove pobjede na izborima. Mi smo prijatelji, mogu razumjeti da je Labrović glasao za MOST, ali ne mogu razumjeti podržavanje te opcije, naročito kada se vidi da je Karamarko već pojeo i MOST. Crnoja je bio Karamarkov izbor, a i Hasanbegović je njegov izbor. 

Labrović: Ne mogu se učlaniti u MOST, kad sam član HSS-a, SDP-a i HDZ-a." (FOTO: Lupiga.Com)

Kako Vi, Labroviću, komentirate postizbornu sliku društva?

Labrović: Vjerujem da su demokratski principi još uvijek u igri. Da nisu, Crnoja ne bi dao ostavku. Ne radi se o tome da ja podržavam i inzistiram na MOST-u, nego se radi o tome da vjerujem u demokraciju i ne znači mi ništa to što netko misli da iz pozicije moći može raditi ovako ili onako. I dalje postoje procedure, zakoni, etika, moral, politička i svaka druga odgovornost i mi moramo na tome inzistirati. Društvo upravo pokazuje s kojim kartama nastupaju svi politički i društveni elementi. 

Beader: Postizborna situacija je takva da su mene, nakon istupanja iz udruženja, neki odmah počeli prozivati u smislu da će mi stati na kraj i slično. Tako govore čak i neki od kolega. Mislim da tako mogu reagirati samo notorne kukavice i bijednici. Ako istupam iz tog društva nitko me nema pravo prozivati i pritom spominjati moje porijeklo. 

Labrović: Da, ali kako ćemo to maknuti. Sve to skupa je katastrofa i užas, ali užas koji ovo društvo proizvodi. Meni nisu draga ogoljena vremena kao takva. Vrlo bih rado živio u sređenom društvu. Hoćemo li mi sad iscuriti prema jarku jednoumlja - ne znam. Na nama ostaje da se borimo za život u širini. 

Beaderu, vrlo ste kritični prema ovoj vlasti. Ne osjećate li se pritom kao uhljeb, obzirom da radite u kazalištu koje bez državnih potpora ne bi moglo opstati?

Beader: Ima nas različitih uhljeba. Ako vam kažem da imam četiri premijere u kazalištu, da od prvog rujna prošle godine svaki dan imam probe i predstave i da izvan toga nemam života, onda znate koliki sam uhljeb. 

Labrović: Uhljeb je netko tko je imenovan ili zaposlen na određenu poziciju, a da nema niti socijalnu, niti radnu funkciju. 

Kod hajke na uhljebe ne pita se tko ima radnu ili socijalnu funkciju. Na leđa se zalijepi etiketa i to je to. 

Labrović: Naravno, u pitanju je i poluga za linč. Uhljeb je i neka vrsta vještice. To može biti svako i nitko. Na ovoj kapitalističkoj ravni, uhljeb je i onaj od koga nema profitne koristi. Društvo spektakla voli etiketiranje, oprimjerenost koja se može zorno doživjeti. To je draškanje, podilaženje, šokiranje i naročito moraliziranje. Pitanje je ovo: da li su Konzum i Ivica Todorić također uhljebi, jer su dobili podršku od stotinu milijuna kuna? Postoje li zakoni koji njemu idu na ruku, kontra tržišne logike? Može li on ucjenjivati male proizvođače? Da li je to pravo i organizirano uhljebstvo, veće nego bilo koje što se pripisuje kazalištu ili drugom društvenom pogonu?

Beader: Nova nacionalna paradigma - to je blejanje ovaca (FOTO: Lupiga.Com)

Ministar kulture najavio je novu nacionalnu paradigmu. Očekujete li, Beaderu, da bi kazališta uskoro mogla davati komade poetikom bliske Sedlarovom Četveroredu?

Beader: Ne znam. Znam da mi 7. svibnja izlazimo s premijerom predstave "Pad Vukovara", koja je sve suprotno od ovoga o čemu govorite i koja se radi po transkriptima nastalima u vrijeme pada Vukovara. Ne znam hoće li politika utjecati na rad Hrvatskog narodnog kazališta. Nisam siguran da će intendantica imati slobodne ruke, kao što ih je imala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Siguran sam da ova vlast neće dopustiti da se u "nacionalnoj kući" nudi repertoar kakav se nudio u ZKM-u. Iskreno, mislim da ćemo u kulturi imati velikih problema, da će se ići na najprimitivnije nacionalne osjećaje, da će se promovirati takve predstave i filmovi. 

Labrović: Vremena u kojima sve vrije jako su nezgodna i pobuđuju jednu vrstu straha i nelagode, ali ta nelagoda ne smije nas odvesti u defetizam, bezmudost i nevjeru u ljude oko nas, bilo da su to kolege i prijatelji iz umjetničkog sektora ili ljudi iz publike. 

Što mislite, jesmo li desničarsko društvo u onoj mjeri u kojoj to sugerira sastav izvršne vlasti?

Beader: Uvijek sam bio optimist, uvijek sam vjerovao u slobodoumniju opciju, ali s godinama sve više postajem pesimist. Kad sve skupa pogledam, vidim da nemam nikakvog razloga za optimizam. Jednostavno, to je posljedica zla koje je devedesetih zasijao Tuđman. To je zlo koje traje i traje, tinja i tinja. 

Resornog ministra posebno boli antifašizam, koji naziva floskulom. Labroviću, jedan od vaših prvih radova bilo je zavijanje rana brončanom spomeniku narodnooslobodilačkoj borbi, kojeg su pokušali dići eksplozivom u zrak. Je li takav umjetnički čin također – antifašizam? Susrećemo li se danas uopće sa fašizmom ili bi trebali govoriti o nekim drugim terminima?

Labrović:  Fašizam se danas prikazuje pod nekim drugim imenima, elementima i licima. Devedesetih je to bio radikalni nacionalizam, koji je htio poravnati i poništiti sve što je bilo naslijeđe komunizma i Jugoslavije. Pod jugoslavenstvom se podrazumijevala agresija na Hrvatsku, ali nismo mi samo nasljednici Tuđmana, '90 i '91. Mi smo nasljednici i Jugoslavije sa svim dobrim i lošim što to nosi. Ne treba zaboraviti da je u Jugoslaviji, u socijalizmu, glavna kičma provučena kroz društvenost također bila militarizacija. Stalno smo se pozivali na neprijatelje, neprestano bili u otporu prema imaginarnim ili stvarnim neprijateljima, imenovali ih kao staljinizam Sovjetskog saveza ili truli kapitalizam zapada. Ta vrsta antagonizacije prema drugima i prema samima sebi kasnije je samo nastavljena. Neki drugi su najašili sa svojim vrijednostima i određenjima. Na koncu se sve svodi na to da onaj tko je drugačiji postaje sumnjivo lice, koje stalno mora dokazivati svoju nevinost. 

Uhljebi su novo ime za vještice (FOTO: Lupiga.Com)

Osjećate li, Beaderu, da Vas smatraju drugačijim zbog miješanog braka iz kojeg dolazite, odnosno zbog toga što Vam se otac zove Jovo? 

Beader: Iskreno, mogu vam reći da me oko toga niti najbolji prijatelji nikad nisu razumjeli. Postoji uvjerenje da su u ovoj zemlji svi podjednako ugnjetavani, ali meni se čini da to nikad nije isto. Mene je u dobroj mjeri spasilo to što sam rat proveo u gardi pa mi kukavice ne mogu reći ništa, ali znam da bi me najrađe pregazili i znam da ne mogu podnijeti čak ni to da sam bio dragovoljac. Bio sam dobrovoljno tamo gdje se oni nisu usudili otići niti na poziv. 

Vama, Labroviću, pobornici nove vlasti spočitavaju performance u kojem ste pišali na Markovom trgu. Kakav je to umjetnički čin – pišanje na trgu? 

Labrović: Meni se sad zamjera uriniranje po svetom mjestu. Ta vrsta pojednostavljivanja užasno je smiješna. Neke vrste suvremene umjetnosti očito uključuju i pišanje, koje sam i ja uključio u svoj izričaj. Bilo je to 2010. godine, za vrijeme Urban festivala, koji je kao temu imao Gornji grad. Na Markovom trgu tad je bilo zabranjeno okupljanje, a riječ je o trgu na kojem stanuju Sabor, Ustavni sud i Vlada. Izveo sam performans u kojem sam, u animalnoj maniri, označio svoj prostor na trgu, pokazujući da taj mali, zapišani djelić prostora pripada meni. 

Beaderu, mislite li da bi Labrović, da mu se pruži prilika, ponovno glasao za MOST?

Beader: Kakav je, on bi glasao. Sigurno. 

Biste li se, Labroviću, učlanili u MOST?

Labrović: Ne, ne, ne. Ja sam član HSS-a, HDZ-a i SDP-a. Imam tri članske iskaznice i MOST bi mi samo bio dodatan uteg. 

Na koncu, možete li odgonetnuti što bi to bila nova nacionalna paradigma, koju najavljuje ministar Hasanbegović? Hoćemo li morati zaboraviti sve što smo do sada radili?

Labrović: Nema nikakvih moranja, što god Hasanbegović govorio. Možemo imati pokušaj uvođenja diktature ili falsificiranja činjenica. Hoćemo li baciti duhovnu atomsku bombu, koja će izbrisati sve što se ranije događalo? To je nemoguće. 

Beaderu, kako vi zamišljate novu nacionalnu paradigmu?

Beader: Zamišljam je kao blejanje ovaca.  

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".