Povodom Dana žena donosimo vam antifeministički intervju s domaćicom, majkom i radnicom Vanessom Vasić Janeković. Ona je, što je manje bitno, magistra londonskog sveučilišta Kingston i alumna njihovog Centra za istraživanje moderne europske filozofije (Centre for Research in Modern European Philosophy, CRMEP), ratna izvjestiteljica iz vremena krvavih sukoba koji su popratili raspad Jugoslavije, suosnivačica tuzlanskog Radničkog univerziteta, filozofkinja, teoretičarka, aktivistica, umjetnica...

Budući da su u našem društvu žene jedva dvoznamenkastim postotkom zastupljene u najvišim predstavničkim tijelima; da se dobro zna da im je mjesto u kuhinji pa 80 posto muškaraca ni ne pomišlja da im pomogne u kućanskim poslovima, a s utjecajnih i institucionalnih adresa im se savjetuje da ne cinkaju muževe kad ih tuku, jer je to tako u braku, red je da i Lupiga pogleda istini u oči i stane u obranu patrijarhata pa napadne feminizam provjerenim tezama. A ako i nisu provjerene, mora da su točne, jer su toliko puta ponovljene. 

Napadoše onog Ilčića, a ni jedna ne bi priznala ono što svi znamo - žene su naprosto drugačije od muškaraca. To je naprosto druga tjelesna konstitucija, a da ne govorimo o tome da su mirne kad im je estrogen povoljan, za prvog dijela ciklusa kad je estrogen dominantan, boljeg su raspoloženja, u progesteronu su malo mirnije, onih par dana prije menstruacije kada su u PMS-u, uhvati ih malo testosterona, e onda su… Da sad ne ulazim u tu temu.

- Primijenimo Ilčićeve pseudoznanstvene bljuzgarije u nešto znanstveno čak i utemeljenije: Sindrom iritabilnog muškarca. On zaista postoji - ne govorimo o iritabilnom muškarcu, svi znamo da postoji, već o sindromu - a u najblažem obliku radi se o svakodnevnim i cikličnim hormonalnim fluktuacijama koje svi muškarci prolaze, a koje imaju dubok utjecaj na vrste odluka koje donose. U težim slučajevima... Da sad ne ulazimo u tu temu. Kod muškaraca imate tu povezanost tjelesne i emocionalne komponente. Oni su, u periodima uravnoteženog endokrinog stanja, boljeg raspoloženja. Kada je nivo testosterona viši od nivoa kortizola, mirniji su i optimističniji, libido im je normalan i predaju se natjecateljskom duhu. No povremeno, pogotovo pod utjecajem stresa (kod nekih se radi i o sezonskim promjenama) kada iskuse pad u nivou testosterona, postaju iritabilni, anksiozni... frustrirani, bijesni. Sindrom iritabilnog muškarca ozbiljna je stvar [1, 2, 3]. E onda su… Da sad ne ulazim u tu temu. Hormoni utječu na raspoloženje i osjećaje.” Poanta je u tome da - svi imamo žlijezde.

Svejedno taj feminizam ne valja. Mislim, što on(e) hoće? Muškarcima oduzeti muževnost, uškopiti ih?

- Ovo prelamanje strahova otvara jako zanimljiva pitanja. Što je to muževnost? U čemu se sastoji? S obzirom na prizivanje kastracije, možemo zaključiti kako ovdje implicirana muževnost podrazumijeva potenciju, a potenciju tu valja čitati i kao sposobnost za seks i kao moć samu jer feminizam inzistira na ukidanju nadmoći. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da optužba kojom se bavimo ima neku percepciju povijesti feminističke borbe, učinimo tu optužbu malo čitljivijom: feminizam, dakle, prema optužbi, želi oduzeti muškarcima ekonomsko-društvenu nadmoć, te ih time uškopiti. Da li je nadmoć preduvjet za muževnost, za seksualnu potenciju? Govorimo li o patrijarhalnim modelima muževnosti? Ako je tako, govorimo li o muževnosti glave obitelji, šefa, tajkuna ili političara (itd.) ili o muževnostima podređenim tim pozicijama ekonomsko-društvene moći? I "prije" feminizma, dakle, već u samoj patrijarhalnoj muževnosti nailazimo na hijerarhizaciju modela muževnosti kroz nadmoć (da bude jasno, još smo uvijek apsolutno unutar granica heteroseksualnih modela muževnosti). Upravo kroz patrijarhalnu hijerarhizaciju modela muževnosti dolazi do manjka iste, do figurativnog uškopljavanja onih koji su u podređenom položaju, tj. većine muškaraca. A kombinacija ove patrijarhalne hijerarhizacije i kasno-kapitalističkog izrabljivanja do iznemoglosti proizvodi i stres i razne druge uškopljujuće duhovno-libidinalne smetnje. Feministice i feministi bore se upravo za mogućnost (u mjeri u kojoj kome paše, naravno) erotičnosti kroz što ravnomjerniju raspodjelu ekonomsko-društvene moći. Što je muževnost, dakle? Bilo bi zanimljivo čuti pokušaje artikulacije onih koji se tako olako slažu s optužbama protiv feminizma. Obično se takvi pokušaji oslanjaju na nepostojeće analogije u "prirodi", tj. na pokušaj konstrukcije neke vrste izvornog, nepatvorenog poimanja muževnosti i/ili muškosti, te samim time i poimanja i rodnih i spolnih razlika. Relativno nova pojava u povijesti, takvo redukcionističko i retroaktivno upisivanje u prirodnost, ne nalazi uporište čak niti u starijim oblicima patrijarhalnosti (na koje se također, vrlo neinformirano, poziva). Štoviše, vjerovanje kako postoji jasna podjela između dva spola niti ima uporište u znanosti, niti je čvrsto utkano u ljudsku povijest, niti kroz društvene odnose, niti kroz odnos prema duhovnosti. To je vjerovanje u pravilu najčvršće vezano uz tehnologije i ideologije ekonomsko-društvene nadmoći. Bilo bi korisno u tom smislu, a sljedeći argument Stevea Garlicka, razmatrati muževnost (možemo, naravno, i ženstvenost) kao tehnologiju, te time i kao podložnu razvoju i promjeni. Ne govorimo o ukidanju muževnosti, nikako! Pozivamo na prepoznavanje njezine multidimenzionalnosti, muževne sposobnosti za suosjećanje, svakodnevnu brigu o sebi i drugima, za ljubav, maštovitost i užitak, za što dublje poštovanje prema životu samom. Ako biste nešto uškopljavali, neka to bude iskrivljena nasilnička ideologija nadmoći!

Sindrom iritabilnog muškarca, kaže Vasić Janeković. Svašta! (FOTO: Privatna arhiva)

Ženama je zadnjih stotinu godina otvoreno puno vrata u upravljanje svijetom, ali i dalje njime dominiraju muškarci. Nije li to dokaz pomanjkanja ambicija i/ili sposobnosti?

- Na ovo je nemoguće odgovoriti ikako drukčije već, da, naravno da jest, između ostaloga! I ne samo žena, već i muškaraca i drugih rodnih identiteta! Ostvariti dominaciju (kao što ova izjava implicira) podrazumijeva posjedovanje ambicije za dominaciju kao i sposobnosti za dominaciju. Ambicija započinje apetitom za dominaciju, izborom, a gradi se kao i sposobnost za dominaciju uvježbavanjem i reprodukcijom nadmoći. Nailazimo, međutim, na dva osnovna problema. Prvi je nedostatak apetita za dominaciju (ne samo žena, već i velikog broja ostalih ljudskih bića). Time možemo odmah eliminirati bilijune. Drugi je problem prilika za uvježbavanje i reprodukciju nadmoći. Bolno je očito da, čak i uz golemu glad za dominacijom, najveći broj onih žena ili osoba iz drugačije podređenih skupina koje pokušaju ostvariti dominaciju nailaze na duboke strukturne prepreke, čitaj hijerarhije moći koje odlučuju o tome koga pripustiti iza staklenih stijena. Dakle, čak niti apetit, čak niti svakodnevno uvježbavanje ugnjetavanja i dominacije nisu garancija uspjeha! Naravno, postoje i procijepi, raspukline i daleke ivice sustava na kojima ne samo što i žene upravljaju na jednakiji način, već pak apetit i potreba za, te sposobnost upravljanja svijetom u suradnji, bez dominacije, bez nadmoći i izrabljivanja, svakodnevno rastu.

Kad već ništa ne valja, kad im se gadi patrijarhat, zašto žene ne stvore paralelni svijet, nego samo broje koliko su uspješne u muškom svijetu?

- Ha! Žene su već tisućljećima zatvorene u jednoj vrsti paralelnog sub-prostora u kojem su ingenioznošću uspjele održati znanja i vještine preživljavanja i subvertiranja izrabljujućih sustava. A taj "paralelni svijet" održava tzv. "muški" svijet. I što je to "uspjeh" u "muškom svijetu"? Da li sam ulazak u njega? Ili prodor na neki položaj dominacije? Zamislimo na trenutak mogućnost, kao prvo postojanja, pa potom odvajanja tih dvaju svjetova. Tko bi se tome najviše protivio? Uzmimo primjere "muškog" svijeta u kojem i sada, naoko, nema žena. Dijelovi vjerskih hijerarhija? Neke vojske? Krugovi moći? Njihovo svakodnevno održavanje ovisi o radu nevidljivih žena u tom paralelnom podrumu. Da li oni koji ozbiljno postavljaju to pitanje žele te podređene i izrabljivane žene zamijeniti jednako podređenim i izrabljivanim muškarcima? Pa da ostane onda mjerenje uspjeha samo njima? A žene će valjda biti u stanju prestati svoj "uspjeh" "mjeriti" izrabljujućim parametrima tog "muškog" svijeta? Ovakvi znanstveno-fantastično-sarkastični pozivi na feminističke distopije ogoljavaju dubok manjak samo-refleksivnosti. Čak i slijedeći vlastiti argument ne uviđaju kontinuitet potrebe obavljanja, bez žena, je li, svih tih ključnih poslova. Možda zato što su im sada nevidljivi? To nije čudno ako podrazumijevaju da žive u "muškom svijetu" - ne mogu, je li, odatle niti vidjeti što se događa u nekom drugom svijetu. A koliki je taj "muški svijet"? Reklo bi se da je svediv na samo-određenog muškog pojedinca koji dalje od svog nosa ne vidi. Žene, kao i razni drugi, već stvaraju, svakodnevno, drugačiji svijet. Svaka je promjena uspjeh, naravno, ali ovo je vrlo zamoran i iscrpljujuć rad. Ima li u tom svijetu potrebe za onim atomiziranim, atavističkim percepcijama individualnog muškog svijeta?

Ima ili nema - nevažno. To ne mijenja činjenicu da žene nisu duhovite.

- Upravo tako! Kao i bilo koji drugi predmet, recimo, šlapa ili stolica, možemo im se smijati, izrugivati njihov izgled, ili nam se mogu gaditi, ali ne možemo im pripisati smisao za humor. Ili, kako veli jedan moj susjed: "Ne samo što žene ne znaju ispričat' vic, ne kuže ga ni kad im ga ispričaš. Moj auto ima više smisla za humor ;)!"

Ona bi luksuzni feminizam, čuj! (FOTO: Galerija Drugo More)

Al' šta bi im falilo da sjede doma i rađaju djecu? To je luksuz koji si žena više ne može priuštiti i baš zahvaljujući feminizmu.

- Koja besmislica! Pa mi upravo želimo luksuzni feminizam! Ako luksuz znači da žena koja si ga "više ne može priuštiti" mora i raditi 8-12 sati negdje i rađati i podizati djecu i prati, kuhati i čistiti za muža, onda luksuzni feminizam znači da žene i muškarci, zajednice i čitavo društvo dijele reproduktivne poslove kako bi samo rađanje i podizanje djece bilo održivo. Svijet obiluje primjerima uspješne i održive organizacije takvog luksuza. Sjediti doma i rađati djecu nikada nije bio luksuz, već izuzetno zahtjevan posao sam po sebi, a pritom tek dio reproduktivnog rada većine žena. Vidjeti reproduktivni rad kao luksuz dio je ideologije koja nam je dala fordistički model muževnosti - oca koji zarađuje dovoljno za zasnivanje i podizanje obitelji kojoj se stoga majka može "u miru posvetiti". Čak i ako ostanemo u toj miopičnoj i usko-ideološkoj paradigmi obitelji, danas je sasvim jasno da smo svi pod sve većim pritiskom nemogućnosti održavanja života samog i to isključivo zahvaljujući kasnom kapitalizmu. Tek bi u tom luksuznom feminizmu koji je nužno i anti-kapitalistički rađanje i podizanje obitelji moglo biti održivo.

Kako taj feminizam nije štetan, ako implicira da su žene bolje od muškaraca? Zar to također nije predrasuda, kao i ona da su muškarci bolji od žena?

- Ovdje kao da progovara neka teška nelagoda još očito neartikuliranog prepoznavanja vlastite uloge u patrijarhalnom nasilju. Nemaštovitost ove optužbe o štetnosti feminizma zorno ukazuje na dubinu prodora tog nasilja. S jedne strane, zaključiti kako poziv žena na ukidanje nasilja implicira da su one "bolje" priziva još dublju implikaciju: da su žene "bolje" jer su žrtve tog nasilja i/ili ne sudjeluju u tom nasilju. Zanemarimo li ovaj duboko problematičan moralistički model žrtve, ostaje nam patrijarhalnost automatizma u kojem netko uvijek mora biti "bolji". Jest, feminizam je štetan! Štetan je po duboko ukorijenjene sustave vjerovanja koji proizvode nasilje i nemogućnost jednakopravnosti, koji ukidaju maštu, raznolikost i erotičnost kao pokretačke sile života samog. Bez obzira na to kako se rodno identificiramo (ili ne) feminizam nas navodi na prepoznavanja i duboko preispitivanje vlastite uloge u reprodukciji patrijarhalnog nasilja. Duboko suosjećam s nelagodom koja prožima ovu optužbu. Zato je feminizam, kao prvo oslobađajući! Oslobađajući je jer je u stanju pretvoriti nelagodu prepoznavanja vlastitog nasilja i uloge u strukturalnom nasilju u konstruktivnu moć nenasilnog i održivog djelovanja.

Svejedno, muška zloba ne može se uspoređivat' sa ženskom - žene su podmukle, manipulativne i ne libe se koristiti šarm da bi došle do onoga što žele.

- Mmmm, produbljivanje teza iz prethodne izjave! Kakve su to žene zapravo žrtve, ako uopće i jesu žrtve? Nije to bez vraga - eto nam tehnologije ženstvenosti. Vidiš, neophodno je žene, s obzirom na njihovu očito dominantno podmuklu, manipulativnu i šarmersku prirodu, držati podređenima, u interesu preživljavanja vrste. Jer žene su, proizilazi iz ove tvrdnje, zapravo divlja, zla bića, nesposobna zdravo prosuđivati (kalkulacija nije isto što i zdrav razum, je li) - sve po liniji zastarjele dihotomije tijelo-um. "Razumniji" proponenti ove tvrdnje složit će se da se možda radi o malo pretjeranoj generalizaciji, te da ima i muškaraca koji su takvi podmukli, manipulativni i ne libe se koristiti šarm da bi došli do onoga što žele. Uzmimo, na primjer, razne političare ili tajkune kao modele muževnosti, te im osporimo iste ove odlike. Kakvi su to nesposobni tajkuni, kakvi političari?! Ili te odlike kod njih drugačije zovemo? Zaista, ovaj opis žena zvuči baš kao "uspješna u muškom svijetu", tj. kao opis većine "naših uspješnih biznismena". 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva