Samo prošli mjesec dogodila su se četiri ubojstva žena koje su počinili njihovi partneri, supruzi, očevi i sinovi. U nešto više od godinu dana 16 je žena ubijeno od strane muškaraca s kojima su bile u obiteljskoj ili partnerskoj vezi. Ubijane su žene svih generacija – kćeri, majke i bake. Svakih 28 dana u Hrvatskoj jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Više od 30 žena svakog dana trpi fizičko nasilje od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika. Svakih 11 dana, jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin partner ili suprug.

O tematici nasilja nad ženama i o tome kako ga naš pravni sustav tretira, razgovaramo s poznatom odvjetnicom Ines Bojić koja već godinama radi na slučajevima obiteljskog i seksualnog nasilja te volontira u udruzi B.a.b.e. koje imaju besplatno pravno savjetovalište.

Ines Bojić tijekom konferencije za medije u Kući ljudskih prava Zagreb (FOTO: Kuća ljudskih prava)

Smatrate da je problem s našim zakonima, i to ne samo onima koji se bave obiteljskim nasiljem, u tome što pate od hipernormiranosti, odnosno nikada nisu do kraja jasni? 

- Ne mislim da su naši zakoni loši, već općenito smatram kako je uvjet da bi pojedinačni zakon bio dobar, to da on bude jasan i čitljiv svima. Bitni su naravno i pojedinci koji određeni zakon primjenjuju, a koji bi osim potrebne edukacije, trebali imati i unutarnju motivaciju da to što rade, rade dobro. Ukoliko oni koji zakone primjenjuju doslovno tumače svako slovo nekog zakona, uvijek lako mogu naći formalan izgovor da ga ne primjene u njegovoj punini i suštini. Gledajući rad sudova, često mi se čini da formalizam ima primat nad suštinom i smislom te da sudovi katkada rade kao da nisu tu zbog građana nego da je upravo obrnuto, kao da građani postoje radi toga da bi sudovi radili.

Dugo se bavite nasiljem u obitelji i seksualnim nasiljem. Na okruglom stolu je naglašeno kako sistem jednako tretira žrtvu i počinitelja kad dođe do eskalacije nasilja i doslovno se događaju situacije da vidno pretučena žena zaradi prijavu kao i onaj koji ju je istukao. Kako je tako nešto uopće moguće? 

- Iz razloga što Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, u najboljoj namjeri, inkriminira i verbalno nasilje. Dovoljno je da počinitelj, najčešće muškarac, unatoč tome što je žrtvu udario, izjavi policijskim službenicima da ga je supruga ili partnerica istovremeno verbalno vrijeđala. Neovisno o tome da li je to istina ili ne, policijski će službenici automatski počiniteljem smatrati i nju. Ne mogu reći koliko se često statistički događaju takve situacije, ali po mom dojmu - jako često. U pojedinim periodima rada u savjetovalištu organizacije B.a.b.e., činilo mi se da je svaki drugi slučaj takav.

Ako su stvari tako nepravedno postavljene na samom početku, kako onda žrtva nasilja kasnije dokazuje da je nad njom izvršeno nasilje? 

- U takvim situacijama, vrlo teško. U tim vrstama postupaka ni žrtva ni počinitelj najčešće nemaju odvjetnike, a žrtva se ne zna i ne može adekvatno obraniti, i u formalno pravnom smislu, također je počinitelj. Obično se kazni oboje, potpišu da se odriču prava na žalbu (što im se sugerira od strane suda jer će tako biti blaže kažnjeni) i odmah se puštaju. Uvjeri ih se da je tako najjednostavnije, međutim, za mnoge žrtve time nije riješeno apsolutno ništa jer se nađu na samom početku i to u daleko lošijoj poziciji nego prije same prijave nasilja. Ne znam koja bi žrtva po drugi put prijavila nasilje i dovela se u situaciju da ponovo bude osuđena zajedno sa svojim agresorom. 

Zašto se sudska praksa ne bavi uzrocima nasilja?

- Sudac neće postavljati pitanje o nečemu što mu ne kažete - sud nema potrebe ispitivati, isto kao ni policijski službenici, što se žrtvi događalo zadnjih nekoliko godina. U pravilu neće pitati da li se u nečijoj kući kontinuirano događa nasilje ili ne, već će se baviti samo konkretnim događajem za koji je podnesena prekršajna prijava. Od državnih tijela se ni ne može očekivati da odlučuju o nečemu što nitko nije prijavio. Najveći problem žrtava je nesnalaženje u postupku pred sudom jer su pravni laici i ne razlikuju bitno od nebitnog, ne znaju kakve sve mjere uopće postoje i kako im one mogu pomoći da se zaštite od počinitelja. 

"Najveći problem žrtava je nesnalaženje u postupku pred sudom" (FOTO: Pixabay)

Koji je onda najbolji način prijavljivanja nasilja u uvjetima koje ste opisali? 

- Iznimno bi bilo korisno kad bi u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji izrijekom ušla odredba da žrtva nasilja ima pravo na zaštitu, u smislu prava na pratnju osobe od povjerenja na svim instancama; u Centru za socijalnu skrb, kod podnošenja prijave policiji, na sudu. Bilo bi idealno kad bi se nakon obraćanja nekoj udruzi civilnog društva, angažirala osoba koja bi sa žrtvom bila na svakom koraku tijekom sudskog procesa. Tako nešto bi u značajnoj mjeri žrtvama barem olakšalo snalaženje, kad već nemaju pravo na besplatnu pravnu pomoć. Pored toga, žrtve koje bi čak i mogle financirati odvjetničko zastupanje, vrlo često uopće ne znaju da imaju pravo na odvjetnika ili da bi se trebale obratiti organizacijama civilnog društva. Primjerice, u udruzi B.a.b.e. mogu se dobiti besplatni pravni savjeti koji pomažu da se na sudu kvalitetnije i razumljivije objasni situacija u kojoj se nalaze. Vrlo se često događa da se, unatoč dugogodišnjim problemima u obitelji, nikad ne utvrdi u čemu je suštinski problem i radi li se o alkoholizmu, ovisnosti o drogama ili duševnoj bolesti. Zna se događati da sudovi u nekoliko uzastopnih presuda osude počinitelja, a da se pritom ni na jedan način ne utvrdi suština problema. Kad bi žrtve nasilja imale adekvatnu pravnu pomoć i zastupanje, puno bi se rjeđe događalo da počinitelj nasilja prođe neokrznut i da mu se ne izreknu baš nikakve mjere. Na pitanje zašto u Hrvatskoj nema besplatne pravne pomoći za žrtve nasilja, odgovor je vrlo jednostavan – navodno nema proračunskih sredstava.

Koliko u hrvatskom pravosudnom sustavu postoji svijest da je nasilje nad ženama rodno uvjetovano?

- Ne mogu reći da je u pravnom sustavu osobito naglašena rodna perspektiva. Zakoni koji reguliraju ovu materiju rodno su neutralni i niti jedan rod nije istaknut kao potencijalno više ugrožen. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji naprosto spominje članove obitelji, dakle, niti na jednom mjestu ne spominje žene, odnosno ženski rod kao potencijalnu žrtvu obiteljskog nasilja. Naravno, prateći statistike znamo da su ženske osobe daleko više izložene obiteljskom nasilju od muških. Ista stvar je i s Kaznenim zakonom koji također regulira nasilje u obitelji. Jedno vrijeme nasilje u obitelji nije bilo kazneno djelo već samo prekršajno. Po zadnjem zakonskom rješenju, opet je kazneno djelo, ali nigdje nije rečeno da se strože kažnjavaju takva djela niti su predviđeni neki drugačiji uvjeti kažnjavanja ukoliko je nasilje počinjeno nad ženom. 

Kako se činjenica da je nasilje u obitelji kazneno djelo odražava u sudskoj praksi? 

- Nekako su paralelno, u razmaku od nekoliko godina usvojeni Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, kao zakon koji inkriminira nasilje u obitelji kao prekršaj, i odredba Kaznenog zakona o nasilničkom ponašanju u obitelji, tako da se u društvu paralelno stvarala svijest o nedopustivosti nasilnog ponašanja u obitelji - inkriminiranjem istog i kao prekršaja i kao kaznenog djela. Danas se više ne može reći da država može zatvoriti oči pred tim što se događa u obitelji, baš naprotiv, ima obvezu poduzeti različite korake kroz svoja nadležna tijela, bilo da se radi o policiji, Centru za socijalnu skrb, liječniku, nastavniku ili predstavniku udruge civilnog društva. Sve je to razvilo i sudsku praksu koja se i dalje razvija jer se radi o iznimno dinamičnom području unutar kojeg se standardi zaštite pojedinca kontinuirano povećavaju.

"Zatvorske kazne se primjenjuju vrlo rijetko, a i kad se izriču, radi se o uvjetnim osudama koje onda predviđaju uvjetni period kušnje" (FOTO: Facebook/ProsvjednaAkcijaPreuzimeteOdgovornostZaUbojstvaŽena)

Kazne su male i rijetko se provode do kraja, bilo da se radi o novčanim ili zatvorskim kaznama? 

- Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji postoje dvije vrste kazni - novčana kazna i kazna zatvora. Maksimalna kazna zatvora koja se može izreći je 90 dana, a minimalna novčana kazna je 1.000 kuna. Prema našim iskustvima, s obzirom na ekonomske prilike i na cijelu socijalnu situaciju u Hrvatskoj, u pravilu se izriču minimalne kazne. Zatvorske kazne se primjenjuju vrlo rijetko, a i kad se izriču, radi se o uvjetnim osudama koje onda predviđaju uvjetni period kušnje u kojem počinitelj ne smije počiniti novi prekršaj. Ukoliko u tom periodu osuđeni počini novi prekršaj, mora se izvršiti prvotno izrečena kazna zatvora. 

Žrtve često dobrovoljno povuku prijavu nasilja jer ih, ili njihovo okruženje ili službenici, uvjere da je bolje odmah na početku odustati od sudskih postupaka. Vi ste mišljenja da takva mogućnost zakonski ne bi trebala ni postojati? 

- Upravo iz razloga što se kod i nas i u drugim zemljama događaju dramatični slučajevi obiteljskog nasilja sa smrtnim posljedicama. Turska je pred Europskim sudom za ljudska prava izgubila slučaj Opuz protiv Turske jer je utvrđeno da su postojali ozbiljni problemi u primjeni zakona u slučajevima nasilja nad ženama i da su policijski službenici na nasilje u obitelji gledali kao na obiteljske situacije u koje se ne bi trebali miješati. I kod nas je slična situacija, pogotovo u manjim sredinama gdje se ljudi međusobno jako dobro poznaju i usmjereni su jedni na druge, pa i na to da si međusobno "pomažu", međutim, takav stav podupire nasilnike i šteti žrtvama.

Nasiljem u obitelji mediji se bave sporadično, obično onda kada dođe do velike tragedije poput nedavnog ubojstva majke i kćeri u zagrebačkom naselju Špansko od strane obiteljskog nasilnika, ali uvijek ispadne da su nasilnici već bili evidentirani i osuđivani. To zapravo znači da sustav uopće ne prati njihovo ponašanje? 

- Zaista nemam dovoljno informacija o tom slučaju, ali mogu reći da se osobe osuđene zbog obiteljskog nasilja nakon tri godine rehabilitira. Osuda se više ne vodi u prekršajnim evidencijama i nijedno tijelo apsolutno nema nikakve obveze da osobu osuđenu za obiteljsko nasilje na bilo koji način prati. Jedini način kada državna tijela mogu reagirati jest preko dojave o nasilju u nekoj sredini. Ukoliko nakon toga ništa nije poduzeto, onda možemo govoriti o odgovornosti Republike Hrvatske, međutim, ako se nasilje odvija u tajnosti na način da su ga svjesni samo žrtva i počinitelj, onda ne možemo toliki teret odgovornosti stavljati na državna tijela. 

Rok od tri godine za ostvarivanje rehabilitacije se čini iznimno kratkim, s obzirom da se radi o ozbiljnim povredama života i integriteta drugih osoba?

- Počinitelj ima zakonsko pravo na rehabilitaciju i tako nešto mu se u ovom trenutku ne može uskratiti, međutim, to pitanje može predstavljati zanimljivu temu za neku buduću raspravu i zakonsko uređenje de lege ferenda. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: privatni album

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".