"Patrijarhat je temeljito naškodio ženama, ali ako zbog njega muškarac postaje agresivan, nasilan, ako se postavlja kao nepogrešiv ili nadmoćan, ne mogu se oteti dojmu da je naškodio i muškarcima", objasnila je prošle godine Tanja Mravak u intervjuu za Vox Feminae svoj pristup u zbirci pripovijedaka „Naša žena“. U pripovijetkama se, naime, donekle bavila patrijarhatom, ali kako je rekla, patrijarhat nije dominantna ideja zbirke niti da je željela otkrivati njegove mračne strane, već suptilne naznake koje se gotovo neprimjetno uvlače u odnose.

„Naša žena“ druga je zbirka pripovijetki Tanje Mravak, objavljena sedam godina nakon prve „Moramo razgovarati“ i zbog nje je prošle godine ova kratkopričačica na duge pruge privlačila pažnju i feminističkih i književnih krugova. Katarina Luketić zamijetila je da „biti 'naš čovik' ili 'naša žena' znači odgovarati društvenim konvencijama, pri čemu 'naš čovik' uvijek podrazumijeva pozitivne, dok 'naša žena' moguće i negativne konotacije. Za razliku od toga, biti 'ničija žena' upućuje na sramotnu manjkavost i moguću izopćenost.“

Kao učiteljica u splitskom Centru za autizam, Tanja Mravak izabrala je i u svojim pričama baviti se komunikacijom i odnosima. Svjesna složenih zahtjeva vremena u kojem živimo, u svakom od intervjua brani književnost kao utočište društvenih vrijednosti.

„Moramo se snaći u novim okolnostima. Odjednom smo pozvani izražavati emocije koje smo tradicionalno skrivali. Nismo se samo bojali izgovarati ih, bojali smo ih se i osjećati. A ako vam se ne da ići na grupne i ine psihoterapije, posegnite za književnošću. Tamo sve piše, tamo su svi osjećaji svijeta, tamo su i vaši osjećaji primjereni. I to temeljito obrađeni, a ne taksativno nabrojani i instant riješeni kao u self help priručnicima“, reći će ona, a uoči predstavljanja na KaLibar Bestivalu u Zadru i povodom reizdanja njene prve zbirke priča "Moramo razgovarati" s Tanjom Mravak razgovaramo o njenim dvjema zbirkama kratkih priča, o ženskoj perspektivi, pisanju i pričanju.

Autorica u trenucima odmora i razonode (FOTO: facebok.com/tanja.mravak)

Vaša zbirka kratkih priča „Naša žena“ bavi se ženama u patrijarhalnoj sredini koje žive u sjeni muškarca i na „naš“ način žive svoju ženstvenost i svoju mudrost. Zašto ste za svoje kratke priče izabrali naizgled običnu žensku svakodnevnicu?

- Obična svakodnevica prepuna je zamki koje su nam postale toliko prirodne da ih više ni ne doživljavamo kao zamke. Govorim tu o rodnim ulogama, o pozicijama moći i nemoći, o nastojanju da živimo autentično, a opet u skladu s drugima. To su svakodnevne sitne borbe koje iscrpljuju. Takva svakodnevica neiscrpan je izvor priča, neke naizgled beznačajne primjedbe, neka sitne riječi, mogu otkriti čitave svjetove odnosa. To me zanima, to primjećujem pa onda i o tome pišem.

Kako danas gledate na svoju prvu knjigu „Moramo razgovarati“ iz 2010. godine? Očekuje li se novo izdanje prve knjige nakon uspjeha s novim naslovom „Naša žena“?

- Moja prva knjiga, reći ću to bez imalo patetike, usmjerila je moj život na dva kolosijeka. Danas bih možda nešto drugačije napisala, možda nešto ne bih uopće, ali ja je ne pišem danas. Gledam na nju kao i na sebe od prije deset godina, sjetno i nježno opraštam greške i divim se nekim hrabrijim potezima. Budući da zbirke na tržištu nema već duže vrijeme, moj novi izdavač Hena.com prihvatio je prijedlog da napravimo reizdanje i, koliko znam, čekamo je u vrlo skoroj budućnosti.

Objema vašim zbirkama priča, i „Moramo razgovarati“ i „Naša žena“, zajednički je nazivnik ženska perspektiva. Nedostaje li ženske perspektive i ženske emotivnosti - koja nikako nije slabost - našoj stvarnosti? Nedostaje li ženske emotivnosti našoj književnosti?

- Čini mi se da trenutno i na svjetskoj i na našoj književnoj sceni imamo odlične književnice. One pišu dobro i različito i ne bih baš rekla da je to uvijek i samo ženska perspektiva niti da im je to zajednički nazivnik. Dapače, zamka je tako gledati na njihova djela. Emotivnosti nedostaje svakako, ljudske emotivnosti u našoj stvarnosti. Prepoznavanje, njegovanje, osvještavanje emocija i njihovih razloga dobro bi nam došlo svima. To je temelj mentalnog zdravlja, a onda i razumijevanja sebe, drugog i na kraju boljih međuljudskih odnosa i tolerancije.

Tanja Mravak je i Kraljica Pričigina (FOTO: Spikigin)

Nakon druge zbirke pripovijedaka, objavljene sedam godina poslije prve, kritičari od vas očekuju ambicioznije spisateljske poduhvate. Što bi za vas značilo pisati ambicioznije – napisati nešto duže od kratke priče ili objaviti još jednu zbirku kratkih priča u kraćem vremenskom razdoblju?

- Ambicioznije ne znači ni duže ni brže, nego bolje. Ja baš ne doživljavam što netko očekuje od mene, a bogme ni otkud mu pravo. Jedina koja nešto ima pravo od mene očekivati sam ja, a ja očekujem od sebe da prema toj jedinoj meni budem dobra i iskrena. Zadovoljavati tuđa očekivanja put je do lošeg sebe i do lošeg djela. Međutim, ako postoje neka očekivanja to može značiti i da se nekome učinilo da postoji prostor za napredovanje, a to ću svakako svojim ritmom i načinom.

Na Pričiginu ste svojim umijećem pričanja priča osvojili titulu Kraljica Pričigina. Kako ste počeli baviti se storytellingom? Kako se otkriva vlastiti talent za pričanje priča?

- Počela sam tako da su me pozvali na Pričigin, a nije mi odmogla moja učiteljska struka. Mislim da je važno obratiti pažnju na nekoliko faktora. Prvi je, naravno, sadržaj o kojem ćete pričati, odnosno priča. Ona treba imati radnju, likove, gradaciju, važno je posložiti detalje i tijek priče tako da zadrže pažnju slušatelja. Onda slijedi taj izvedbeni, to jest usmeni dio. Nije dovoljno samo promisliti priču, treba je uvježbati, izgovarati, zapamtiti tijek i detalje, paziti da se govori tečno, paziti na intonaciju riječi, rečenice i cijele priče. Ne znam koliko talenta imam, ali pripremam se.

Splitski Pričigin održava se već dvanaest godina, a u Zagrebu je Kruno Lokotar prije tri godine pokrenuo Spikigin. Primjećujete li kako se storytelling s vremenom afirmirao kao posebna disciplina između stand-upa i književnosti? Kakva se publika okuplja oko pričanja priča?

- Ne vidim da je nastupilo omasovljenje usmenog pripovijedanja, Pričigin i Spikigin su dva događaja koja i dalje, svaki sa svojim specifičnostima njeguju taj način izražavanja. To se nekad i zvalo usmena književnost i bila je značajan dio kolektivne memorije. Dakle, usmeno pripovijedanje je nastalo kao dio književnosti, učili smo u školama o tome. Stand- up je nešto drugo, taj nastup je po svojim postavkama duhovit, odnosno trebao bi biti, a pripovijedanje ima posve druge zakonitosti i one proizlaze iz književnosti i književnih vještina. Usmena književnost postojala je prije pisma. Pričigin je sebi odgojio publiku, to je masovan događaj i na njemu viđam ljude od umirovljenih šofera do doktora znanosti, a ono što im je zajedničko je da vole priču. A u splitskom slučaju tu je još i moment rijetko preostalog događaja koji se obraća i radi za građane Splita.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Anto Magzan