„Mi ćemo ostati poslije ... pa se možete 'podružiti' s nama. Donijele smo i kolače ... i vino iz Istre“, ovim je riječima s upitnim podizanjem obrve najskromnije što se u teatru dade vidjeti glumica Vanda Velagić okončala moćan aplauz koji bi da je trajao samo mrvicu dulje prerastao u samoozljeđivanje. Četiri puta su se vraćale na pozornicu, i ostat će neodgovoreno koliko bi se puta još četiri mlade glumice uprizorile pred publikom da ju nije, kao što rekoh, Vanda prekinula. Razvidno je da je riječka publika bila željna ovakve predstave, a ta ista publika poznata je po tome, još od vremena novog vala, da je ništa ne može prevariti. 

Važna predstava o kojoj će se još dugo govoriti i koja će bez sumnje još duže igrati odigrala se u jeku pandemije u riječkoj Filodrammatici, krajem prosinca prošle godine, dakle u vremenima kada je kultura opasno ugrožena epidemiološkim mjerama. Predstava „Bakice“ autorsko je djelo kolektiva Igralke, kojeg čine glumice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, te slovenske redateljice Tjaše Črnigoj koja potpisuje režiju i dramaturgiju. Scenografkinja je Paola Lugarić, a za kostimografiju je zaslužna riječka umjetnica Tanja Blašković. Predstava je rađena u koprodukciji sa Savezom udruga Molekula iz Hrvatske i KUD Transformator iz Slovenije. "Bakice" su, inače, dio programa Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture, a sufinancirali su je Rijeka 2020, Studentski kulturni centar u Rijeci te Javni sklad za kulturne dejavnosti Republike Slovenije.

Autorice i glumice diplomantice su studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i dio su, pričat će se, legendarne klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Zanemarena veličanstvenost koju je klasa doživjela od Grada Rijeke i Sveučilišta razlikuje se, primjerice, od Janka Polića Kamova utoliko što su glumci i glumice i dalje živi pa ima još vremena za nužan popravak. Da su glumiti učile od najboljih, glumice kolektiva Igralke pokazale su već 2017. godine festivalom „MI SMO TU – Mladi glumci gradu Rijeci“ kojim se pokazalo da i bez scene, koju su im Grad i Kazalište godinama lažno obećavali, mogu postići itekako bitnu vidljivost – onu koja je riječkom teatru donijela struju koju je nemoguće ignorirati. Jer gradu u kojem je prava i konstruktivna kritika iščezla treba upravo suvremeno, društveno-angažirano i aktivističko kazalište.

Nakon prvijenca „Plastika fantastika“, kazališnog crtića s elementima fantastike te edukativne i interaktivne predstava namijenjene kasnom predškolskom i ranom osnovnoškolskom uzrastu, Igralke „serviraju“ još jednu goruću temu društva. Donose priču o četiri stvarne žene koje svakodnevno šetaju među nama u poznim godinama i skupljaju plastične boce kako bi se prehranile. „Bakice“ je slojevito djelo koje je nemoguće promatrati iz jednog ugla, predstava bi mogla sloviti i kao novinarski uradak jer se u temu „zagrizlo“ duboko, obavljena su istraživanja, razgovori, traganja, donesene su konkretne statistike, i sav taj epilog bolno se osjeti tijekom gledanja predstave. Upravo je bol, nemogućnost prihvaćanja onog što vidimo znak da je „posao“ dobro obavljen. Neravnopravnost žena, neplaćen i necijenjen rad žena, posljedice patrijarhata, ali i nepokolebljiva ženska snaga prožimaju se predstavom „Bakice“ – ranjavajućom humoreskom o društvu koje ne vidi i ne želi vidjeti što se događa sa svijetom oko nas. O predstavi smo razgovarali s autoricama, kolektivom Igralke.

Igralke - Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić (FOTO: Milica Czerny Urban)

Koliko ste dugo radile na predstavi? Što vam je bilo najzahtjevnije?

ANA: Od same ideje pa do razrade prošlo je dvije godine, a sve je pokrenula Vanda. Prije predstave smo održale javnu kuhinju i radionicu kazališta potlačenih za naše suradnice od kojih su neke postale i bakice iz predstave. Radionicu je vodila Barbara Polajnar iz KUD-a Transformator iz Ljubljane koji je i koproducent na projektu. Paralelno smo se pojedinačno i neformalno upoznavale i pričale s različitim ženama koje sakupljaju boce po Rijeci, susretale se s njima više puta, razgovarale, povezivale se, otvarale ...

SENDI: Mislim da je Vanda kuhala „Bakice“ prije više od dvije godine, sjećam se da smo tek krenule osmišljavati „Plastiku fantastiku“, a Vanda je poslala neki polusuvisli google dokument usred noći s bilješkama za nešto što će postati „Bakice“ … Efektivno smo zaista radile dvije godine, od pisanja projekta za „Rijeku 2020“ što je bio prvi veći projekt koji smo raspisivale, a od početka samog istraživanja do premijere je prošlo pola godine. Prvi najzahtjevniji korak meni je bio kako upoznati “bakice”, kako se približiti gospođama koje sakupljaju boce, zaslužiti njihovo povjerenje i ostvariti uzajaman odnos koji će nas na kraju krajeva sve veseliti. Zatim je najzahtjevnije postalo praćenje epidemioloških mjera i promjena pravila za prelazak granice (redateljica Tjaša Črnigoj je iz Slovenije), održavanje proba uz druge poslove koje radimo, samoizolacije i bolovanja, korona testove, izmjene termina u Filodrammatici … U samom procesu rada na predstavi možda je najzahtjevnije bilo pronaći pravi odnos prema istini u nečemu što je dokumentarna predstava, a opet je to rad koji proizlazi iz naših (autorskih) perspektiva.

ANJA: U samom procesu na sceni je najzahtjevnije bilo “ne glumiti”, tj. biti u ulozi izvođačice, ispričati priču što čišće bez neke posebne glume. Nije mi bilo lako pronaći tu liniju, ali redateljica nas je jako odgovorno i vješto vodila u tome - nekako sam osjetila povjerenje od samog početka pa sam se prepustila. Također, puno smo mentalno radili, istraživali, čitali članke, intervjuirali ljude ... Pitala sam se kako ispravno postupiti spram tih žena, kako im prići, što ih pitati. Hoće li se javiti sram - s moje ili s njihove strane.

VANDA: Najzahtjevnija mi je bila uloga producentice i inspicijentice na projektu jer smo organizacija koja još uvijek nema svojih sredstava i iskustva rada na nezavisnoj sceni. Tako da sam ja koristila znanja koja sam stekla u dvije godine na poslu producentice u udruzi Drugo more, no također i njihove resurse u smislu posuđivanja dijela opreme. U jednom trenu predstava je postala tehnički zahtjevnija nego smo očekivali, pa smo morali smisliti osobu koja će s nama provoditi vrijeme na probama i učiti kako tehnički voditi predstavu, za više nego skroman honorar. Srećom spasio nas je u zadnji čas DJ Sun Matt. Da ne govorim o tome da sam unaprijed morala dogovarati termine za rezervaciju Filodrammatice, a putem su razne stvari remetile planove - burn-outovi, samoizolacije, korona...

Kako ste se odlučile za formu predstave kakvu nemamo baš često prilike gledati? Je li to vaša ideja ili ideja režiserke?

SENDI: Predstava nije klasično dramska, ne prati jednu priču koja ima početak, zaplet, vrhunac i rasplet, nema dramskih likova niti glume u tradicionalnom smislu. Rađena je više u duhu postdramskog kazališta, mi igramo same sebe, govorimo u svoje ime, a vrijeme radnje je uvijek vrijeme izvođenja predstave … Forma je proizašla iz samog procesa rada s našom redateljicom i suautoricom Tjašom Črnigoj. Ona nas je vodila na način da smo na svaku probu u prvoj fazi donosile svaka po nekoliko autorskih scena, i onda smo od izbora tih scena ili elemenata iz njih stvarale predstavu. Tako da nam je ta forma došla nekako organski, omogućila nam je puno slobode i iskrenosti. Mislim da je upravo to što govorimo u svoje osobno ime, jer u predstavi nema nikakvog skrivanja ili maskiranja, razlog zbog kojeg predstava tako dobro komunicira s publikom. Ali i zbog toga što izmjenjujemo moduse pripovijedanja, od dokumentarnog do nadrealnog, igramo se i iznenađujemo gledatelje iz scene u scenu. Onda kada pomislite da ste shvatili kôd predstave, on se promijeni. Mi smo zaslužne za većinu scena iz predstave, dok je redateljica ujedno i dramaturginja koja je jako pametno sve to povezala u jednu cjelinu.

"Više me zanimaju ljudi koji žive sada oko mene, nego Shakespeare", kaže nam Sendi (FOTO: Miranda Legović)

Nekako sam dojma sam da ste s predstavom saživjele. Koliko vas je predstava promijenila i je li uopće?

VANDA: Produbila mi je svijest o tome na koliko razina se neravnopravnost može manifestirati. No s druge strane su me te žene potaknule na to da se prestanem bojati siromaštva. One i dalje nose svoje bogatstvo u sebi i to je nešto što im nitko ne može oduzeti, njihov unutarnji svijet. Potakle su me na to da i dalje slijedim svoje principe bez obzira na sve jer jedna je stvar ne imati novaca, a druga ne imati morala.

SENDI: U nekom trenutku sam zaključila da želim raditi s ljudima, “suradničko kazalište” ili community theater. Da me više zanimaju ljudi koji žive sada oko mene, nego Shakespeare. Ali potrebno je dosta hrabrosti da se ode u tom smjeru, barem je meni trebalo hrabrosti kada je trebalo prići “bakicama”. I taj dio, taj ljudski dio predstave, znači mi možda i više od umjetničkog procesa. Još uvijek se čujemo s divnim ženama koje su s nama podijelile svoje priče, Marta kod Ane pere rublje, Suzana se zanima kako je Anjin pas, Ljudmila me zove da mi čestita Novu godinu, Vanda vraća boce s Albinom … Proces mi je bio jako emotivan, baš u tom druženju i dijeljenju, i odgovornosti koju smo nosile u radu na predstavi. Predstava je baš naša, nastala iz intimne nužnosti, a osjećam da me je promijenila, iako ne znam točno reći kako. Možda malo više volim.

ANA: Sigurna sam da nas gotovo svaki proces nadopuni na neki način, ili nam oduzme neki energetski višak koji nosimo. Naučimo nešto o ljudima, o ljudima kakvi jesmo, kakvi bismo mogli postati, ili o ljudima kakvi ne želimo biti. Ne mislim samo na edukativne predstave, pročitala sam mnogo puta da kazalište nije tu isključivo da nas nečemu poduči, ali to mi se čini neizbježno. Jer u što god se dobro zagledaš, vidjet ćeš da tamo ima nešto za spoznati. Možda i ima prostora za djelovati. Sretna sam jer sam shvatila što me ispunjava i bez čega ne želim živjeti. Srce mi je puno kad sam s curama na sceni. I predstava je zanimljivo izvođačko iskustvo. Ona nije fizički zahtjevna, ali kako u njoj nismo imale tekst, već smo ga same kreirale, tako imamo slobodu kretati se od ključnih stvari koje govorimo u predstavi na način na koji u danom trenutku smatramo da je najadekvatniji. U ovom slučaju sam si rekla – „Ana, znaš što trebaš reći“. I to je bitno. Drago mi je da sam imala priliku steći takvo iskustvo. 

ANJA: Ne znam. Mislim da mi je prerano za odgovoriti na ovo pitanje. Još uvijek se sve oko mene mijenja. Predstava je živa, to je najljepše! Naše bakice svaki put nakon odigrane predstave dobiju novac, to mi je najdraže … Konkretnost. 

Pričate priču o četiri stvarne žene, ali vidi se da je priča puno dublja, da je to i priča o neravnopravnosti žena.

ANA: Nažalost, kad se govori o ženama, teško da se neće povesti i tema o neravnopravnosti, te dvije teme nekako dolaze ruku uz ruku. Neravnopravnost žena događa se ovdje, danas i sada. Možda samo na momente ima neku filtriraniju, nevidljiviju formu. Najviše me rastužuje kad žene nisu svjesne neravnopravnosti ili kad žene vrše neravnopravnost nad drugim ženama. 

VANDA: Što smo dublje ulazile u tematiku i slušale razne životne priče bakica (bilo ih je više od četiri s kojima smo bile u kontaktu) to nam je postalo sve jasnije na koliko razina je ovo priča o neravnopravnosti. Prelazile bi iz čuđenja u očaj i ljutnju jer se čini da se stvari suštinski nisu toliko puno promijenile, te je neravnopravnost toliko duboko ukorijenjena u društvu i birokratizirana i čini se da će biti potrebne velike promjene da se ta nepravda iskorijeni.

Iako vjerujem da vam nije bila intencija, no čini se da se predstava „ruga“ licemjerju društva (kada govorimo o ravnopravnosti i jednakosti žena). 

SENDI: U predstavi dijelimo svoju nevjericu i čuđenje nad iskustvenom, ali i sustavnom neravnopravnošću žena i muškaraca. Ono što mi se čini da je vrijedno u predstavi je da se bavimo konkretnim primjerima, nema nekih teorijskih pretpostavki u koje možete vjerovati ili ne, nego su to činjenice i životi koji su stvarni i sami po sebi razotkrivaju naličje društva u kojem živimo. U predstavi nikoga ne krivimo i ne upiremo prstom, već ostavljamo gledateljima da o svemu sami donesu zaključak...

"Znale smo plakati tijekom procesa" (FOTO: Miranda Legović)

Dio predstave u kojem ste „dale glas“ plastičnoj boci djeluje kao kritika društvu s poremećenim vrijednostima. Također, čini se da govori o prolaznosti u kojoj se malo što ili nedovoljno mijenja. Možete li to komentirati? Ima li i tu paralele sa ženama?

SENDI: Boca je jedan poetski, pomalo nadrealni dio predstave koji će svatko doživjeti na svoj način. Voljela bih da tako i ostane pa radije ne bih ništa sugerirala. Život plastične boce, odnosno povijest njene proizvodnje i upotrebe, zaista se može usporediti sa životom naših bakica. Boca također predstavlja metaforu života i otvara apstraktna pitanja “sreće”, “sudbine”, “karme” ... Zašto je nečiji život baš ovakav, a ne drugačiji? Jesmo li “zaslužili” ono što smo dobili? Ne znamo, ali se pitamo …

ANJA: Baš to što je rekla Sendi - svatko u bocu upisuje ono što sam vidi.

Glumac i ravnatelj Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku Edvin Liverić je poslije predstave primijetio da je teško izvesti takvu predstavu, a da ne ode u patetiku. Kako ste to postigle?

ANA: Drago mi je da jesmo! Ja sam patetičarka u duši, tako da stojim na vlastitim kočnicama koliko mogu i ponovim si prije predstave da je moj cilj prenijeti priču žene koju sam upoznala, a tu priču ona nije pričala patetično. Nije žalila samu sebe, tako da je i ja odbijam žaliti. Jer na kraju svega, upravo je to jedan od ciljeva predstave - maknuti etikete. Naše „Bakice“ nisu samo žene koje skupljaju boce. One su majke, kćeri, sestre, prijateljice, sretne su i tužne su, snažne su i hrabre.

SENDI: Znale smo plakati tijekom procesa. Ali onda smo shvatile da smo mi te koje plaču, a ne bakice. Jedan od glavnih ciljeva nam je bio izbaciti patetiku. Kada nekoga žališ, spuštaš ga umjesto da mu daješ snagu. Naše bakice su toliko jake žene koje ne trebaju nikakvo žaljenje. One, a i svi mi, trebamo pravedniju državu i sustav, osnovne životne uvjete, a onda i više solidarnosti, otvorenosti, međugeneracijskih druženja i međusobnog prihvaćanja.

ANJA: Bilo bi potpuno krivo tim ženama pristupiti iz sažaljevajuće perspektive, ali isto tako i iz herojske - one su samo ljudi, samo žene, kao što kaže Olivera Vučo, koje nisu odustale i unatoč teškim okolnostima nastavile su svoju borbu. Ponekad bi tijekom procesa znale malo “zastraniti” (ipak smo i osobno upletene u te priče, na neki način one su zbilja postale naše bakice), ali nas je Tjaša uvijek vraćala na onu “nultu točku”, očišćenu osobne patetike, u kojoj publika ima prostor za vlastitu imaginaciju i interpretaciju.

U vašoj glumi se osjetila iznenađujuća glumačka zrelost. Smatrate li da su vaši bivši profesori i mentori, Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, utjecali da se ona kod vas razvije brže nego što je to inače slučaj?

VANDA: Rade i Lenka, osim što su nas učili glumi, naučili su nas da budemo hrabri, nepokolebljivi i samostalni. Na mene je najviše utjecalo njihovo učenje o Brechtovom kazalištu u kojemu se glumci, redatelji, dramaturzi, scenografi … svi nazivaju scenskim radnicima i rade sve poslove. Brecht još kaže da ako je kazalište ogledalo društva, onda mi moramo biti čekić koji razbija to ogledalo. Takav pristup prigrlile smo i u Igralkama. Na studiju glume ohrabrivali su nas da učimo o postavljanju rasvjete, o produkciji, o režiji, o tome kako biti angažirani umjetnik u zajednici. Pripremili su nas za ono što nas čeka nakon studija, vrlo neizvjesna suficitarna pozicija glumaca, a posebno glumica na “tržištu” rada.

ANJA: Rade i Lenka su nas svakako bacali u vatru. Hrabro, ali i odgovorno. Bili smo spremni na vjetrometinu koja nas čeka kad napustimo studij. Nismo imali puno prostora za razvijanje glumačke taštine i možda je to najbolja odskočna daska koju smo mogli dobiti.

ANA: Hvala. Rade i Lenka nas uče o životu, i danas, kad nam više ne predaju na Akademiji. Uče nas da budemo svoji, ali i da budemo zajedno. Mislim da je glumačka zrelost prilično vezana uz zrelost generalno. A zrelost nije ozbiljnost, zrelost je iskustvena sposobnost gledanja i razumijevanja, a prema tome bi glumačka zrelost mogla biti zbroj toga, plus sposobnost prenošenja tog iskustva. 

Pozornicom se može mijenjati svijet (FOTO: Miranda Legović)

Kolektiv Igralke okreće se društveno-angažiranim temama od početka. Slažete li se da glumac ima i odgovornost da utječe glumom na svijet oko sebe? Može li se zaista pozornicom mijenjati svijet?

VANDA: Ideja da želim mijenjati svijet dovela me do glume i pozornice. Možda ne možemo utjecati na cijeli svijet, ali djelovati na svijet četiriju žena za mene znači mijenjati svijet. Kazalište je forma umjetnosti koja često zahtijeva veliki napor, trud i ulaganje puno vremena, obožavam kada je ta energija usmjerena u pravom smjeru tj. kada želi činiti dobro ili ukazati na neki problem u društvu. Priznajem, ljubiteljica sam angažirane umjetnosti i vjerujem u nju.

SENDI: Kazalište je mjesto javnog govorenja, a to je na neki način prostor moći. Apsolutno mislim da taj prostor treba koristiti s poštovanjem i odgovornošću.

ANA: Gluma sama po sebi neće učiniti velike promjene u svijetu. Bilo bi divno kad bi ljudi imali odgovornost da utječu svojim ponašanjem na svijet. Kazalište može ukazati na svjetove koji egzistiraju u našem svijetu, može nam ih približiti i može nam probuditi empatiju i želju za djelovanjem. Mislim da svaki čovjek ima pravo odabrati čim se želi baviti, odnosno, svaki glumac kakvim se kazalištem želi baviti. Tako dugo dok glumac ne koristi ranjivu društvenu skupinu za vlastitu promociju, naravno.

ANJA: Mislim da bilo koja osoba koja javno istupi ima veću odgovornost za svoje riječi i djela. Da, mislim da se pozornicom može mijenjati svijet. Najveća pozornica je medijski prostor. I Shakespeare je to jako dobro znao. Nadam se da ćemo biti kolektiv koji će i sam sebe iznenađivati odabirom formi i sadržaja. Ne privlači me ukalupljivanje u jednu vrstu narativa. A što se tiče društvene angažiranosti … nisam sigurna da do kraja shvaćam gdje prestaje društvena i počinje osobna i koliko se one mogu odvojiti. Jer sve što radimo, radimo angažirano i sve ima neki društveni utjecaj. 

Koji su planovi za dalje vezano za predstavu? Gdje će igrati još? Jeste li već dobile neke ponude?

VANDA: Upravo se nalazimo u fazi pisanja natječaja za turneje po Hrvatskoj i Sloveniji. Interes za predstavu je velik, pokušavamo se prijavljivati i na festivale, no uz naše ostale obaveze cijeli proces ide malo sporije nego što bismo voljele. Postoji gomila sitnih poslova koje je potrebno odraditi i nakon same premijere poput pisanja ponude, tehničkog ridera, prevođenje predstave, editiranje podnapisa na video snimak, planiranje prilagodbe predstave za druge prostore u kojima će igrati … Ugodno smo iznenađene i zahvalne što je unatoč koroni predstava počela imati odjek koji zaslužuje. Nadam se da će uskoro okolnosti biti bolje i svi naši izvještaji i natječaji napisani kako bismo se mogle baviti isključivo prijavama na festivale i planiranjem turneja.

SENDI: Želimo igrati što više, želimo da svi vide „Bakice“. Osjećamo da smo napravile važnu predstavu i da publika osjeća isto. Puno ljudi nam je pomoglo u procesu i pomažu nam još uvijek (na čemu smo beskrajno zahvalne!), nadam se da će se neke želje za suradnjom i ostvariti. Mi želimo igrati od Radničkog doma u Delnicama do zagrebačkog ZKM-a. Za srednjoškolce, umirovljenike, Vladu RH, i sve između.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Miranda Legović

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"