Nedavno je u Glasu Slavonije osvanuo članak naslovljen "Osijek – Najbolje čuvana tajna konačno je otkrivena!". Pisan je u žanru promidžbe, kao kakvo prikriveno oglašavanje lokalne turističke zajednice. U njemu stoji što je sve divno i krasno u Osijeku i čime će sve grad oduševiti goste. 

Stilski izričaj pučkoškolskog sastavka ("prava riznica kulturnog i prirodnog bogatstva", "jedinstveni spoj stoljetne tradicije i urbanog razmišljanja", "odiše jedinstvenom ljepotom koja posjetitelje vraća na početak 20. stoljeća", "pružaju savršenu kulisu za užitak u hortikulturnim ljepotama", "odmor, rekreacija i sveopći užitak nalazi se na najljepšoj riječnoj šetnici Promenadi, kojom kraljuju šetači, biciklisti i trkači", "gastronomska ponuda grada prava je poslastica za sve gurmane" …) zaokružen je očekivanim podcrtavanjem slavonskih all-star motiva: "najmoderniji nogometni stadion" (podignut u zoni u kojoj GUP s razlogom zabranjuje gradnju zgrada), čobanac, kulen, fiš, čips od šarana, sushi i poke bowls. 

Ali ne bih se čisto zbog toga osvrtao na bezvezan člančić. Nego zbog toga što je u poseban kvadratić izdvojen podnaslov "Tragom britanske krune". Gdje slušamo po tko zna koji put o tome kako je "šukundjed britanskog kralja Charlesa III. rođen i kršten upravo u Osijeku"; kako je "iz loze Franza von Tecka poteklo čak pet britanskih kraljeva i kraljica"; kako je "kraljica Elizabetha II." (baš tako piše: -tha!), prije no što će se "zaputiti u Slavoniju 1972., i to ne tragom obiteljskih korijena, nego čudesnih đakovačkih lipicanaca, koji su je očarali na otvaranju Olimpijskih igara u Münchenu", znala "da iz Slavonije dolazi samo najbolje". Jasno. Što će engleska kraljica majka nego znati o Slavoniji sve (najbolje) prije nego se u nju i zaputila? 

Za dobru mjeru i za svaki slučaj, podcrtana su i dva all-star motiva: a) "mirisni traminac iz Iloka", zato što ga se navodno pilo na kraljičinoj krunidbi i iločko vino se dan-danas "nalazi u dvorskoj vinoteci"; b) đakovačka ergela, zato što se (gramatiku i pravopis prenosim onako kako su i dani) "onom istoj kojom je kročila moćna kraljica, prošetala je 44 godine kasnije vojvotkinja od Cornwalla, Camila Parker Bowles, kada je u proljeće 2016. sa suprugom, tadašnjim princom Charlesom, posjetila Osječko-baranjsku županiju".

Za kraj je sačuvana tripadvisor velemisao: "Zaputite se tragom britanske krune, istražite niti koje povezuju istok Hrvatske i Buckinghamsku palaču, otkrijte što je to u Osijeku i Slavoniji dostojno kraljeva. Ako je oduševilo nekoliko generacija britanskih prijestolonasljednika, ostavit će i vas bez daha."

Mali narodi trebaju velike pjesnike

U pjesmi o malim narodima, Arsen Dedić ih uspoređuje s malim glumcima koji rasipaju velike geste, malim supruzima koji potrebuju veće supruge, malim kazalištima koja igraju historijske drame, malim ljudima koji uplaćuju velike automobile, malim pjesmama koje zahtijevaju najveće glasove.

Poljski književnik Witold Gombrowicz običavao je grditi svoje suvremeničke sunarodnjake zbog toga što se ponašaju poput "ubogih rođaka svijeta, koji pokušavaju imponirati sebi i drugima", kao "siromah koji se hvasta kako je njegova baba imala majur i kako je boravila u Parizu". 

U pitanju je bio, prije svih, Adam Mickiewicz, kanoniziran kao najveći poljski pjesnik: "Sjećam se kako sam bio na čaju u jednoj argentinskoj kući gdje je moj poznanik, Poljak, počeo govoriti o Poljskoj – i opet je, naravno, stigao na stol Mickiewicz, Kościuszko zajedno s kraljem Sobieskim i bitkom kod Beča. Stranci su pristojno slušali vatrene dokaze i primali k znanju da su 'Nietzsche i Dostojevski bili poljskog porijekla' i da 'imamo dvije Nobelove nagrade u književnosti'. Pomislio sam, kad bi netko na taj način hvalio sebe ili svoju obitelj, da bi to bilo krajnje netaktično. Pomislio sam kako je to licitiranje s ostalim narodima oko genija i junaka, kulturnih zasluga i dostignuća ustvari nešto vrlo nevješto kad je u pitanju propaganda i taktika – jer mi s našim polufrancuskim Chopinom i ne baš najpouzdanije našim Kopernikom ne možemo izdržati konkurenciju talijansku, francusku, njemačku, englesku, rusku; znači, ta točka gledanja osuđuje nas baš na drugorazrednost. Stranci ipak nisu prestajali strpljivo slušati, kao što se sluša onaj koji ima pretenzija da je aristokrat, pa svaki čas podsjeća da je njegov pradjed bio livski kaštelan". 

Upadate, govorio im je, u "poloneze jedino zato da biste pojačali osjećanje vlastite vrijednosti i da biste sebi dali nekog značaja". Podaničko uzbuđenje imanja nečega s gospodom, s podizanjem si nacionalne samovažnosti uslijed patnji od suprotnog kompleksa. Ali pozor – osobne samovažnosti kroz konstrukt fiktivne zajednice, kao lažna samoaktualizacija, navijačkog tipa. Što Nietzsche reče, kad je već stigao na stol: "buđenje osjećaja moći zajednice, uslijed čega odvratnost pojedinca nad sobom biva omamljena užitkom u napretku zajednice".

Stideći se preuzeti i sam "stil ubogog rođaka", Gombrowicz odlučuje za onim stolom lupati kontru: "Ističući strane primjese u krvi Chopina, Mickiewicza, Kopernika (da ne misle kako imam što kriti, kako mi bilo što može oduzeti slobodu kretnji), rekao sam da ne treba uzimati previše ozbiljno metaforu da smo ih, tobože, mi, Poljaci, 'dali svijetu': jer oni su se samo rodili među nama. Čega ima zajedničkog sa Chopinom pani Kowalska? Povećava li Chopin time što je napisao balade ma i za dlaku Powalskog? Može li bitka kod Beča dodati makar i malčice slave panu Zembickom iz Radoma? Ne, nismo mi (rekoh) neposredni nasljednici ni prošle veličine ni malenosti – ni razuma ni gluposti – ni vrline ni grijeha – i svatko je odgovoran samo za sebe, svatko je sam ono što jest."

Veliki predak i slavni suvremenik

Osijek se, među ostalim "kulturnim i prirodnim bogatstvom", diči spomenikom Miroslavu Krleži u Parku kralja Držislava, autorice Marije Ujević Galetović. Imamo i Krležine dane (što će malo kazalište nego igrati historijske drame?) i općenito smo ponosni na tog našeg velikog sunarodnjaka. Tipično će to ovako zvučati: "Kada mu se 1987. godine Osijek odužio velebnim spomenikom, Osijek i Krleža su nerazdvojni, i Osijek je doista puno pridonio znanstvenom propitivanju i promidžbi Krleže i njegovog djela", itd. Promidžbi? Vazda neki imperativ promidžbe među nama Hrvatima. No, dobro. 

Mio nam je i spomenik samo onoliko koliko Krležu možemo osloboditi od njega samog (FOTO: Lupiga.Com/Ivan Cingel)

Ne znam koliko je poznato da je Krleža inače nemilo grdio svoje suvremeničke sunarodnjake zbog promidžbe predaka i busanja njihovom veličinom: "Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na nekoga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stvarate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva. Tipično seljački. I ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je sastavljen vaš nacionalni mitos: od opanaka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika." 

Pa jesu li Hrvati što i naučili od tog svog velikog pretka Krleže – u njegovom udaranju čekićem po glavama malograđanske hrvatske inteligencije? Ili nam je mio i spomenik samo onoliko koliko ga možemo osloboditi od njega samog, dezinficirati, pripitomiti ga, pacificirati, kao decidiranog komunista kroatizirati, prikačiti mu "političko hrvatstvo a priori", spašavati za malograđanske potrebe Krležu od samog Krleže, "autora svesti na mjeru mete njegove kritike"?

Lakejske duše

Mart 2016. godine: Charles i Camilla u Osijeku! Podaničko uzbuđenje moglo se rezati u zraku: u Tvrđi smo iznijeli pred njih "domaće proizvode i rukotvorine" pa cvali što je bio "impresioniran", a važno nam bilo i što je ostao "ugodno iznenađen razinom znanja engleskog Osječana". Glasu Slavonije bila su puna usta sintagme "kraljevski par". A ni njima nisu ostala usta prazna. Za svaki slučaj, na rukama im se nosilo neku masnu amurčinu, taman upecanu u Dravi: očito je bilo da ovi utekoše iz bakingemske gladi, valja ih na'ranit', neka vide kako se u Slavoniji jede! 

Dobro, bez onih Krležinih kobasica i tamburica ne možemo ni početi o all-star motivima regionalnog mitosa. U službenom dijelu programa dočekani su i napjevima iz domene etnobaštine i hrpom govorancija svake vrste dostojanstvenika – cilindraša, rekao bi Krleža – te provozani i tramvajem do konkatedrale, što je princ, danas kralj, isto pohvalio po službenoj dužnosti, istaknuvši "kako mu se ovo posebno svidjelo kao jedan od dobrih primjera ekološkog prijevoza". Mašala. Otkrila baš kod nas britanska kruna da je svijet izumio tramvaj dok nije pazila!

Ali nije ni to bilo sve od hvale. Te kupila je mužare, te oduševio se medom, te svidio im se liker, te ošamutila ga rakija, te ogrijala ih graševina, te ostali paf da se može izraditi figurice od komušine, te usrećeni darovima (tamburica bisernica, slavonska muška košulja i šamija sa zlatovezom, licitarska srca za unuke), te im bilo stalo znati da je meso kulena od domaće svinje. A mi ponosni do neba, 2.000 esekera u kožusima i nošnjama – gle kako možemo biti na nivou za velikog bijelog bwanu!

Stalo nam je kao ozeblima do sunca da sve to naše bude "dostojno kraljeva" (SCREENSHOT: HRT)

Pa je "njegova visost" (da, baš su se tako izražavali u 24sata!) onda još odvedena u Baranju, gdje je pristojno "omirisala grah", srknula čorbe iz fiš paprikaša, žvaknula rezance s makom i pitala kuharicu jedu li se skupa s fišem. Mak u fišu? Nema veze, oprostili smo mu taj gaf, počašćeni i presretni što se britanski prestolonasljednik udostojao svrnuti nos u našem smjeru. Camilla je za to vrijeme odvedena u Đakovo, gdje su njoj u čast priredili "pastuharni program" s 33 lipicanca i zaplesali kvadrilju sa šest konja – i bili smo prosto ganuti pomišljajući na njezinu obradovanost našim pastusima, ergo razinom usluge koju smo u stanju pružiti jednoj vojvotkinji, koja je tu među nama ispred britanske krune. 

Kako ono... stalo nam je kao ozeblima do sunca da sve to naše bude "dostojno kraljeva".

Sluge pokorni

Na rubu Gradskog vrta u Osijeku nalazi se grafit "Nepokoreni grad", 2012. godine spomenički zaštićen, odlukom gradskih vlasti proglašen kulturnim dobrom lokalnog značaja. Nepokorenost se odnosi, pogađate, na to da Osijek nikada neće biti Оцек.

Maj 2023. godine: upriličena je u Arheološkom muzeju u Osijeku ni manje ni više nego službena proslava Charlesove krunidbe. Pokondirene tikve iz gradske politike, cilindraši, ugledničke panjine, njih 150 uzvanika tamo, zaista su se, nije šala, okupili na svečanom prijemu pa koncelebrirali lakejsku misu u čast jedne novookrunjene tikve! Glavnog simbola razdijeljenosti svijeta na vladare i podanike! U 21. stoljeću, u mladoj demokraciji za koju smo krvarili i ostali nepokoreni! I u kojoj se demokratska parlamentarnost sastoji od toga da nas baš ovi cilindraši navodno politički predstavljaju ... lakeji britanske krune!

Kulturno dobro od lokalnog značaja (FOTO: Lupiga.Com/Ivan Cingel)

Ekskluzivna ceremonija, k tome, kakve se drži isključivo u najvišim prilikama: ne samo da je ženski vokalni sastav pojao britansku i hrvatsku himnu, a KUD izvodio "ples kraljica", nego je čitav grad morao doživjeti na vlastitoj koži to da strana zemlja (čak ne ni u EU) radi nekakav smiješni teatar, priglupi spektakl oko nekog privilegiranog papka. Pješački most zasvijetlio je bojama britanske zastave. Na "ukrašenom" trgu u Tvrđi postavljen je videozid radi izravnog prijenosa krunidbe. Posjetitelji Sajma antikviteta zamoljeni su družiti se u znaku ne onoga zbog čega su došli nego Velikog Događaja. Turalo se u grla kekse i čaj, a bogami i craft pića i "zalogajnu hranu", za animirati o nečijem trošku narod u slavu novog Kralja. Vozio je okolo "Kraljevski tramvaj" – tako nazvan jer se 2016. godine u tim kolima provozao "kraljevski par" (bože baci trolu). A kad je kruna u Westminsterskoj opatiji konačno „sjela na tikvu“ i u Osijeku se „uz podignute čaše klicalo 'God save the King'", dok su gajde, škotske uz rame s baranjskima, izvodile "prepoznatljivu 'Scotland the Brave'". 

Je li to naš Kralj ili koji K? Kad smo se ono ustavno konstituirali kao britanska kolonija?

Osijek nikada neće biti Оцек, ali hoće... New New Delhi?

Tja, i opet se smaralo čitatelje da je "šukundjed kralja Charlesa III. rođen 1837., upravo ovdje u Osijeku", pa ne samo što je novi kralj 2016. godine "bio u našem gradu", nego ga uz Osijek "vežu i obiteljske veze". Naš kralj, zaista! Sluge pokorni! I validirani time da su sluge kralju, ej, Kralju, Njegovoj Kraljevskoj Visosti! 

Ni grama kritičkog odmaka prema nečemu danas ridikuloznom u konceptu i povijesno kompromitiranom kao što je to Kruna, britanska naročito – nitko ni da bi procijedio da je Kralj gol, da bi možda bilo uputno zauzeti rezerviraniji stav, da lakejskim balavljenjem nepotrebno navlačimo i na sebe historijsku sramotu koja dolazi uz imperijalnu monarhiju, s kojom nismo – pustimo van Tecka – nikad ništa imali. 

Mali narodi trebaju oduševljene posjetitelje i znamenite rođake

Ali zato je bilo dosta opijenosti tobožnjom skrenulošću tako kobajagi značajnog globalnog događaja i u naš lokalni sokak. Glas Slavonije je već u ranoj najavi proslave u naslov izvlačio šarmerske riječi britanskog veleposlanika "Osijek je ostavio dubok dojam na kralja", uz gradonačelnikove da će se središnja svečanost u Hrvatskoj održati baš u Osijeku zato što je Charlesa "oduševio Osijek". U izvještaju nakon proslave ponovo se titralo kraljevskim oduševljenjem: "da će kralj i kraljica biti oduševljeni što smo obilježili krunidbu ovdje". 

Pih, što bismo bez validacije u kraljevskom oduševljavanju nama?

Žanr, primjećujemo, srodan onome zvjezdane prašine: kad naše novine u redovnom ritmu, uvijek istim refrenom klimaksa provincijalnosti, donose breaking news o tome kako je Charlize Theron stigla na Hvar pa u Dubrovnik i oduševljena je, čarobno je, itd. 

Da ne pripadaš svijetu najbolje se poznaje po tome što se otimaš na sva zvona pohvaliti kako je svijet oduševljen tobom.

Pred samu proslavu, "ususret krunidbi", počašćeni smo i promemorijom na prethodni "posjet kraljevskog para", uz obavezno navođenje šukundjeda ad nauseam ("Donjograđanin kršten u retfalačkoj crkvi"), sve sa zabilježenošću posjeta "u analima Osijeka". 

"Bio je to hladan proljetni dan, ali topao u srcima Osječana koji su dočekali kraljevski par, a bilo nas je mnogo", intimizirala je iz patosa osobnog sjećanja novinarka, koja Charlesa i Camillu oslovljava s "Njihove Kraljevske Visosti" (da, sve velikim početnim slovima!). Dodajući i da je to bio "povijesni dan" – te da su i oni kao novinari bili "puni adrenalina, jer bio je to izniman radni zadatak i događaj za pamćenje". A da? Nego što, "jer poznate i slavne osobe, k tomu iz najpoznatije kraljevske obitelji na svijetu, ne posjećuju naš grad svaki dan". 

Aha, tu li smo, naglas izrečeno! Na dnu svega čak možda i nije posrijedi toliko fascinacija monarhijom, prijemčivost lakejskih duša na aristokraciju, koliko opće padanje provincijalaca na Slavne Osobe, koje nam dolaze iz Velikog Svijeta. Radi se prosto o tome da kmetovima s kraja svijeta imponira zvjezdana prašina – i naročito u narcisoidnom obratu: da se ta prašina zatekla u njihovom sokaku!

Podžanr, još malo pohotniji u manifestiranju provincijalnosti, rubrika je iskapanja po žilama planetarnih zvijezda hrvatskih krvnih zrnaca. 

U znak krunidbe okićen je i "slavni" osječki tramvaj u kojem se bivši princ, a sadašnji kralj provozao (SCREENSHOT: YouTube)

Sjetilo me sve skupa asocijativno jednog tipičnog, ali posebno reprezentativnog primjera. Prosinac 2021. godine: na Net.hr je to bilo. Obavještavalo nas se koje se sve "svjetski poznate face mogu pohvaliti hrvatskim korijenima": Malkovich, Herzog, Bana, Katic, Miličević, Elfman, Waltz, Mangianello ... Za potonjega, osim da se djevojački prezivao Bračanov, premda su njegovi s Murtera, odmah s vrata doznajemo – thx for info, ne bismo inače znali – i da "upravo ljubi Sofiju Vergaru!"

Tad još je. Kao ona urbana legenda o Slaviši Žungulu slavljenom da je, pardon my french, jebo Moni Kovačič za sve njih, tu generaciju uspaljenih navijačkih duša. Ali evo i danas nacionalnog pršenja da je izvjesni američki glumac, neudano Bračanov, ne baš najpouzdanije naš, jebo Sofiju Vergaru za sve nas. Pardonirajte maj frenč – pa to je jadno. Baš ubogi rođaci svijeta.

Kravlja balega

Mart 2019. godine: komtur Romano Bolković ugošćuje 1na1 mladog Ferdinanda Zvonimira Habsburg-Lothringena (kakva poetska slika: Hrvatina 1/1 u 1na1), ispituje dečka, gnjavi ga o plemenitaštvu i nostalgiji za izgubljenim posjedima. 

A portal Direktno i antimodernistički časopis Obnova angažiraju stanovitog Antu Brešića pl. Mikulića, koji se stručno razumije u plemenitaške loze, da nam rastumači kako je mladi nadvojvoda – pazi sad – potomak Trpimirovića, tj. da u obitelji Habsburg "imaju i hrvatske krvi". Zašto je to uopće bitno, što bi to dokazivalo? Pobija, izvode mudre glave s naše desnice, "srpsko-jugoslavenski mit o tome da hrvatskom ne vladaju vladari hrvatske krvi, a time i njihov mit o nekom oslobađanju bajunetama 1918.". Habsburzi su zapravo naši, pravi Hrvati, oni su mi, a ne da nas je trebalo oslobađati od njihove vlasti! S druge strane, do srpsko-jugoslavenskih mitova – izlažu dalje – dolazi otuda što im se na prijestolje penje "loza Karađorđevića koja nema plemenito porijeklo niti naslov", a i "dolazi na jedno okrvavljeno prijestolje (Svibanjski-Majski prevrat) što dovodi do pretjerane potrebe za legitimizacijom svog ugleda".

Fantastična poetska slika. Hrvatska i srpska časna desnica kao dvije rivalske udavače s vilama iz štale gospodskog dvora: – Prste k sebi, kalašturo, princ je moj! – Ti ćeš mi reći, opajdaro jedna!

Ali nije samo desna margina u pitanju kad dođe do autokolonijalno nasađene narcisoidnosti nacijice. Mejnstrim je to.

Rujan 2022. godine: "Pradjed joj je iz Osijeka, a 1972. u Zagrebu je izrekla rečenicu koja je oduševila sve Hrvate" – naslov je članka kojim je Jutarnji list popratio vijest o smrti Elizabete II. A kako je glasila sama oduševljavajuća rečenica koju je navodno izgovorila? "Želim neprekidan uspjeh i svaku sreću svim građanima Hrvatske." Banalnost, dakle, bez ikakvog pravog značenja. Taj jedan jedini put u 70 godina "vladavine" da je naišla do Hrvatske. Izgleda da je oduševljavajuća onda ipak tek gola činjenica da je bilo jednom da se obratila Hrvatima – te ovo da ima nekakvog pretka iz Hrvatske, Osječanina, von Tecka (Hrvatina 1/1). 

Kraljica je 1972. godine navodno izgovorila rečnicu koja je "oduševila sve Hrvate" (SCREENSHOT: YouTube)

Večernji list je, inače, još 2013. godine tupio nešto o tome kako je Elizabeta "izravan potomak Nikole Šubića Zrinskog". Kad je bal, nek' je maskenbal. 

Mart 2018. godine: "Dokazano da je Elizabeta potomak Nemanjića" – naslov je pak članka u Kuriru, koji se pozivao na dojavu "istoričara Dejana Ristića". To je popratio – a po kraljičinoj smrti i ponovio – niz medija kao Alo, Srbin.info, Opanak, Adria.tv i dr. 

Nije li lijepo kad se u narcisoidnu provincijalnost kolektivnog nesvjesnog malih naroda umiješa još i narcizam malih razlika?

Ima ona navodno Krležina o Hrvatima i Srbima kao istoj kravljoj balezi koju je kotač zaprežnih kola slučajno prerezao na pola. Autorstvo je sporeno, ali i sporedno. Priča se da to Krleža nije nigdje i nikad napisao. Nisam krležolog, ali mogu pogledati: ako je izmišljotina, nije to obična izmišljotina za stati na tome, nego prije svega sjajna rečenica – i kad se ne bi znalo da nije Krležina, točno bi se mislilo da je krležijanska. Ako je nije napisao Krleža, tko je onda bio taj Halid umjesto Halida, drugi Krleža al pari Miroslavu? Čija si ti, mala? 

Bila čija bila, rečenica se nikad i nigdje ne očituje tako jasno kao kad s obje strane Dunava kao volovske zaprege proključa isti provincijalni refleks počašćenosti time što neka engleska kraljica kobajagi ima nešto s nama – ili barem da pokaže da zna za nas, jer to nas stavlja na kartu svijeta. Hura, pa i mi kao da postojimo u očima velikih!

Vječnog kmeta se poznaje po tome što pada u delirij i puca od ponosa kad ga po glavi potapša netko kome je priznata vrijednost u svijetu – ili u višem stadiju patologije, isprsivanjem se nekom rodbinskom vezom kao mjerom rekognicije.

Trzaj ponosa pripadnosti kao refleksija upravo samoprezira, neosviještenog, u svojstvu te iste pripadnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"