Zanimljive se stvari događaju u izdanjima Europapress Holdinga. Počelo je gotovo nevino,  13. srpnja u Jutarnjem listu, kada je na nekoj od onih besmislenih stranica koje su valjda namijenjene opuštanju neumornih i hrabrih hrvatskih brokera, nakon što su saznali najnovije vijesti iz Googla i s tokijske burze, objavljen rijetko glup tekst izvjesne Silvije Glavić. U tekstu dražesnog naslova „Talijan tvrdi da je posljednji hrvatski princ: Pavelić je mog oca proglasio kraljem Tomislavom II.“ i ingenioznog nadnaslova: „Ne želi prijestolje“, novinarka nas vodi kroz dirljivu priču o sedamdesetogodišnjem Amedeu di Savoi.

Zanemarimo li ovdje posve logično pitanje o tome zašto bi „caro“ Amedeo želio prijestolje i zbog čega nam je ta informacija važna, kad mu ga nitko ne nudi i posvetimo li se analizi epiteta kojima se gospođa Glavić poslužila kako bi nam dočarala s kim imamo čitateljskog posla, autorica bi ipak zaslužila svaku pohvalu. Nanizati naime toliko nesuvislih riječi i budalastih epiteta koji bi nam trebali dočarati gospođinu fasciniranost sugovornikom do sada je bio u stanju isključivo investigativni tim Jutarnjeg lista i Nino Đula u rijetkim trenucima inspiracije Todorićevim jabukama. No s ovim tekstom inicirana je posve nova era i otvorile su se svijetle perspektive u kreiranju vazalskog novinarstva, koje se očituje u višku poniznosti i manjku sadržaja.

Jutarnji je istu ovu fotografiju iskoristio za ilustraciju svog teksta, ali režući je, sigurno ne slučajno, tako da se ne vidi kako su nam nam princ i princeza tetovirani (FOTO: whymoda.blogosfere.it)

Da bi ovakvi tekstovi u novinama koje sebe vole nazivati ozbiljnima, a spletom nesretnih okolnosti doista i predstavljaju jedne od vodećih tiskovina u zemlji, uopće bili mogući, bilo je potrebno ostvariti neke preduvjete. Riječ je dakako o tome da te stvari uglavnom više nitko ne čita, a još manje kupuje pa je onda doista posve svejedno hoće li taj prostor nastanjivati vizualno nepodnošljiva reklama nekog od vodećih trgovačkih lanaca ili tekstualno nepodnošljiv uradak tipa rečenog. Kako se ovaj tekst ne bi pretvorio u isprazno salonskoljevičarsko, kvaziintelektualno lamentiranje nad nedužnim tekstom, poslužit ćemo se konkretnim primjerima.

„Jeste li znali da Hrvatska ima svog princa? Mnogi od nas zamislit će se jer posljednji izdanak naše kraljevske loze samozatajan je i ta priča ostala bi potisnuta u nekoj ladici sjećanja kao davna lekcija iz povijesti viših razreda osnovne škole, kada se gotovo ovlaš spomenulo kako je u doba Endehazije Hrvatska neke dvije godine formalno bila Kraljevina, s Tomislavom II. na tronu. Njegov nasljednik princ Zvonimir II., poznatiji kao Amedeo Savojski i vojvoda od Aoste, živi danas u lijepoj toskanskoj kući nalik dvorcu (kako i priliči) u Arezzu pokraj Firence, životom modernog aristokrata, a ekskluzivno za Nedjeljni Jutarnji dao je svoj prvi veliki intervju u hrvatskim medijima“, odmah u glavu, in medias res, u bulevarskom stilu, gospođa Glavić predstavlja svoje senzacionalno otkriće, inače podatak poznat svakom građaninu Hrvatske sa završenom osnovnom školom.

Ne bih naravno želio inkomodirati štovanu Silviju u času u kojem doseže zvjezdane trenutke svoje novinarske karijere, no čisto za njenu informaciju posljednji izdanak hrvatske kraljevske loze umro je negdje polovicom srednjeg vijeka, a trenutačni hrvatski princ je, hvala na pitanju, živ i zdrav i u punoj formi. Eno ga u Beogradu, a odaziva se na ime Aleksandar Karađorđević. Njegovu obitelj su, naime građani Hrvatske na referendumu po okončanju Drugog svjetskog rata, detronizirali s prijestolja, proglasivši republiku, dočim s Pavelićevom marionetskom državom i njegovim izdajničko-cirkusantskim ukazima Hrvatska ima veze utoliko što je konstituirana u ratu s tom tvorevinom.

Dok ostavljamo Glavićku da rješava ovaj historiografski rebus, možemo se mirno posvetiti drugim aspektima njezinog teksta. Radi se naravno o vječnoj kmetskoj fascinaciji okrunjenim glavama. Iako je već ovaj život modernog aristokrata dao naslutiti kamo tekst, pored revizionističkih nakana smjera, vrhunac izričaja ova je novinarka dosegnula u rečenici unutar koje je marno nabrojila s kojim je sve europskim kraljevskim obiteljima Amedeo povezan, poentiravši sa zaključkom kako je riječ o familijama s najplavijom krvi. A nakon što smo zaključili kako je riječ o vladaru s provjerenim pedigreom, preostalo je da nam se on predstavi kao dobar vladar, socijalno osjetljiv, što ovaj naravno nije mogao propustiti, promrmljavši rečenicu o tome kako ga bole socijalne nejednakosti u svijetu. Prošla su evo već skoro dva tjedna od objave ovog poniznog članka u vodećim hrvatskim novinama, a Silvija Glavić nikako da dočeka proglašenje Kraljevine Hrvatske i suspenziju, uvijek sumnjivog republikanizma. Što ne mora značit da neće.

Kruna svetog Stjepana - radi se naravno o vječnoj kmetskoj fascinaciji okrunjenim glavama (FOTO: Qorilla Schopenhauer/CSvBibra)

Upravo u času kad bi čovjek mogao pomisliti kako je bila riječ o izoliranom incidentu, stigla je bratska pomoć iz Dugopolja. Tako je u srijedu, 23. srpnja na duplerici dugopoljske tiskovine, poznate pod pseudonimom „Slobodna Dalmacija“ osvanuo tekst novinara Maria Kavaina, pod naslovom „Hrvatski plemići rame uz rame sa članovima kraljevskih obitelji“ i nadnaslovom: „Članovi hrvatskog plemićkog zbora službeno se vraćaju u redove europskog plemstva“.

U tekstu nešto siromašnijeg stila i decentnije fasciniranosti, ali identične poruke, nalazimo neskrivenu ambiciju hrvatskog plemstva, ovdje oličenog u osobi Marka pl. Mladinea da ih primi pariška organizacija CILANE, jer ova asocijacija sa sjedištem u Parizu u svoje redove prima plemićke udruge koje u svojem članstvu imaju isključivo plemiće, ne i druge građane. Dakle, isključivo plava krv. Da bi se obični čitateljski pučani mogli identificirati s isključivo plemićima, ne i drugim građanima, tandem Kavain-Mladineo posegnuo je za provjerenom formulom. Očuvanjem „tradicije“ i tvrdnjom da je „hrvatsko plemstvo stoljećima branilo i služilo svojoj zemlji te da tu uspomenu želi sačuvati i danas, i to bez ikakvih političkih ambicija“.

Dugo smo godina čekali objašnjenje tolikog antagonizma hrvatskog državotvornog projekta prema imenu i ideji republike i teško smo sebi mogli objasniti ekspresnu promjenu imena glavnog zagrebačkog trga iz Trg republike u Trg bana Josipa Jelačića. S još većim čuđenjem smo primali škrgutanje zubima vodećih hrvatskih nacionalista prema ljudima koji su se taj trg i dalje usudili zvati trgom republike, da bi tek danas, gotovo četvrt stoljeća od tog doba došli do nekih racionalnih odgovora. Kako je naime općepoznata činjenica da hrvatski i srpski nacionalizam ni u jedan projekt ne idu jedan bez drugoga, a kako smo upoznati s činjenicom da u Srbiji djeluje živahni „Krunski savet“, teško je na kraju ne postavit pitanje: Jesmo li mogli vratit Kraljevinu Jugoslaviju direktnim putem, umjesto da se  mučimo zaobilaznim putevima, kratkotrajnim rastancima i očajnim novinskim tekstovima?

Lupiga.Com