Laburistička stranka morala je održati posebnu konferenciju u trajanju od samo pet minuta kako bi objavila pobjedu Jeremyja Corbyna; konferencija je bila posebna po dvije stvari.

Ponajprije po demografskom sastavu: pojavio se tek mali broj zastupnika. Političke konzultante u skupim odijelima, koji su na stranačkim događanjima ispunjavali dvorane u vrijeme Tonyja Blaira, teško se moglo uočiti. No, bile su žene s ljubičastom kosom i rinčicama u nosu, mlade umrežene veteranke pokreta Occupy iz 2011. godine. Posebnost je bila i poluprazna dvorana – kako su delegati stranačke konferencije izabrani prije godinu dana, od strane odbora izabranih godinu dana ranije, mnogi od njih nisu se ni zamarali dolaskom.

Stvarna baza Corbynovih pristaša okupila se na udaljenosti od jedne milje, u društvenom centru pretvorenom u prostor paralelne konferencije. Klicanje je ondje bilo glasnije nego u konferencijskoj dvorani gdje se odigravao glavni događaj, a i ljudi su ondje više nalikovali narodu Velike Britanije.

Corbyn je osvojio 62 posto glasova. Izazivač je bio Owen Smith, kandidat s meke stranačke ljevice, koji je tvrdio da odbacuje neoliberalizam, iako uživa financijsku potporu bankara, investicijskih fondova i milijunaških vlasnika supermarketa. Stvarna desnica partije – ljudi koji su vodili rat u Iraku i Afganistanu – nije bila u stanju "skucati" niti jednog kandidata koji bi išao na Corbyna.

Autor teksta Paul Mason na ovogodišnjem festivalu Fališ u Šibeniku (FOTO: Jozica Krnić)

Značaj ovih izbora za lidera stranke puno je veći od produljenja Corbynova mandata i podrške uvećane za nekoliko postotaka. Ukupno članstvo s pravom glasa brojalo je 650.000 ljudi – što je rezultat masovnog priljeva članova sindikata, mladih aktivista i starih socijalista. Corbyn je pobijedio usprkos zabrani prava glasa za 130.000 nedavno učlanjenih, vjerojatnih desetaka tisuća misteriozno izgubljenih glasačkih listića (središte stranke nije dalo jasne brojke) i gotovo 10.000 ljudi koji su izbačeni iz stranke zbog "zlouporabe" Twittera i podržavanja drugih stranka u prošlosti.

Ovo je sada masovna, radikalna socijaldemokratska partija i – po prvi put od sredine 1930-ih – ona nije pod potpunom kontrolom predstavnika elite. Corbynov vlastiti grassroots pokret Momentum, koji funkcionira kao organizacijska skupina unutar Laburista, sada broji 18.000 članova – što ga čini brojnijim od, primjerice, Sirize u Grčkoj!

No, barem zasad, ključna polja stranke ostaju pod kontrolom stare garde: 170 od 220 zastupnika stranke u parlamentu pridružilo se puču protiv Corbyna. Većina parlamentaraca mu se protivi, kao i, što je važnije, većina laburista u lokalnim vlastima. Ni središnjica stranke nije pod njegovom kontrolom – u njoj se nalazi grupa visokih dužnosnika, koji navodno provode "Projekt Anakonda", s ciljem polaganog davljenja Corbyna.

Rezultati glasanja, zbog kojeg su brojni stranački aktivisti iz Blairove ere potrgali svoje članske iskaznice, jedan su od najrazgovjetnijih signala da u tome neće uspjeti.

Kako smo došli do ove točke nije misterij. Blair je možda tri puta dobio izbore, no pritom je izgubio četiri milijuna glasača iz redova radničke klase. Njegova strategija svodila se na ignoriranje radničke klase i dodvoravanje srednjoj klasi bliskoj političkom centru. To je funkcioniralo sve dok je trajao rast. Ali 2008. godine, kada su mu laburističke politike slabe regulacije banaka eksplodirale u lice, stvar se promijenila.

Corbyn na jednom od stranačkih skupova (SCREENSHOT: vimeo)

U dva izborna ciklusa – 2010. i 2015. godine – ostaci laburističkog "Trećega puta" nastavljali su po staroj formuli. Ali plemenski savez na kojemu je počivala laburistička opcija se raspao. Četiri milijuna ljudi glasalo je za ksenofobnu nacionalističku partiju UKIP (iako im je zbog postojećeg izbornog sustava to donijelo jednog od 650 parlamentaraca). Još 1,1 milijun glasalo je za Zelene, isporučivši tako barem jedanaest laburističkih mjesta u parlamentu konzervativcima. U Škotskoj, gdje se laburisti protive nezavisnosti, laburistička opcija je pometena s političke scene.

Zbog snage financijske elite i velike srednje klase koja živi od financijskog sektora, Engleska ima organsku konzervativnu većinu. Samo savez engleske radničke klase, velškog i škotskog naroda te činovnika zaposlenih u velikim gradovima može osigurati laburističku vladu.

Škotska je 2014. godine glasala za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali tek nakon sveobuhvatne kampanje zastrašivanja koju je provodila financijska elita. Dugoročno gledano, mnogi mlađi Škoti žele nezavisnost: njihov je nacionalizam prvenstveno kulturološki. Škotska već ima odvojen pravni, obrazovni i zdravstveni sustav, ali i drugačiju nacionalnu priču što se pojavila u zadnjih 20 godina i koja, barem meni, izgleda nezaustavljivo.

Kao predvodnici suprotstavljanja škotske nezavisnosti, Laburisti su dobili referendum 2014. godine, ali su se pritom samouništili u Škotskoj. To je 2015. godine bio okidač za neočekivani "engleski nacionalizam". Naslućujući da laburisti mogu vladati jedino u savezu sa škotskim nacionalistima iz SNP-a, neki su glasači laburista u zadnji čas dali svoj glas konzervativcima. Malo je ljudi razumjelo ovo latentno englesko neprijateljstvo prema prisutnosti škotskih nacionalista u vladi.

"Neodlučenih mjesta" u parlamentu, onih koja ne pripadaju ni Laburistima ni Torijevcima, a koja su potrebna laburistima za pobjedu, gotovo da više i nema u političkom “centru”. Liberalno-demokratska stranka se urušila, a zamijenili su ih Zeleni – koji su u Britaniji ljevica – i UKIP, koji je desnica.

Jeremy Corbyn na antinuklearnom skupu. Iza njega - Tariq Ali (FOTO: Flickr)

Predosjećajući da je igra po starim pravilima završila, članstvo Laburističke partije lani je glasalo za Corbyna, jedinog kandidata koji je predvidio i govorio da će se to dogoditi.

Corbynova politika – kao i ona Bernieja Sandersa – seže u socijalizam sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Glasao je protiv svakog rata. Stajao je uz irske republikance u vrijeme kada je njihova legalna partija prognana s televizije; i konzistentno podržavao ciljeve Palestinaca. On želi smanjiti britansko nuklearno naoružanje i uvjetnom učiniti britansku obvezu o uzajamnoj obrani prema Članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora (potpisanog između članica NATO-a, op. prev.): stavljajući je, u slučaju rata, na glasanje u parlament.

Uslijedio je referendum o Brexitu. Sa 38 posto glasača Laburističke partije koji su htjeli napustiti EU – koncentriranih među biračima radničke klase – Corbyn je znao da njegova podrška ostanku u Uniji mora uključivati i kritiku. Zagovarao je "Ostanak i reformu" – no odbijao je puhati u isti rog sa srednjestrujaškom propagandom za ostanak u EU. Zbog ovoga ga je desno krilo Laburističke partije optužilo za "sabotažu" kampanje. Dan nakon referenduma o Brexitu pokrenuli su puč.

Izazov za Corbyna ostaje isti kao za i bilo kojeg lidera na ljevici u Britaniji: Kako prevladati plemensku fragmentaciju? U Škotskoj, koja nosi odlučujuću prevagu, članstvo laburista je protiv Corbyna i protiv nezavisnosti. Zato stranka ima male šanse ponovno osvojiti birače koji žele nezavisnost.

Što se tiče Engleske i Walesa: kako istovremeno privući birače koji su otišli na desno i milijun glasača Zelenih?

Odgovor na ovo pitanje je dvojak, a u oba slučaja zahtijeva radikalni raskid s prošlošću. Prvi je ekonomski radikalizam. Glavni motor glasa za Brexit bila je ekonomska zapuštenost malih, bivših industrijskih gradova, gdje najslabije plaćeni doživljavaju migrante iz Istočne Europe kao pritisak na vlastite plaće i kao neprihvatljiv odljev novca iz sustava socijalne pomoći u kojemu su brojne beneficije (od zdravstvenog i obrazovnog sustava do naknade za nezaposlene) univerzalne.

Laburisti sada moraju konkretizirati svoju radikalnu ekonomsku ponudu. To znači zaustavljanje mjera štednje iz godina nakon 2008. i ulaganje 500 milijardi funti u infrastrukturu, stanovanje i obrazovanje – ciljano na najsiromašnija područja.

S jednog od skupova laburista (FOTO: screenshot vimeo)

Drugi dio odgovora je u strategiji društvenog pokreta. Corbyn nije dijete društvenih pokreta. Ali mnogi od onih koji ga podržavaju o politici su učili sudjelujući u pokretu Occupy i studentskim pokretima iz 2011. godine; starija generacija sindikalista u međuvremenu zna sve o "organizacijskoj strategiji" uvezenoj iz američkih sindikalnih pokreta u zadnjih 20 godina.

Oni znaju da same radikalne politike ne znače ništa u uvjetima kada su sve novine, osim jednih, jasno neprijateljski određene prema vama i kada je čitava društvena i politička elita na oprezu. Aktiviranjem članstva Laburističke partije, korištenjem blage verzije metoda povezivanih s Occupy pokretom, Corbynove pristaše vjeruju da su u stanju imati prepoznatljivo lice u svakom mjestu, odnosno prepoznatljivog korbinistu u svakom pubu, klubu, na svakom radnom mjestu, u svakom kafiću i fakultetskoj seminarskoj grupi.

No ni Corbynov pokret nije monolitan. On uključuje brojne lijeve socijaldemokrate, koji (poput mene) podržavaju radikalnu ekonomiju i socijalni aktivizam, ali ne žele radikalni raskid s nuklearnim i NATO angažmanom Britanije. Nadalje, kako je britanska ljevica uvijek bila podijeljena na pro i anti-moskovsko krilo, ovo ima svoj odjek i danas – što se vidi na radikalno različitim pozicijama prema Siriji i Ukrajini unutar Corbynova tabora.

Ne znamo kako će se to okončati. Pišem ovo na putu prema prvoj cjelodnevnoj sjednici četverodnevne godišnje konferencije Laburističke partije. Službeni dnevni red uključuje blage i nevažne rezolucije i govore u skladu sa starim stranačkim linijama. Na paralelnoj konferenciji Corbynovog pokreta govorit će ljudi iz Podemosa, pokreta za zaustavljanje eksploatacije fosilnih goriva iz škriljavca, pokreta Crni životi su bitni (Black Lives Matter) i Otvorenog učilišta seksualnih radnika (Sex Worker Open University).

Svijet se promijenio.

Lupiga.Com

Prevela: Ana Benačić

Naslovna fotografija: Flickr.com

Paul Mason je engleski novinar, suradnik Guardiana, televizijski izvjestitelj i bivši urednik na Channelu 4 i BBC-ju te autor pet knjiga, od kojih je zadnja "Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost" nedavno prevedena na hrvatski.