Radin se o debitantskom uratku rumunjsko-mađarske redateljice Katalin Moldovai koji je nakon premijere prošle godine u Torontu osvojio dvije nagrade kritičarskog žirija, kao i nagradu za najbolju režiju u konkurenciji prvih i drugih filmova u Varšavi. U našoj regiji zaigrao je u natjecateljskoj konkurenciji beogradskog Festa, gdje je također dobio nagradu za najbolji prvijenac.

ZBORNICA: Definitivno jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

ZAKON ZBORNICE: Njemački kandidat za Oscara je vješto režirana i još bolje odglumljena triler-drama

Protagonistica ove priče bazirane na stvarnom slučaju koji se odigrao u Rumunjskoj je Ana (Krasznohorkai), profesorica književnosti u jednoj gimnaziji u mađarskoj provinciji. Za nju njeno zanimanje i zvanje nisu posao, već poziv, pa na poslu daje sve od sebe, a zauzvrat dobiva poštivanje od kolektiva i od svojih učenika. Ravnateljica Eva (Skóvran) u nju ima toliko povjerenja da joj prepušta vođenje dramske grupe u nadi da će ove godine predstava biti izvrsna. Razlog za to je jubilarna 150. godišnjica gimnazije za koju se očekuje priljev gradskih sredstava u školski proračun. Pored toga, Ana se, kao i mnoge žene njenih godina, brine o svojoj majci koja decidirano ne želi ići u starački dom, iako ju zdravlje ne služi najbolje. Uz to se Ana premišlja i o ponudi svog partnera da preseli k njemu u inozemstvo.

Problemi za Anu počinju na jednom naizgled sasvim običnom satu književnosti. Tema su francuski simbolisti, posebno Rimbaud i Verlaine, a Ana kao nadopunu gradiva predlaže gledanje filma „Potpuna pomrčina“ (1995) Agnieszke Holland, s mladim Leonardom DiCapriom i Davidom Thewlisom u glavnim ulogama. Taj prijedlog ozbiljno shvaća tihi i samozatajni učenik Viktor (Soma) kojeg u toku gledanja filma baš na jednoj eksplicitnijoj sceni „hvata” njegov konzervativni otac koji od profesorice i od škole zahtjeva ispriku zbog zadavanja neprimjerenih zadataka i propagiranja sadržaja koji nije u skladu s „moralnim vrijednostima” većine. Osim što je konzervativnih shvaćanja i u tome prilično tvrdoglav, toliko da ne uvažava mišljenje čak ni svog sina, gospodin je i prilično utjecajan u lokalnim političkim krugovima.

U početku Ana uživa kakvu-takvu zaštitu kolektiva, budući da nije učinila ništa sporno i da je jasno naznačila da je gledanje filma fakultativno i ne utječe na ocjene. Zbog toga će ravnateljica za nju isposlovati vrlo blagu kaznu koja za nju podrazumijeva samo ispriku i obećanje da takvo nešto više neće ponoviti. Za Anu je cijela ta stvar, zapravo, pitanje principa, pa će ponudu odbiti. Ravnateljica se, kao i veći dio kolektiva, okreće protiv nje jer je imperativ „ne talasati”, posebno u osjetljivim okolnostima pripreme proslave jubileja, a oni koji stanu na Aninu stranu, poput kolege Marka (Dimeny) mogu se suočiti s posljedicama.

Dvije su tu teme kojima se Katalin Moldovai i njena ko-scenaristica Zita Palóczi, prije svega, bave kroz ovu, reklo bi se, tipičnu priču o srazu pojedinca sa sustavom čiji je navodno dio. Prvi je svojevrsni specifikum istočnoeuropskih i bivših komunističkih zemalja – retradicionalizacija koja ide do nivoa konzervativne rekonkviste u kojoj „moralna većina” sebi uzima za pravo pogaziti sva prava navodnih manjina. Za njih koji inače uživaju zaštitu sustava umjetnička vrijednost pjesama francuskih simbolista ili filmova Agnieszke Holland ne znače ništa ako slučajno propagiraju „izvitoperene homoseksualne vrijednosti”. Druga tema, položaja škole u sustavu kao više servisne, a manje obrazovne institucije kojom preko ravnatelja zapravo vladaju roditelji učenika, nije specifična za Istočnu Europu, ali je i tamo došla skupa s tranzicijom iz manje ili više rigidnog, birokratskog komunizma u klijentelistički kapitalizam gdje je „mušterija uvijek u pravu”.

Stil za koji Moldovai optira i u radu s glumcima i u slikanja pejzaža sredine minimalan je, ali funkcionalan. Igrajući glavnu ulogu, Ágnes Krasznahorkai sve vrijeme stoji u centru naše pozornosti, ali ne pribjegava razmetljivoj glumi. Ostali su manje ili više prisutni u relaciji s njom, i u tome sasvim funkcionalni. Istim takvim se može nazvati i prilično realističan vizualni identitet, kako u smislu autentične scenografije i kostima, tako i u smislu fotografije Andrása Táborosija koji hvata prirodne i umjetne lokacije (ove druge su tipična mješavina austrougarskog i socijalističkog nasljeđa) u prirodnim bojama i prirodnom osvjetljenju proljetnog sunca.

Sve to je podređeno socijalno-odgovornoj, svjetonazorski profiliranoj i pomalo didaktično intoniranoj poruci. Zbog toga „Bez zraka“ možda dobacuje do razine filmova spomenutih u uvodnom pasusu, ali je svejedno riječ o iskrenom i poštenom filmu koji nije ni u kojem slučaju loš.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Elfogy a levego

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.