U Grey roomu zagrebačkog kluba Medika sinoć je održana 5. Antifa najt - kaotična igranka zabavno-borbenog karaktera pod egidom "Smrt fašizmu, sloboda đuskanju". U najavi ove antifa večeri u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba stajalo je da demenciju posjetiteljima garantiraju akustični trubadurski duo iz desetog kruga pakla Dekubitus, narodni heroji i kvartovski doajeni masnog trešnjevačkog repa Fetbojsi te neviđena disko avangarda Faraon Slavko. Raja se komešala, palila i žarila. Odazvali smo se pozivu i nismo požalili. Pogledajte zašto.

Da je za SDP-ovog Ivu Baldasara prethodnik Željko Kerum profesor, doktor i intelektualac ponovno se pokazalo Baldasarovim slaboumnim nastupom na otkrivanju spomenika IX. bojne HOS-a nazvane po ustaši Rafaelu Bobanu. Ovaj genijalac ne samo da je zapljeskao kad je ratni zapovjednik postrojbe pukovnik Marko Skejo povikao: "Za dom spremni"; nego je izgovorivši da je 9. svibnja "dan pobjede nad antifašizmom" otkrio pravu narav tog splitskog skupa: bilo je to događanje dovoljno umivenog fašizma da se vrijeđa na taj naziv, ali nedovoljno da bi se odrekao prvog bijelog polja na šahovnici, crne odore, klempavog "u", ustaškog poglavnika i njegovih pobočnika.

Sve je smireno i prigušeno, na pozornici je tek jedna školska klupa, nekoliko stolica, hrpa zemlje i, u pozadini, nekoliko lopata oslonjenih na zid, osvijetljenih odozgo. Na tim stolicama i za tom klupom praktično se odvijaju svi razgovori unutar obiteljskog kruga, a to su samo slutnje skore smrti i ritual koji se obično izvodi u trenucima obiteljskog okupljanja. Ona zemlja poslužit će da se njom prekrije ubijena Aleksandra Zec, i to s lopatama koje, kao nijemi svjedoci zločina, stoje odložene uza zid. Nešto malo glazbe, govor sred krika i šapata - to je sve što čujemo. I pitanje: "Kakvi su to ljudi koji ubijaju 12-godišnje dijete?"

„Tabui su, dakle, davno oglašeni – vode se pod šiframa 'Domovinski rat', 'branitelji' & 'Franjo Tuđman' – i sadrže nepisane upute da s istima valja oprezno baratati ukoliko želite izbjeći neugodnosti i rizike: o njima je dopušteno slobodno govoriti dok god se govori ono što je dopušteno reći“, piše Viktor Ivančić u novom broju tjednika Novosti koji se od danas nalazi na kioscima. Ivančić se, u tekstu koji donosimo u suradnji s Novostima, osvrće na nedavni medijski istup opozicijskog vođe Tomislava Karamarka ili, kako on kaže, „vedete predstojećega hrvatskog fašističkog preporoda“, ali i na salve kritika koje su uslijedile s lijevo-liberalnog krila političke i medijske scene, zaključujući – „Karamarku ne pakovati!“

Odgovor na pitanje je li Zagreb danas antifašistički, glasi – ne. To nikako ne znači da je grad ono suprotno „anti“. Pogotovo nije to. Nego je letargičan, nezainteresiran, nespreman na promjene, uplašen i zabrinut. Potvrdit će to i današnji datum, 8, maj, kad su u grad 1945. godine ušle jedinice Narodnooslobodilačke vojske, dan prije proglašenja konačne pobjede svijeta nad fašizmom. Obilježit će se slabokrvno, sramežljivo, bojažljivo i tiho. Grad ne voli svoje heroje antifašizma i to ih toliko jako ne voli da je čak i ulicama izbrisao njihova imena - Rade Končar, Kata Dumbović, Joža Vlahović, Ognjen Prica, Nada Dimić ... Ljudi glume da su zaboravili, ali, ulice i trgovi pamte.

U arhivskim svescima Slobodne Dalmacije iz ožujka 1993. godine nema četiri broja. Rezultat je to najvećeg štrajka u povijesti hrvatskih medija. Taj događaj i danas je prisutan tek u pojedinačnim i rubnim kolektivnim memorijama, rijetkim novinskim člancima iz tog vremena i ponekim zapisima iz neraspletive priče o “privatizaciji svih privatizacija” u režiji Miroslava Kutle. „Komunjare iz Slobodne Dalmacije“ trebalo je staviti na lanac i onemogućiti pluralizam mišljenja. Uz prisjećanja ondašnjih protagonista štrajka i pregleda novinskih arhiva Lupiga i Stav pokušali su rekonstruirati ovu priču.