Srbijom kruži vic da je Dobricu Ćosića izdalo srce kada je vidio hrvatske specijalce koji raseljavaju Srbe iz Obrenovca. Da, dogodilo se i to - hrvatski specijalci pohitali Srbiji u pomoć, Hrvatske autoceste oslobodile plaćanja cestarine vozila koja voze humanitarnu pomoć nevezano za njenu destinaciju, uplate Crvenog križa križaju između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, a spasitelji na terenu u BiH ne gledaju molite li se kod hodže, popadije ili fratra. Djeca s natpisima na ćirilici pozivaju ljude na doniranje unesrećenih u sve tri zemlje, uključujući i onu čiji se ponosni nacionalisti svako malo dohvate čekića zato što im smeta to pismo.

„Šta je srušit kuću“, u nevjerici slušamo riječi Huseina Smajića, bugojanskog poduzetnika koji je sasvim slučajno otkrio ostatke crkve što je izgubljena na njegovoj zemlji čekala gotovo punih šest stoljeća da je netko pronađe. U zemlji gdje su se donedavno vjerski objekti nemilice rušili, pojavio se čovjek koji želi graditi. I sam priznaje kako malo jeste čudno da „musliman hoće da napravi crkvu“, ali to je, kaže, njegova bosanska duša i njegov krik protiv zla koje se dogodilo u ovom gradu i zemlji. Smajić je spreman pokloniti zemlju nadbiskupiji, a da stvari budu još neobičnije spreman je i financijski pomoći izgradnju crkve. Njegova ideja stigla je do Vatikana i pape Franje, a Lupiga je otišla na lice mjesta da vidi o čemu je ovdje riječ.

Bilo je vrijeme da netko uvede malo reda i discipline u mišljene o proteklom ratu. Jer zašto bi razmišljali sukladno činjenicama i vlastitim intelektualnim sposobnostima, kad je mišljenje moguće zakonski propisati. Genijalne ideje sjetio se aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, poznati borac za pluralizam mišljenja koji se svodi na jedno mišljenje. Ipak, pošto se moje mišljenje malčice razlikuje od onog koje se nastoji službeno propisati, pozivam ga, čim se za to stvore zakonski uvjeti, da me uhapsi i sankcionira. Sa zadovoljstvom ću služiti propisanu kaznu zbog nespremnosti da svoja razmišljanja o zločinima počinjenim pod visokim pokroviteljstvom hrvatske države zadržim u sebi ili unutar četiri zida u kojima obitavam.

Stariji Novosađani pamte katastrofalne poplave iz 1965. godine. Odbrana je trajala više od 100 dana, bez sejanja panike, i uz odličnu organizaciju. Već pomenuti drug Tito nije plakao. Nakon poplava, izgrađen je današnji kej u Novom Sadu, koji u stvari čuva grad od katastrofe koju može da izazove Dunav. Kako će se Srbija boriti sa posledicama poplave, to ni dragi bog ne zna. A Vučić naročito. Sem što će mu sve ovo dobro doći kao izgovor, gotovo kao dar poslat s neba. U nedostatku bilo kakvog programa, "biblijski potop" će poslužiti kao alibi za ama baš sve. Toliko o "svetovnoj" vlasti u Srbiji, njenom marketingu, sejanju panike i kukumavčenju.