Kad je ujutro, 13. ožujka 1993. godine, došao u zgradu Slobodne Dalmacije, novinar Zvonimir Krstulović poprilično se iznenadio. Na vratima ga je dočekao natpis da je štrajk gotov, a na ulazu knjiga u koju se morao upisati. A postojala je i lista onih kojima je ulaz bio zabranjen. Osjećao se ljut, izigran. I nije bio jedini.

KAKO JE PALA SLOBODNA DALMACIJA “Mogu lajati još do 11-og, a onda će na lanac“

“Svi koji su željeli ući u zgradu morali su se legitimirati. Rečeno nam je da je to odluka nove uprave, da je stanje stvari sad tako”, prisjeća se Predrag Lucić i nastavlja nam objašnjavati kako su on i “feralovci” odmah nazvali urednika Joška Kulušića da ga pitaju što im je raditi. Potom su otišli u restoran Stefanel, gdje se onda i rodila ideja o samostalnom Feralu, koja će se realizirati tri mjeseca kasnije.

Pismo kojim se legendarni trojac oprašta od Slobodne (FOTO: Arhiva)

Organizatori štrajka, danas preminuli urednik Joško Kulušić i Ilija Maršić, koji danas nerado priča o tim danima, reći će kako su pritisci za prekidom štrajka bili preveliki.

“U to doba bio sam ljut jer je štrajk prekinut, ali danas mi je jasno da je to bilo opasno. Moglo je završiti s oružanim upadom kao što se nekoliko godina prije dogodilo Glasu Slavonije kojeg je Branimir Glavaš zauzeo s oružjem”, govori danas Viktor Ivančić. S druge strane, Zvonimir Krstulović ne misli da su prijetnje oružjem bile ozbiljne. Kaže da je njemu i ostalima, koji su u to vrijeme svoje terene “odrađivali” na ratištima, ta priča izgledala više kao zastrašivanje negoli realna opcija.

“Bilo je govora da su dolazili gardisti, ali to su samo instrumenti pritiska. Nas koji smo bili na ratištima, dok su oko nas padale granate, nije mogla fascinirati priča kako će sad doći dole neki s pištoljima. Osim toga, oružani upad ne bi dozvolio ni najmilitantniji dio HDZ-a, ne bi se tako blamirali”, smatra i danas Krstulović, koji je nekoliko dana nakon prekida štrajka u Novom listu objavio veliki tekst pod naslovom “Tko je ubio Slobodnu Dalmaciju?”. U članku je, između ostalog, napisao: “Dok sjedim u ovoj mrklini, obasjan voštanicom, u državi u kojoj, eto, ponestaje i električne energije, obuzet osjećajem poniženosti zbog načina na koji su se novi vladari Slobodne ustoličili i osjećajem prevarenosti zbog brzine kojom su se stari vladari Slobodne predali, sve nešto razmišljam da su štrajkovi, zapravo, kao i brodovi: kapetani posljednji napuštaju brod koji tone…Bio sam običan mornar…Ja, Zvonimir Krstulović, običan mornar, još uvijek sam s obje noge na palubi Slobodne Dalmacije. One koja je doživjela brodolom. O Kapetane, moj kapetane!”. I danas Krstulović tvrdi da štrajk nije trebalo prekinuti, da ga je trebalo makar produžiti do konačne i ogoljene predaje kakvu je predložio u citiranom članku.

“Tad sam napisao kako je trebalo fizički leći pred redakcijom, pustiti Bušića, Mikulandru i ekipu da pređu preko naših tijela, da nas doslovce pregaze kako bi tiskali svoj bilten”, dodaje Krstulović, koji je i onda upozoravao na slabosti štrajka: lošu organiziranost i slabu informiranost kako prema unutra, tako i prema vani.

"Trebalo je pustiti Bušića, Mikulandru i ekipu da nas doslovce pregaze" (SCREENSHOT: Documenta)

“Sve se odlučivalo autokratski, urednik je imao glavnu riječ. Shvaćam brigu za ljude, ali to su bila to su bila vremena u kojima se ide hrabro naprijed pa ‘ko živ, ‘ko mrtav”, kaže Krstulović.

Na organizacijske propuste danas upozorava i Lucić. Smatra kako je štrajk trebao biti javniji jer se dogodila određena vrsta blokade. Tijekom i uoči samog štrajka postojala je ideja da se tiska bilten ili novina koja bi pratila događanja sa štrajkom, ali ta ideja nije realizirana.

“Na HTV nismo mogli doći, ostali mediji nas nisu pratili. Bili smo na milosti kolega iz Novog lista. To je vrijeme bez interneta, nema puno televizijskih postaja. Rijetki hvataju CNN, a na njemu nema ništa”, kaže Lucić dodajući da je trebalo više animirati strane novinare.

“No nije postojala smišljena strategija štrajka i informiranja javnosti o njegovom smislu”, zaključuje. Kulušiću i organizatorima štrajka danas ništa ne zamjera jer smatra da su bili najizloženiji pritiscima koji su se manifestirali već u prvom broju nakon štrajka, “mršavom biltenu”, kako ga se s prezirom danas svi sjećaju.

Taj “bilten” od 13. ožujka izašao je s impresumom u kojem je naveden novi urednik i glavne funkcije unutar novina, ali bez dotadašnjeg dodatka, koji se nalazio uz imena urednika od njegovog početka. U tih par simboličkih rečenica kojima se svakodnevno podsjećalo na ponos lista stajalo je: “Prvi broj Slobodne Dalmacije antifašističkog glasila naroda Dalmacije tiskan je 17. lipnja 1943. godine u pojati na Mosoru. Kao glasnik istine s hrvatske obale o borbi naroda za slobodu Slobodna Dalmacija tiskala se i u Brštanovu, Splitu, Livnu, Hvaru i Visu, a od 26. listopada 1944. stalno u Splitu.”

I ovo je trebalo izbrisati (FOTO: stav.cenzura.hr)

Kao i mnoge druge nelagodne povijesne pojave i činjenice i ovu je trebalo izbrisati, te okrenuti novu stranicu najavljenu u uvodniku kojim se čitateljima poručilo: “Evo nas opet na kioscima nakon jednog žalosnog i nepotrebnog štrajka dijela Redakcije, štrajka koji je radnicima i poduzeću nanio golemu materijalnu štetu. No taj je vremenski diskontinuitet možda bio potreban da bi se označio diskontinuitet uređivačke politike… Smijat ćemo se bahatostima, nesposobnostima, megalomanijama, uzurpacijama i privilegijama, pojedinačnim i kolektivnim, ali nećemo vrijeđati ljudsko dostojanstvo, ni nacionalne i vjerske osjećaje građana bilo koje vjere i nacionalnosti.” Upravo suprotno, kako će pokazati idućih mjeseci, Slobodna Dalmacija će pogaziti sve navedeno u svom pamfletu nove uređivačke politike.

“Smjer kojim je otišla Slobodna Dalmacija nakon štrajka bio je izrazito huškački pogotovo kad se uzme u obzir stav prema ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini koji je tad buknuo. Puno žešće i manipulativnije se izvještavalo negoli je to činio Večernji list ili Vjesnik. Dovoljno je sjetiti se naslova 'Pobunile se dimije' o nezadovoljstvu bosanskih izbjeglica u jednom kampu”, prisjeća se Lucić te dodaje kako je upravo štamparija Slobodne dobro poslužila za tiskanje svih hercegovačkih izdanja u to vrijeme.

Nemoguće je danas tvrditi da je to bio razlog brutalnog uništavanja Slobodne, ali je njen pad zasigurno dobro poslužio u ratno-propagandne svrhe. O samom zauzimanju Krstulović ima posve drugačiju tezu.

“Nije bio problem što je Slobodna bila nezavisni medij pa je pisala o ratu na način da je izvještavala s ratišta, ali i donosila priče o ratnim zločinima s naše strane, što je bilo politički diskutabilno u to vrijeme. Slobodna Dalmacija je predstavljala veliku opasnost jer je imala nezavisnost i ugled, a to je bilo vrijeme kad se ulazi u privatizacijsku pljačku stoljeća, čijih razmjera tada nismo bili svjesni. No jedan nezavisni list mogao je uništiti njenu realizaciju i ideju i zbog toga ga je trebalo preuzeti”, smatra Krstulović.

"Puno žešće i manipulativnije se izvještavalo negoli je to činio Večernji list ili Vjesnik" (FOTO: Lupiga.Com)

S druge strane, sindikalni radnik s kojim smo razgovarali o ovoj temi, a koji je želio da ga ne imenujemo i koji je sudjelovao u organizaciji štrajka, smatra kako je za uništenje Slobodne zaslužna najvećim dijelom lokalna HDZ-ova vlast koja je pošto-poto željela preuzeti list. Za razliku od, primjerice, Novog lista, koji je uživao podršku lokalnih SDP-ovih političara na čelu gradske vlasti. S ovim mišljenjem se slažu i Vesna Roller i Sanja Modrić koje su nekoliko dana nakon štrajka napustile Slobodnu te otišle raditi u Novi list.

“Otišlo je nas desetak jer smo odmah shvatili da su se stvari bitno izmijenile. Na čelo zagrebačkog dopisništva došla je Olga Ramljak koja je odmah počela križati tekstove. No ne zbog eventualnih pogreški nego političkih razloga”, prisjeća se Modrić. Kada smo je pitali za komentar o samom štrajku i njenoj uredničkoj poziciji, Olga Ramljak je samo rekla da neće razgovarati jer je to skandalozno. Što je točno skandalozno, njena uloga u štrajku ili pisanje o njemu danas, nismo uspjeli saznati jer je poklopila slušalicu. Iz Slobodne su tad otišli i “feralovci” te 55 novinara, koji su, prema podacima Dražena Lalića, dobili otkaz.

“Meni nije produžen ugovor na određeno, a i ne bih ga potpisao. Zajedno s kolegama osnovali smo agenciju Puls, a ‘feralovci’ su pokrenuli svoj list tako da je iz svega proizašlo nešto dobro”, kaže Dražen Lalić. Mjesec dana po okončanju štrajka u Slobodnoj je izašao i telegram upućen direktoru Bušiću u kojem Ivančić, Lucić i Dežulović daju svoje ostavke. Mnogi koji su ostali, bili su degradirani poput Mladena Krnića, dotadašnjeg urednika unutrašnjopolitičke rubrike, kojem je namijenjeno mjesto pomoćnog dopisnika iz Sinja.

“Novine su počele jesti skakavci”, reći će Krnić o vremenima koji su uslijedili.

I tako je okončan jedan slavni period lista koji dvadeset godina kasnije više nema ni publike ni relevantnosti koju je uživao. U narednim godinama politika će krojiti sudbinu Slobodne pa će tako s promjenom vlasti 2000. godine doći do nekih pomaka, ali u suštini list više neće biti nikad nezavisan. Miroslav Kutle će u svibnju 1993. godine izvesti kontroverznu preuzimanje Slobodne Dalmacije. No, istragu oko te malverzacije u kojoj je oštećena i Splitska banka, devet godina kasnije (u studenom 2002.) zaustavit će Vrhovni sud koji će prodaju Slobodne Kutli, odnosno Globus Holdingu, okarakterizirati kao zaštitu državnog vlasništva.

Još manje nezavisan list će postati s trećom privatizacijom u kojoj Slobodnu 2005. godine preuzima EPH da bi je konačno dokrajčio. Ninoslav Pavić i njegovi suradnici su od države kupili 34,63 posto dionica za 24,5 milijuna kuna i dokapitalizacijom od 83,46 milijuna kuna postali 70 postotni vlasnici Slobodne. Odmah u početku, nakon potpisa ugovora čule su se žestoke kritike o monopolizaciji medijske scene od strane Pavićevog EPH te o dobrim odnosima Pavića i Ive Sanadera koje će postati jasnije godinama kasnije.

"Nemoguće je da pola onoga što je vrijedilo 30 milijuna kuna, devet mjeseci kasnije vrijedi 73 milijuna" (FOTO: novilist.hr)

Do danas je ostalo neodgovoreno na niz pitanja vezano uz predaju Slobodne Dalmacije Pavićevom medijskom koncernu. Još uvijek je aktivna i kaznena prijava koju je 2009. godine podigao sindikalist Ozren Matijašević, u vrijeme sporne prodaje član Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. DORH do danas nije odbacio njegovu prijavu protiv EPH, kojom je od glavnog državnog odvjetnika zatraženo da ispita poštuje li Europapress holding ugovor o kupovini lista.

Prijava se odnosila na sumnjivu kupnju i dokapitalizaciju Slobodne Dalmacije preko tvrtke Adriaticanet. Naime, istražni organi i dalje utvrđuju je li Pavić ispunio ugovorne obveze za Slobodnu Dalmaciju i je li bilo pogodovanja. Od Državnog odvjetništva je zatraženo da ispita poštuje li EPH ugovor o kupovini Slobodne Dalmacije s obzirom da je EPH prodao tvrtki Slobodna Dalmacija 25 posto udjela Adriatice predstavljajući ih kao dokapitalizaciju koja je bila obvezna prema Ugovoru o preuzimanju iz 2005. godine. No, isto tako Državnom odvjetništvu poznato je kako je EPH neposredno prije došao do udjela u toj tvrtki Adriatica.net.

Postoji ugovor o kupovini 50 posto vlasništva Adriatice.net od strane EPH i to za oko 30 milijuna kuna. Nakon te kupovine EPH prodaje tvrtki Slobodna Dalmacija 25 posto udjela Adriatice, ali za 73 milijuna kuna!? Matijašević je tada izjavljivao kako je nemoguće da pola onoga što je vrijedilo 30 milijuna kuna, devet mjeseci kasnije vrijedi 73 milijuna kuna. Priča oko Adriatice.net postala je još više sumnjiva jer se koncem 2009. godine ta tvrtka spašavala od propadanja pod okriljem države, odnosno Ministarstva turizma kojeg je vodio Damir Bajs i to preko Agrokora, Croatia osiguranja i nekoliko velikih državnih kompanija.

Uz to tvrtka Slobodna Dalmacija Trgovina d.o.o., osnovana 1997. godine, koja je obavljala distribuciju i prodaju putem mreže kioska, preuzeo je 2012. godine Todorićev Tisak. Na taj način je novine, koje su neovisno od EPH-ovog kapitala i svojoj nakladi, uspješno poslovale jer su se bavile prodajom cigareta i ostale robe, lišio dnevnog prihoda i stalne održivosti. U nekoj paralelno ispisanoj povijesti ona je mogla i u današnjim vremenima konstantnog pada naklade funkcionirati kao nezavisan i profitabilan ozbiljan list, e samo da je bilo volje.

Lupiga.Com

Ovaj tekst šesti je u nizu tekstova iz serije "Pad radničke klase i rađanje nove alternative", koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com i stav.cenzura.hr.