Godine 1992. ugledni austrijski pisac Richard Richter dolazi u Sarajevo, tad tek u prvim danima četverogodišnje opsade, u potrazi sa sopstvenim identitetom, za porodičnom prošlošću. To saznanje ga vodi u smrt, ali prije toga doživi strasnu vezu sa glumicom Almom Filipović, koja mu baš tih dana, objašnjavajući zašto u Sarajevu igraju dramu „Homo Faber“, po romanu Maxa Frischa, proročki kaže: „Evropski homo faber stvara danas svoju sudbinu u Sarajevu, jer ono što ovdje danas vidi samo je ogledalo u kojemu mu se prikazuje vlastita budućnost“.

Igor Štiks (FOTO: 6yka.com)

Dvadeset godina poslije evropskim državama jačaju desničarske i neofašističke stranke, a u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću... sijevnula je iskra. Iskra nade. Ovo je razgovor sa Igorom Štiksom, autorom romana „Elijahova stolica“ u kom su oživljeni likovi Richarda Richtera i Alme Filipović. Oživjeli smo ih još jednom i smjestili u aktuelni trenutak.

Kako bi se Richard Richter ponašao da je došao 2014. godine u Sarajevo i da je vidio prosvjede, a zatim i plenume? Grad je preživio opsadu, ali pravo urušavanje i to iznutra počelo je tek nakon opsade, nakon Dejtona.

- Da je Richter došao 2014. godine njegova sudbina bi bila drukčija. U njemu bi se probudio stari šezdesetosmaš i rekao bi: „Ja sam se za ovo borio čitav život!“. Njemu se dogodilo da su mu nakon pada Berlinskog zida propale sve iluzije. Svi su glorificirali kapitalizam kao pobjedničku ideologiju. I takav dolazi u Sarajevo 1992. godine. Dolazi kao osoba čiji je život na neki način već upropašten, izgubio je iluzije, poražene su ideje za koje se borio, a onda dolazi u opkoljeni grad i vidi kako ta Fukujamina izmišljotina o kraju povijesti doista izgleda, a to je potpuna destrukcija. To je nešto što ga je odvelo kraju. Poslije će doći i onaj moment koji se ne može objasniti samo poviješću ili 'sudbinom’ već odgovorom na pitanje što mi radimo od svojih života. Sve to zajedno je kao koktel koji se u tom kontekstu pokazao smrtonosnim, za njega, i one oko njega

"I onda Richter dođe pred proteste u Tuzli" (FOTO: Lupigin čitatelj)

Sada se možemo igrati s alternativnim krajem. Odlazi iz Sarajeva 1992. godine i odluči živjeti. Ispriča sarajevsku epizodu, objavi uspješan roman o tome i dolazi u Sarajevo nakon više od 20 godina. Dolazi pred proteste u Tuzli i Sarajevu i zatiče apsolutni očaj. Istina, grad je rekonstruiran, ali su ljudi očajni i siromašni. Preživjeli smo rat, ali mir nas je dotukao, kažu. Njegovi prijatelji su rastureni po svijetu, oni koji su ostali jedva preživljavaju ili su zauzeli pozicije na kulturnoj sceni koje onda grčevito brane jedni od drugih. Vrlo vjerojatno bi vidio da su oni koji su bili prijatelji u ratu potom u postratnom Sarajevu postali ljuti neprijatelji boreći se oko mrvica koje nekako mogu skupiti. Vidio bi groznu polemiku koja se vodi po novinama, vidio bi jednu srozanu kvalitetu života koji je ipak nekako opstao pod opsadom, vidio bi da su muzeji nakon što je rat završen zatvoreni, vidio bi da nijedna kulturna institucija zapravo ne radi, vidio bi da postoji jedan etnonacionalni monstrum, ili monstrumi, koji guše sve i vjerojatno bi bio jako nesretan. Ali, eto, onda se dogodi Tuzla pa potom i sve ostalo.

Pitanje je da li bi upoznao i Almu Filipović, ako znamo da su brojne ustanove kulture zatvorene, što se nije dešavalo ni za vrijeme opsade?

- To je jedan paradoks čitave situacije. Smatrali su da je kultura izraz otpora i želje za preživljavanjem i dostojanstvom u degradirajućim uvjetima. Vidio bi da je danas repertoar prilično slab. Vidio bi da je društvo, koje je postojalo tada 1992. godine, devastirano jednom brutalnom postratnom kapitalističkom transformacijom. Lokalni neoliberali kažu da još nismo imali pravi kapitalizam, pravo slobodno tržište. Ne, kapitalizam koji prizivaju upravo tako izgleda. U tom smislu, Bosna nije drukčija od ostatka svijeta. Pogledajte samo Grčku. Izgleda kao zemlja razorena ratom, a ne padaju bombe. Stopa samoubojstava je ogromna, prostitucija i narkomanija se šire, u nekim dijelovima Atene se ne može živjeti jer svaki dan udišete suzavac, po gradu šeću bande fašista... Sve to imamo u zemlji koja je članica EU već više od 30 godina. Neki drugi oblici rata su danas na snazi i jedini otpor je izaći na ulice, zauzeti trgove i ponuditi jasnu alternativu, što je ono što rade plenumi. Želimo jednako društvo, kažu, želimo da nam država služi, a ne kasti koja ju je okupirala na svim razinama, ne želimo da se zadužujemo, ne želimo privatizacije, želimo jednu kompletnu rekonstrukciju društva i ekonomije vođenu ne profitom već socijalnom pravdom. Jako smo daleko od toga u ovoj regiji. Nevjerojatno je da u ovom trenutku baš Bosna i Hercegovina predvodi progresivni pokret, daje signal u tom pravcu. Hoće li ga drugi čuti, to je na njima.

Prvi plenum u Sarajevu (FOTO: Lupiga.Com)

Kroz riječi Alme Filipović koja je objašnjavala zašto igraju Frischa u opkoljenom Sarajevu savršeno je opisana Evropa danas, Evropa u kojoj su desničarske, pa čak i otvoreno profašističke stranke sve jače.

- Njene riječi se danas potvrđuju. Kad ih ona kaže u kontekstu romana, 1992. godine, tada Evropa govori o multikulturalnosti, o nezaustavljivom razvoju, o jedinstvu u različitostima, o širenju, o vječnom bogaćenju građana i samog kontinenta, o jednoj novoj geopolitičkoj paradigmi. Sve nam se to danas čini kao prazna priča. Dobili smo ono o čemu je Alma Filipović govorila. Kako ona kaže: „Gledaju u naš rat kao u prozor u vlastitu budućnost.“ To su upravo grčki i španjolski gradovi danas. To su pariška predgrađa, London koji gori. To su upravo evropske policijske snage koji izbacuju Rome, građane Rumunjske i te Europe, koje trpaju u vagone za neželjene i izbacuju izvan granica svojih država. To je ksenofobija i neofašizam koji se razvija kao požar i koja dobija već i institucionalnu podršku. Pogledajmo samo Mađarsku. Vidjet ćemo na evropskim izborima da će krajnje desne stranke dobiti možda i 25-30 posto glasova. Po čemu su oni ideološki drugačiji od Radovana Karadžića i njemu sličnih te 1992. godine? Samo im fale još topovi i mogućnost da ih nekažnjeno upotrijebe. Možemo biti uvjereni da će i to imati ako se nastavi ovim putem.

Prostor bivše Jugoslavije bio je neka vrsta oglednog modela za Evropu, skoro u svakom pogledu. Od onog organizacionog pa do sve uticajnijeg nacionalizma i fašizma. Opet kao da prednjačimo. U Evropi koju zahvata nacionalizam na ovom prostoru, posebno u Bosni i Hercegovini sijevnula je iskra nade putem prosvjeda, putem plenuma. Može li ta iskra biti dovoljno istrajna da postane vatra i može li se preliti u ostatak Evrope?

- Bivša Jugoslavija daje dvije mogućnosti. Jedna je ono što smo imali u devedesetima, da ne ispadne da nisu znali. Vidjeli su kako je to izgledalo. Isto upozorenje vrijedi za Ukrajinu danas. Alternativa je da slušaju avangardne pokrete koji šalju signal koji može biti spasonosan za sve. Ono što će se sigurno dešavati je jedna politička, svakodnevna borba u kojoj vam nitko neće ništa servirati na tanjuru. Ne morate biti radikalni ljevičar u toj borbi. Dovoljno je krenuti od manje radikalnih stvari pa da vidimo da li ljudi, na primjer, žele da se ogromne količine zajedničkog bogatstva troše na oružje ili bi možda željeli tvornice gdje bi radili. Potrebna je snaga, potrebni su pokreti, kako bi se dogodi ono što se dogodilo u Bosni, a to je da je vlast po prvi puta bila primorana da ozbiljno shvati prosvjede i ono što je rečeno na plenumima. To je taj hegemonijski preokret koji najavljuju plenumi, bez obzira na njihovu privremenu narav. Do sad je kulturnu hegemoniju držala reakcionarna desnica, tako da smo bili prisiljeni zadnjih dvadeset godina da se prema njima određujemo, uglavnom reaktivno. Sada se desio preokret u prioritetima i socioekonomska jednakost postaje ključno pitanje budućnosti. U isti mah, reprezentativna demokracija je na testu horizontalnih, participativnih i direktnodemokratskih modela. Ako su ljudi spremni na dugu borbu bez jasnih rezultata, rezultati će ovisiti upravo o toj svakodnevnoj borbi, onda ćemo možda nešto i napraviti. Niko nam tu ništa ne može obećati. Koji drugi izbor uopće imamo?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: europeanliteraryagency.co.uk