Sjajnom predstavom Mestnog gledališča ljubljanskog „Othello“, prema začudnoj drami Williama Shakespearea, a u režiji Jerneja Lorencija, prošli tjedan u Rijeci je okončan 21. Međunarodni festival malih scena, što je od kraja travnja do 8. svibnja na pozornice Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku doveo devet kazališnih predstava i projekata iz Zagreba, Beograda, Maribora, Vilniusa, Cesene i Ljubljane.

Kako pak dramsku riječ pretvoriti u vizualni znak i time privući publiku u teatar pokazala je izložba Treći bijenale kazališnog plakata autora Marijana Varjačića, prvotno priređena u Varaždinu, na kojoj su bili izloženi radovi Vanje Cuculića za zagrebačko GDK Gavella, Josipa Tarabuke za NP iz Beograda, Danijele Grgić za SNG u Ljubljani, Radula Boškovića za SNP u Novom Sadu i Zlatana Alispahića za BNP u Zenici. Ujedno, promovirana je i knjiga teatrologa, dramskog pisca i profesora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Darka Lukića „Uvod u antropologiju izvedbe: Kome treba kazalište?“ kao i knjiga „Kazalište krize“ Snježane Banović.

Festival je okončan Othellom Mestnog gledališča ljubljanskog (FOTO: theatrefestival-rijeka.hr)

Medjunarodni festival malih scena u Rijeci, kako to ističe u programskoj knjižici festivala selektor Bojan Munjin, uvijek se trudio ujediniti estetsku oštrinu, društvenu aktualnost i artističku izvrsnost pod zajedničkim motom.

"Kako moderni teatar bez sumnje osjeća nerv ovoga doba koje je prožeto obećanjima i novim prijetnjama, odabrali smo da tema ove godine bude: Strahovi i nade novoga vremena... zanimaju nas oni odbačeni i oni koji su gurnuti na rub, jer oni su možda tihi glasovi neke bolje stvarnosti. Zanima nas ljudska prošlost do koje više nikome nije stalo, kao i budućnost koja je ostala prazna i bez vizija...“, zaključuje Munjin.

Shakespearov „Othello“ jeste i ljudska prošlost i sadašnjost čovjeka i budućnost ljudske vrste, barem kada je o teatru riječ, briljantna je to studija, glumački, dramaturški i redateljski izbrušena do savršenstva. Dramaturginja predstave je Petra Pogorevc, a u odličnom glumačkom ansamblu neprikosnoven je izvanredni glumac Primož Pirnat u ulozi Jaga, za koju je i nagrađen u Rijeci glumačkom nagradom koja nosi ime „Veljka Maričića“. Jago je ključno mjesto u Lorencijecom čitanju „Othella“. On je taj koji sve pokreće i kontrolira, raspreda sve niti poput pauka koji lovi žrtvu, on je redateljev alter ego, on režira i koordinira svaki pokret, svaki zaplet, konstruira, gradi i ruši svaki prizor, svaku scenu.

Minuciozno je to glumačko, ali i kazališno istraživanje usredotočeno na fenomen zla, na to kako se ono rađa, širi i buja, gdje su mu korijeni, čime se hrani, kako nas preuzima i obuzima, kako vlada nama, kako gubimo kontrolu nad sobom u ozračju zla. To je gotovo anatomski precizna vivisekcija čovjeka zahvaćenog samo jednom mišlju, samo jednim ciljem - kako uništiti drugo biće, odnosno sva druga bića koja mu se nađu na putu. Lorenci kaže: “moj 'Othello' je igra o ljudima i o tome kako lako utječemo jedni na druge, koliko smo ranjivi, ali i kakvi smo kada hoćemo raniti drugoga...“ No, Lorenci je i izuzetno duhovit kada se poigrava kazališnom iluzijom, kada je razbija u komadiće i potom brižno sastavlja poput sićušnih i dragocjenih kamenčića u mozaiku vlastite vizije o komadu što zove se „Othello“, a igra ga Jago. Ta kazališna spirala zla suvremen je, znakovit i promišljen pristup bardu svjetske dramske literature, predstava u samom vrhu netom završenog festivala u Rijeci.

Žiri, u sastavu Darko Gašparović (teatrolog), Rajna Miloš (ravnateljica Festivala Opatija ) i Darko Lukić presudio je pak da se nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodjeli Slovenskom narodnom gledališču iz Maribora za autorski projekt „Dovde se prostire šuma“ u režiji i prema konceptu prostora Nataše Matjašec Rošker, Branka Jordana i Davora Hrge koji su ujedno i jedini protagonisti - igrači i plesači u predstavi. Eksperimentalna predstava, kako je nazivaju sami autori, rađena prema motivima tekstova njemačkog dramatičara Falka Richtera, kombinacija je fizičkog, plesnog, govornog i dramskog u teatru, puna neke tjeskobe i nesigurnosti, bila je i laureat festivala Zlatni lav u Umagu, a u Rijeci je pokupila i nagrade za scenografiju/autori predstave/ i najbolji dizajn svjetla/Srećko Matjašić/.

Frljićev Hamlet funkcionira besprijekorno (FOTO: theatrefestival-rijeka.hr)

Drugi Shakespeare stigao je iz Zagreba, gdje je u Zagrebačkom kazalištu mladih Oliver Frljić nedavno postavio „Hamleta“, naravno u vlastitoj adaptaciji i režiji. On pritom bespoštedno krati original, smjelo izbacuje sve ono što ga ne zanima i što ne prati njegov doživljaj „Hamleta“, da bi potom vrlo vješto montirao scene i prizore, monologe i dijaloge koji, iako se ne odigravaju unutar poznatih i zadanih okvira dramskog predloška na koji smo navikli, ipak funkcioniraju i nadalje besprijekorno. Sve se tu zbiva s razlogom i uz puno poštovanje prema originalnom dramskom tekstu, naravno onome koji je odabran da se igra, samo su okolnosti u kojima se taj tekst izgovara i igra pomalo „iščašene“, “uvrnute“, “izglobljene“ iz čašice originala kojeg najčešće gledamo. Frljićev „Hamlet“ ništa ne gubi od izvorne, pritajene snage originala, on je i prorok i onaj koji sudbinom, ne samo svojom, pokušava ovladati, stoga i djeluje kako misli da je neophodno nužno.

GUTAČ SAMOGLASNIKA: Kritika koja isključuje i kritika isključenja

“Da budem dobar, okrutan ja moram biti. Zlo počinje, a gore će se i nastaviti“, jasan je i nedvosmislen tragični junak Hamlet. Ta misao je nit vodilja koja dominira predstavom i to Frljić ne zaboravlja, to njegov Hamlet naglašava. Tumači ga izvanredno, pun tog nekog osjećaja neumoljive tragike gubitka koji neminovno slijedi, Krešimir Mikić, nagrađen uz Pirnata također za najbolju mušku rolu na Festivalu. Nagradu za najbolju epizodnu ulogu osvaja Milivoj Beader za grobara, također u „Hamletu“, dok je u istoj predstavi za ulogu Ofelije i Gertrude (njih kod Frljića igra jedna glumica) nagradu „Mediteran“ što je dodjeljuje žiri „Novog lista“ dobila Nina Violić. Nagrada „Anđelko Štimac“ za najbolju režiju pripala je, naravno, Oliveru Frljiću.

Societas Raffaello Sanzio i Romeo Castellucci izveli su na ovim kazališnim prostorima, ali i u Evropi već dobro poznatu predstavu „O konceptu lica Sina Božjeg“, mnogoznačnu, kao što to i jesu njegovi kazališni poduhvati, intrigantnu i provokativnu, na “vertikali od onog najnižeg, tjelesnog do onog uzvišenog i transcendentalnog“, kako je sami najbolje opisuju.

Manojlović svjesno i igra na glumačke vrijednosti u predstavi (FOTO: theatrefestival-rijeka.hr)

Festival što je ušao u svoje treće desetljeće postojanja otvorio je umjetnički ansambl GDK Gavella iz Zagreba i to dramatizacijom romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, predstavom temeljenom na čak tri dramatizacijska vrela: autori su Bernard-Marie Koltes, Andrzej Wajda i Gaston Baty, uz četvrtu redatelja Zlatka Svibena. Iz beogradskog kazališnog miljea odabrane su čak tri predstave. “One su trpjele“ Milene Depolo i Bobana Skerlića, na tragu sedam istinitih ispovijedi žena u Srbiji koje su ubile svoje muževe, ljubavnike ili naprosto siledžije, predstava je nastala u Beogradskom dramskom pozorištu, a “Gospođa ministarka“ Branislava Nušića u adaptaciji i režiji Tatjane Mandić Rigonat proizvod je Pozorišta „Boško Buha“ i u Rijeci je ponijela nagradu za najbolju kostimografiju/Ivana Vasić, Ivana Šešlija, Konstrukt. U toj lepezi beogradskog teatra jeste i projekt Radionice integracije igran po dramskom prvijencu glumice Mire Furlan „Dok nas smrt ne razdvoji“ u režiji Mikija Manojlovića. Ta obiteljska drama potpuno je obuzela publiku koja joj je, svojim glasovima, priskrbila najveću ocjenu od postojanja Festivala unazad 21 godinu - gotovo nevjerojatnih 4,86 od mogućih 5. Glumac Manojlović svjesno i igra na glumačke vrijednosti u predstavi, ima sjajnu Jasnu Đuričić u jednoj od tri ženske role, od kojih su dvije i nagrađene u Rijeci: Anita Mančić za rolu Blanke i Jovana Gavrilović za ulogu Nine.

Kao svaki put kada je njegova predstava najavljena kao gostovanje i na 21. Međunarodni festival malih scena dolazak Oskarasa Koršunovasa, teatarskog maga iz Litve, pobudio je iznimna očekivanja i zanimanje. Njegov Oskaro Koršunovo Teatras i glumac Juozas Budraitis izveli su danas već kultni komad „Krappova posljednja vrpca“, praizveden prije gotovo šest desetljeća u londonskom Royal Court Theatre. Taj čuveni tekst jednog od rodonačelnika teatra apsurda Samuela Becketta, Koršunovas režira gotovo neprimjetno, prepuštajući sjajnom glumcu Budraitisu glavninu posla. On Krappa vaja iz svog bogatog glumačkog, ali i životnog iskustva - u predstavi on ima 69 godina, traku koju počinje preslušavati snimio je na svoj 39 rođendan. I tu sve počinje, ta bezvoljna potraga za srećom od mladih dana do trenutka kada se svega toga sjeća. Ili,ne baš svega, samo onih momenata u kojima se njemu nešto važno dogodilo, kroz te odbljeske minulog života prolazimo retrospekcijom, nesvjesni, u prvo vrijeme, u vrijeme njihova nastanka, kakva značenja i važnost bi oni mogli imati za budući život, kako će sudbinski na njega utjecati.

Ono što Koršunovas radi u teatru treba ozbiljno shvatiti (FOTO: theatrefestival-rijeka.hr)

Krapp se po ogoljeloj pozornici, uz taj jedan magnetofon, nekoliko boca alkohola i onkraj crne zavjese iza koje povremeno nestaje i pojavljuje se poput feniksa, kreće uz puno gestikulacije, ponekada trapavo rušeći sve oko sebe, stalno nešto mumljajući poput neke dobroćudne, velike, krznate životinje, ponekada urlajući, vičući ili plačući, najčešće sjetan i miran, zadubljen u sjećanja koja nestaju i blijede, slušajući već zaboravljeni glas s magnetofonske vrpce i svoje zaboravljeno trajanje u prošlosti. No, umjesto samo melankolije koja jeste tu, ali prerušena u sentimentalno putovanje u nešto što je davno izgubljeno, Koršunovas želi ponuditi i iluziju izgubljene sreće. Pa ono što kod Becketta zvuči surovo i grubo on donosi u nekom drugom sazvučju. Budraitis, istina, hoda, cvili, urla, koristi na momente vrlo neartikulirani glas i govor, na granici nijemog krika, zaprepaštenosti i sluđenosti, ponovno proživljavanje tih poraza, ljubavnih, životnih, obiteljskih lomova i padova za njega je poput hodanja uz rub ambisa u kojem vrebaju nebrojene opasnosti, strahote i čudovišna bića vlastitog mraka, strahovi s kojima se oduvijek borio i pred njima uzmicao, ali taj napaćeni hod kroz besmisao trajanja i potrošenog vremena Koršunovas, pa makar i na tren, prekriva neprozirnom koprenom sentimenta na tragu melodramskih tonova što u Beckettovom svijetu zazvuče potpuno neprirodno i neugođeno.

U romanu „Murphy“ napisanom 1938. godine, dakle dvadeset godina prije nego što će nastati „Krappova posljednja vrpca“, Beckett piše: “možeš željeti ono što ne postoji, ne možeš to voljeti.“ Krapp više nije siguran što je uopće postojalo, da li je uopće postojala ta mogućnost ljubavi, gdje se on nalazio u svemu tomu. Koršunovasova intervencija da u taj besmisao ipak usadi neku nadu, a nada je kod Becketta, kažu, smrtni grijeh, ipak se ne čini tako bogohulna i strana. Ono što Koršunovas radi u teatru ipak treba ozbiljno shvatiti.

Lupiga.Com