Već godinama Guy Standing, član britanske Akademije društvenih znanosti, upozorava na rađanje nove klase povezane zajedničkim socioekonomskim iskustvom nepravde i nestabilnosti. Ovaj profesor sa Sveučilišta Bath te suosnivač Basic Income Earth networka u posjeti je Hrvatskoj, gdje će gostovati u sklopu Subversive festivala.

Do sada je objavio više od 20 knjiga, a na Subversiveu će predstaviti svoju najnoviju knjigu „A Precariat Charter“. Njegovi stavovi postali su globalno poznati jer su se – ostvarili, dokazali u praksi. Uoči njegovog dolaska u Zagreb Lupiga je s profesorom Standingom povela opsežan razgovor u kojem će našim čitateljima predstaviti svoje osnovne ideje.

Guy Standing (FOTO: Privatni album)

Vjerojatno ćemo neke stvari morati ponoviti, ali ljudi još uvijek ne znaju što zapravo znači prekarijat. Koje ste društvene grupe smatrate prekarijtom i koje su njihove osnovne karakteristike?

- Prekarijat moramo razumjeti kao dio nastajuće globalne klasne strukture koja je u istočnoj Europi poprimila zaista ružne i opasne oblike u posljednjoj četvrtini stoljeća. Na vrhu klasne strukture nalazi se plutokracija i oligarhija. Oni hrane jedno drugo i egzistiraju kao vrsta jednog malignog kluba, putujući svijetom kao globalno građanstvo, manipulirajući demokracijom i vladama prema svojoj volji. Pod njima se nalazi plaćena radna snaga (salarijat), sačinjena od onih koji su u stalnom radnom odnosu i koji zarađuju onoliko koliko im državni proračuni odrede. Oni  se ne identificiraju lako s onima ispod sebe, što je jedan od razloga zašto je glupo pretpostavljati postojanje jedinstvene, ujedinjene radničke klase. Što se tiče stalno zaposlenih, u smislu zarade iste količine novca, tamo se nalaze oni koje nazivam 'proficians' (stručnjaci, profesionalci). U novoj knjizi te u onoj prethodnoj, nazvanoj „Precariat“, oni su savjetnici, samozaposleni, zaposleni na ugovor i orijentirani su ka projektima. Oni ne žele stalno zaposlenje, tako da se ni oni ne poistovjećuju s radničkom klasom. Ispod stalno zaposlenih i profesionalaca nalazi se stari proletarijat, okosnica socijalizma, sindikati, radničke i socijaldemokratske političke stranke, te razni tipovi država blagostanja društava 20. stoljeća. No, njihov se broj smanjuje, te njihova politička moć danas slabi. Oni su jučerašnja masovna klasa, ali nikada neće biti radnička klasa sutrašnjice. I eto, baš ispod njih nalazimo prekarijat, a iza prekarijata dolazi najniža klasa. Prekarijat je klasa u nastanku. O tom smislu on se sastoji od milijuna ljudi koji prolaze zajednička iskustva nesigurnosti, nedostatka smisla bilo kakve karijere ili identiteta, osjećaju se lišeni građanskih prava, koje imaju ljudi oko njih, pate od neuhranjenosti, anemije, tjeskobe i bijesa.

Ideja napretka ključna je za ideologiju i praksu neoliberalizma. Biva li ona delegitimirana i oslabljena pojavom prekarijata i kako se to pokazuje u našoj stvarnosti i politici?

- Neoliberalna ideologija virtualno poriče ideju „budućnosti“, insistirajući na tome da jedino što je važno jest ekonomski rast i veća potrošnja. Komercijalizacija je njeno meta-tumačenje. Trgovački centri i sjaj reklama su njeni simboli. Kako god, prekarijat će biti njihov subverzivni podrivatelj, klasa koja će prozreti njihovu podmitljivost.

Za društveno djelovanje, osim egzistencijalne pozicije važni su svijest, organiziranost, vodstvo... Kako te stvari stoje s prekarijatom? Koje ideje ih vode? Znamo da će to utjecati na politička preslagivanja, ali pojavljuje li se tu uopće socijalizam kao koncept? Ili neki drugi 'globalni' politički odgovor?

- Neko vrijeme prekarijat je bio 'klasa u stvaranju', ostajući na taj način 'klasa za sebe'. Značenje te tvrdnje je u tome da članovi prekarijata znaju protiv čega se bore, više nego što znaju što zaista žele. No, to se ubrzano mijenja. U ovom trenutku postoje tri varinate prekarijata, o čemu sam pisao u raspravama u mojoj knjizi. Prva grupa sastoji se od aravista, onih koji ispadaju iz radničke klase, odnosno iz proleterskih zajednica. Oni imaju tendenciju ostati relativno neobrazovani, te slušati populističke glasove koji se igraju njihovim strahovima, neizvjesnošću i predrasudama, što vodi tendenciji da glasaju za neofašiste. Ovo je djelomice i zbog toga jer im nije bila ponuđena neka privlačna progresivna alternativna budućnost. Druga se grupa sastoji od onih koje zovem nostalgičarima, većinom migrantima od posvuda, bez težnje ka sigurnome domu. Žele biti politički pasivni, neovisni. No, oni su skloni 'danima bijesa' kao što sam već naveo (u knjizi). To se događa kada osjećaju akutnu prijetnju. Treća se grupa sastoji od progresivaca, educiranih članova prekarijata kojima je obećana 'karijera' kada su išli na sveučilišta, pa su spoznali da su kupili „kartu za krivi vlak“. Oni imaju tendenciju odbiti sve tradicionalne političke stranke i ostale političke pravce i agende. Unatoč tome, oni su intenzivno politički angažirani, želeći stvarati „Dobro društvo“ koje je emancipiranije i ravnopravnije. To nije stari socijalistički projekt, nego progresivni tragaju za strategijom kako bi redistribuirali ključne resurse koji su vitalni u današnjem otvoreno tercijarnom društvu.

"Ljudi počinju shvaćati da se sada moramo boriti za ekonomska prava, da zaustavimo eroziju civilnih, kulturnih, političkih i socijalnih prava" (FOTO: Privatni album)

Stephane Hessel je pred smrt govorio kako novi pokreti ne uključuju revoluciju, revolucionarne zahtjeve, već se radi o pobuni zbog ukidanja socijalne države, teško izvojevane tijekom antifašističke borbe i narodnih pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

- Indignacija Hessela bila je zadnji dašak generacije koja se hrabro borila za „Dobro društvo“, temeljeno na proširenju kulturnih, civilnih, političkih i socijalnih prava. Pomogao je potaknuti prvu iskru primitivnog otpora neoliberalizmu. Primitivni pobunjenici su oni koji, poput Robina Hooda, znaju protiv čega su, no još ne znaju kako prevladati strukture koje su to stvorile. Događaji iz 2011. godine, pa i oni prije tako su nas gurnuli naprijed. Ljudi počinju shvaćati da se sada moramo boriti za ekonomska prava, da zaustavimo eroziju civilnih, kulturnih, političkih i socijalnih prava. Zbog toga podnaslov nove knjige upravo glasi „From Denizens to Citizens“.

Mogu li se ova pitanja riješiti „socijalnim minimumom“, što je teza koju pripisuju Švicarskoj, a ustvari je Vaša?

- Ja se već godinama zalažem za temeljni prihod kao jedno neuvjetovano, univerzalno građansko pravo. Međutim, na njega treba gledati kao na dio jedne integralne strategije proširenja emancipacije i jednakosti. Radi se o socijalnoj pravdi, pravičnoj raspodjeli, jednako kao i o suzbijanju siromaštva.

Kako bismo mogli formulirati položaj prekarijata upotrebljavajući instrumentarij ljudskih prava – koja su ljudska prava tu ugrožena i kojim mehanizmima se ta ugroza vrši?

- Radi se o pet tipova prava. Možemo staviti i neoliberalne i neofašističke, a također socijaldemokrate i kršćanske demokrate, čvrsto u defenzivu, ako borbu postavimo primarno oko potrebe ponovnog osvajanja kolektivnih i individualnih prava. Prekarijat je prva klasa u povijesti koja sustavno gubi sve oblike prava, de facto i de iure. Obrnuti taj trend središnji je cilj 29 stavaka Deklaracije prekarijata, predložene u knjizi.

Standing s Nelsonom Mandelom (FOTO: Privatni album)

Koje instrumente bi država mogla upotrijebiti da zauzda pobunu prekarijata? Naime, u vrijeme raspadanja Jugoslavije upotrijebljena je jedna administrativna metoda - brisanje iz državljanstva: ti su ljudi prestali 'postojati', poput Židova u doba njemačkog nacizma. Da li je takav scenarij moguć u Europi? Drugim riječima, kako spriječiti instrumentalizaciju vjerskih i nacionalnih identiteta (formula koja je bila upotrijebljena u destrukciji jugoslavenske radničke klase)?

- Kao što je navedeno u „Prekarijatu“ i u novoj knjizi, ovdje je na djelu politika pakla, koju, nakon što smo to razumjeli, moramo poraziti. Najzloćudniji i najmoćniji je rast kojeg sam nazvao „Panopticon država“, koja je mnogo snažnija od onoga što je pod 'panoption' podrazumijevao Jeremy Bentham, ili što je o tome pisao Michel Foucault.

Ne mogu izbjeći pitanje intelektualaca i prekarijata. Koliko su se približili njihovoj borbi, ili u svemu drže 'distancu'? Jesu li svjesni njegove snage i pomažu li ljudima?

- Akademska i umjetnička zajednica se moraju pridružiti ovoj borbi. Oni ovo najbolje mogu razumjeti, te isto tako najbolje mogu artikulirati protu strategije i protu interpretaciju. Potrebne su nam nove jezičke invencije za progres, i umjetnost svih vrsta igrat će vitalnu ulogu u tome.

Najzad, recite nam nešto o vašoj knjizi koju ćete predstaviti na zagrebačkom Subversive festivalu?

- Knjiga se poziva na epohalnu Magna charta libertatum iz 1215. godine, prvu znanu deklaraciju temeljenu na klasama, nazvanu u to doba Deklaracija sloboda. Bila je to klasa u usponu koja je pritiskala moćnu državu, monarhiju, da joj garantira njezina prava. To nije bilo ono što mi zahtijevamo danas. Danas, mi trebamo osmisliti Deklaraciju prekarijata, oko koje podrške se prekarijat i intelektualci mogu mobilizirati. U nekom smislu, moramo inovirati Veliko trojstvo za 21. stoljeće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: stanjourdan/flickr