Na naslovnoj stranici programske knjižice uz predstavu "Aleksandra Zec" nailazimo na stihove iz "Jame" Ivana Gorana Kovačića:

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

A autor ovog kazališnog projekta praizvedenog prošlog mjeseca u HKD Teatru na Sušaku, u Rijeci, redatelj Oliver Frljić, obrazlažući razloge da se prihvati inscenacije tog traumatičnog događaja iz ne tako davne prošlosti, kaže: "Nakon više od dvadeset godina ime Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom koja je poznate ubojice, bez obzira na sva priznanja i materijalne dokaze, ostavila na slobodi. S druge pak strane, oni kojima Aleksandra Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike između 'naših' i 'njihovih' žrtava, pri čemu se pokazuje da dominantna matrica mišljenja Domovinskog rata nije otišla daleko od ove viktimološke dihotomije. Ova predstava bi pak pokušala napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija, 18 godina nakon rata, spremno za suočavanje s onim što za njega realno i simbolički predstavlja stradanje obitelji Zec."

Predstava što se sjećanjem hoće oteti zaboravu i biti opomenom (FOTO: hkd-teatar.com)

A obitelj Zec ona je tragična žrtva u čiju spomen je napravljena ova predstava što se sjećanjem hoće oteti zaboravu i biti opomenom, jer, neumoljiv je Frljić: "Ne mogu se pomiriti s tim da živim u zemlji u kojoj se danas-sutra može ponoviti ono što se dogodilo Aleksandri Zec ili biti zaboravljeno..."     

A dogodilo se to da je krajem 1991. godine jedna obitelj srpske nacionalnosti, van zone ratnih događanja, i to jedna civilna obitelj, praktično istrijebljena – ubijeni su otac, mati i 12-godišnja djevojčica, Aleksandra Zec. Preživjeli su samo mlađi brat i sestra koji su se uspjeli skloniti kod susjeda. Počinitelji su bili pripadnici postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koji su potom i priznali zločin. No, proceduralnom greškom, budući su saslušavani bez odvjetnika, njihova su priznanja izuzeta iz procesa, a oni oslobođeni. Jedan od njih je i odlikovan, a preživjelim članovima obitelji Zec, bratu i sestri, Vlada RH, na zatvorenom dijelu sjednice, dodijelila je jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od milijun i pol kuna! I to 2004. godine!  

Predstava je to, dakle, kojom se Oliver Frljić, ovaj put u suradnji s dramaturgom Marinom Blaževićem, vraća ciklusu kazališnih projekata pokrenutih prije nekoliko godina kojima preispituje traumatične, neuralgične i bolne točke iz nedavne historije novonastalih zemalja na tlu bivše Jugoslavije. U Bosni i Hercegovini bilo je to provokativno "Pismo iz 1920." oslonjeno na Andrića, u Srbiji kontroverzni "Zoran Đinđić", a u Sloveniji intrigantni komad "26.671" o drami izbrisanih osoba iz registra stalnog prebivališta u toj zemlji. Sada je na red došla Hrvatska kao očekivani i logičan nastavak Frljićevog bavljenja tim javnim, društveno-političkim temama i kontroverzama, naravno u kazalištu, jer, kako kaže autor – u umjetnosti, na sreću, za razliku od prava, ne postoji zastara. Što su temelji predstave, što je njena građa, vezivno tkivo?

"Za razliku od klasične dramske predstave, glumci u ovom projektu ne snose odgovornost prema fikcionalnim likovima, nego živu, aktualnu odgovornost prema stvarnim osobama koje više nisu žive. Naša predstava ne bavi se dokumentarnom rekonstrukcijom, već emotivnim stanjima. Žanrovski bi se mogla odrediti kao neka vrsta poetske simfonije, u kojoj glumci trebaju uspostaviti emocionalan odnos prema traumatičnom sadržaju", objašnjava dramaturg, Blažević.

Jedna obična večer u obiteljskom krugu koja će se, neočekivano i nezamislivo, tako surovo i bezobzirno preobraziti u strašni pokolj (FOTO: hkd-teatar.com)

Naravno da se u predstavi dokumentarni materijal itekako koristi. Čitaju se priznanja ubojica, prezentiraju nam se fotografije leševa ubijenih članova porodice Zec, sam Frljić koristio je, istražujući slučaj, obilje dokumentacije: sudske spise, zapisnike informativnih razgovora, balistička vještačenja, obdukcijske nalaze, pa, konačno, i pravomoćnu oslobađajuću presudu, uz nebrojene pisane tragove o tom događaju u tisku, na radiju i televiziji. Dakle, u onome što je sam napisao kao dramski predložak sve je to, na neki način, već sadržano. A ipak, konačni produkt nije izišao iz radionice dokumentarnog kazališta i sve je nekako bliže onoj misli Antonina Artauda koji kaže da je kazalište država, mjesto, točka gdje se može spoznati anatomija čovjeka i u njemu ozdraviti i obnoviti život. Jer čovjek, njegova emocionalna stanja, njegove čežnje, strahovi i strava u neposrednom suočenju sa smrću koja je neodgodiva ono je što zanima autore predstave. Stoga u prvom planu ogoljene pozornice i jeste samo porodica Zec - jedna obična večer u obiteljskom krugu koja će se, neočekivano i nezamislivo, tako surovo i bezobzirno preobraziti u strašni pokolj.

Za razliku od drugih Frljićevih predstava sličnoga nazivnika, ovdje se praktično nikoga ne osuđuje, proklinje, nitko se ne poziva na odgovornost, kao da je sam taj čin ubojstva 12-godišnje djevojčice i njene obitelji dovoljno strašan i nevjerojatan sam po sebi da ga nije potrebno raščlanjivati. Jasno, ubojice također vidimo na sceni. Čitaju se njihova priznanja u kojima opisuju zločin, ali ipak prava drama odvija se negdje drugdje, u dušama i nutrini onih koji će za nekoliko trenutaka nestati s ovoga svijeta, koji će biti mučki ubijeni.

Odgovor na pitanje "kakvi  su to ljudi koji ubijaju 12-godišnje dijete?" dobit ćemo na samom kraju predstave (FOTO: hkd-teatar.com)

Sam početak predstave, žustrim monologom, daje naslutiti da će izvedba proteći u žestokim okršajima i burnim prizorima. No, ubrzo uviđamo da od toga nema ništa, da ona drskost i razbarušenost na koje smo navikli kod Frljića, ovdje ne igraju. Sve je smireno i prigušeno, na pozornici je tek jedna školska klupa, nekoliko stolica, hrpa zemlje i, u pozadini, nekoliko lopata oslonjenih na zid, osvijetljenih odozgo. Na tim stolicama i za tom klupom praktično se odvijaju svi razgovori unutar obiteljskog kruga, a to su samo slutnje skore smrti i ritual koji se obično izvodi u trenucima obiteljskog okupljanja. Ona zemlja poslužit će da se njom prekrije ubijena Aleksandra Zec, i to s lopatama koje, kao nijemi svjedoci zločina, stoje odložene uza zid. Nešto malo glazbe, govor sred krika i šapata - to je sve što čujemo. Finale- razgovor ubijene Aleksandre Zec sa svojim vršnjakinjama danas, o njihovoj svakodnevici i onome što njih, danas, više od dva desetljeća nakon tog stravičnog ubojstva, zaokuplja i zanima.

Pitanje "kakvi  su to ljudi koji ubijaju 12-godišnje dijete?", postavljeno na početku predsatve, dobit će odgovor na samom kraju, iz usta jedne od tih djevojčica koja će reći: "To su kukavice, osobe koje ne zavrjeđuju titulu ljudi."

"Kukavice, osobe koje ne zavrjeđuju titulu ljudi" (FOTO: hkd-teatar.com)

Veliki izraelski dramatičar Hanoch Levin (1943.-1999.), kao moto svog kabaretskog teksta "Ti i ja i slijedeći rat", zapisao je: "Tko ugleda mrtve ne zna što da kaže/stane na stranu, nastavlja živjeti,/poput nekoga tko se izgubio." Tu nemoć da smisleno i razumno pojmite mrtve, posebno kada su tako bezrazložno umoreni poput male Aleksandre Zec i njene obitelji, osjećate i nakon Frljićeve  predstave, na čijem kraju glumci ne izlaze na poklon i ne traže pljesak, baš kao što je to učinio i u predstavi "Pismu iz 1920.". U naslovnoj ulozi gledamo Ivanu Roščić, koja vrlo sigurno i smireno predvodi glumački ansambl nedvojbeno dorastao zadatku: čine ga Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Igor Kovač, Nikola Nedić i Jurica Marčec, uz članice kazališne radionice ZiM iz Rijeke - djevojčice istovjetnih godina kao i Aleksandra Zec: Jana Mileusnić, Lucija Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić.

U jednom davnom razgovoru s Edom Murtićem, velikim umjetnikom, ali i čovjekom, humanistom prije svega, vođenim 1996. godine, zabilježio sam i ove njegove riječi: "Ne znam da li je ovo što se događa i što se dogodilo stvar pojedinca, naroda ili vođa. Prije bih to pripisao vođama, jer narod skoro da nije kriv, zaveden, da, prevaren, da, jer narodu se sve to, pogotovo zahvaljujući današnjim medijima, lako može uliti u glave, navesti ga da slijepo povjeruje u sve što mu se kaže." I protiv te sljepoće, protiv te lakomislenosti i zaglupljivanja društva i naroda, o nasušnoj potrebi da se razotkrije istina i stvari nazovu pravim imenom, a u spomen na tu 12-godišnju djevojčicu, ali i sve druge nevine žrtve rata, u spomen na svako ubijeno dijete, govori predstava "Aleksandra Zec".

Lupiga.Com