„Svi na more“ – slogan je susjeda s druge strane Jadrana koji nije poziv za sunčanje na plaži, već apel za obranu mora i morskog dna od novih bušenja najavljenih od strane multinacionalnih naftnih kompanija. Od Sicilije, preko Puglie i Calabrije, do Barija i Riminija, mnogi su Talijani (i gosti na odmoru) formirali lance, držeći se za ruke, u simboličkom otporu zbog najavljenog širenja naftnih korporacija. Jedan od argumenta je da stanovništvo od ove aktivnosti nema nikakve koristi, jer sav profit odlazi kompanijama. No, postavlja se pitanje koliko ova borba ima smisla jer s druge strane Jadrana – u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Grčkoj i Albaniji ova tema nije na "dnevnom redu".

Ima li išta jadnije nego kada se čovjek na pragu tridesetih sa studija vrati roditeljima u dječju sobu? Ima, kada se vrati u dječju sobu sa golemim dugom. Zna to i 26-godišnji Damon Casarez, jedan od luzera koji se nakon fakulteta morao vratiti roditeljima, i to ne u svoju dječju sobu, nego u dnevnu, jer su roditelji u međuvremenu njegovu sobu pretvorili u ured. Bezličnoj statistici o tisućama mladih ljudi koji ne mogu otplatiti kredite za školovanje jer im plaće jednostavno ne pokrivaju takvo što, Damon je dao lice. Njegov foto esej o ljudima koji su se našli u takvoj situaciji objavio mu je NYT Magazine, a on je svoje fotografije rado ustupio Lupigi i s nama podijelio svoju priču.

Mudra je odluka splitskog gradskog vijeća da se odgodi imenovanje jedne ulice u gradu pod Marjanom koja je trebala ponijeti ime "Prvog splitskog partizanskog odreda". U kakvoj to zemlji živimo da se u gradu koji i dan danas svojataju talijanski neofašisti i iredenta ne može javno istaknut zahvala hrabroj "splitskoj dici" koja nije pristala na fašistički teror u svome gradu… Svakom razumnom čovjeku izlišno je opravdanje kako je riječ o „ideološkom pitanju“. Ideologija splitskih mladića (ni jedan nije imao više od 17 te 1941. godine) bila je otpor okupatoru. A gdje je danas ponos što ne pripadamo mračnjacima zbog kojih se moraju stidjeti generacije?

U talijanskom gradiću Predappio vikendom je gužva. Štovatelji fašizma tih se dana dolaze pokloniti Benitu Mussoliniju, čije su kosti pohranjene na središnjem mjestu lokalnog groblja. Neprirodno velika glava od bijelog mramora šutke gleda kroz zatamnjeno svjetlo prema posjetiteljima, a ispod nje je sarkofag ukrašen trobojnicama, snopovima sijena (fašio) i krunicama. Iako bi se tu očekivalo skinheadse, realnost je drugačija - najveći dio posjetitelja obitelji su s malom djecom. Izbjegavaju fotoaparate i na pitanje zbog čega su tu odgovaraju tek smiješkom. Metalni kukasti križ ovdje stoji samo pet, upaljači dva, a kalendar s Mussolinijem šest eura.

Sve što je vezano za Jugoslaviju kod predsjednika HDZ-a izaziva groznu mučninu u želucu. Kad najviše želi uvrijediti sadašnju vlast, Tomislav Karamarko izjavi da su oni jugonostalgičari. Zašto misli da su njegovi glavni politički protivnici još uvijek zarobljenici jugoslavenskog uma? Vjeruje li možda da Zoran Milanović i danas oduševljeno čita stripove o Zagoru Te Neju, vikendom pušta video kazete s utakmicama Razije Mujanović, a da poslije brijanja, zbog ideološke ispravnosti, koristi Pitralon? Pretpostavimo da je zaista tako i da je premijeru toplo oko srca dok evocira uspomene na vrijeme kad mu je sve bilo lako jer je bio mlad. Mogu li takvi osjećaji nositelja najviše državne vlasti predstavljati opasnost za opstojnost Hrvatske?

Sjećate se, krajem 1990. godine sve je mirisalo na rat. Godinu dana kasnije rat je i počeo. Potrajao je gotovo punih pet godina, a 15 godina iza rata, negdje tamo 2010. godine, mogli ste se okrenuti oko sebe i vidjeti da smo izgubili 20 godina u kojima prosperiteta gotovo da nije ni bilo. U istih tih 20 godina, dakle od 1990. do 2010. godine, na drugom kraju planete stvari su se itekako mijenjale. Vjerojatno najbolji primjer što se u može napraviti u istom periodu u kojem se ovdje nije napravilo gotovo pa ništa, dolazi iz zemlje koja je već godinama najbrže rastuća ekonomija svijeta, točnije iz kineskog Šangaja.