U starim članicama EU sudački poziv nespojiv je s političkim aktivizmom. Protivno je to načelima ustavnog poretka i trodiobe vlasti. I hrvatski Ustav i zakoni tu su izričiti, sucima nisu dopušteni pripadnost političkim strankama niti općenito bavljenje politikom. Jasan je i razlog, suci po definiciji moraju biti nepristrani, a politika podrazumijeva svrstavanje. Ali, Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, već dulje ne mari za strogu odvojenost pravosuđa i politike. On vjeruje da smije paralelno voziti na oba kolosijeka, a opravdava se da su "oni prvi započeli". Njegov politički govor je uistinu zastrašujući. U tom je diskursu precizno povučena granica između nas, Hrvata domoljuba, i njih, neprijatelja hrvatske države.

Otkada je Hrvatska odlučila ne imati proizvodni sektor ekonomije i osloniti se na fantomska ulaganja iz inozemstva, svaki posjet nekoga tko je voljan ulupati pare u ovu državu vrijedan je najdetaljnijeg praćenja. Tako je bilo i kada je neki dan u Hrvatsku stigao saudijski princ al-Valid bin Talal bin Abdulaziz as-Saud, a domaći mediji nas zasuli bezvrijednim informacijama, ni ne spominjući da je riječ o jednom od potencijalnih nasljednika kraljevskog trona jedne od najmanje demokratskih država na svijetu - zemlje bez ikakve političke slobode i s užasnim stanjem ljudskih prava. Međutim, na veselje i radost, Saudijska Arabija je puna nafte i shodno tome ona je tek „strateški partner“.

Početkom 1980-ih u Hrvatskoj je registrirano 634 radnička odmarališta s prosječnih 107 ležajeva. Krajem osamdesetih broj kreveta u objektima namijenjenim odmoru radničke klase iznosio je ukupno - 76.000. To je sedam puta više od ukupnog broja kreveta - u privatnom, hotelskom i svakom drugom obliku smještaja - nego što ih je 2013. godine zabilježio Dubrovnik, sinonim za hrvatski turizam u svijetu. Danas ne postoji nijedno. Iz hrvatskih je zakona prije tri godine izbrisan i taj "zastarjeli" pojam, radničko odmaralište; a sljedeće se brisanje treba odviti u glavama ljudi. Ono ide teže ako se radi o ljudima koji su ondje ljetovali.

„Sugovornici koje smo sreli govore o tome kako ljudi ne žele više bježati. To je nerazumljiva pomirenost sa smrću“, kaže Eleonora Forenza, zastupnica u Europskom parlamentarka koja je prošlog tjedna u sklopu parlamentarne misije posjetila Izrael i Zapadnu Obalu. Iako se u Gazu misija nije uspjela probiti, talijanska EU parlamentarka šokirana je viđenim te je odmah po povratku s drugim članovima misije uputila pismo predsjedniku Europskog parlamenta, Martinu Schultzu, u kojem se traži da se Europa izjasni o svojim pozicija po ovom pitanju. O svojim dojmovima Forenza je govorila za portal ControLaCrisi, a Lupiga donosi prijevod tog razgovora.

„Iskoristili su sve moguće pritiske. Pokušavalo mi se na razne načine zatvoriti usta, ali se nemam namjeru bojati. Ako se bojite onda otiđite kući i nemojte se baviti ovim poslom“, odrješito Naser Selmani, predsjednik Makedonskog novinarskog društva, odgovara na pitanje koliko je po njega opasno sve što iznosi u razgovoru za Lupigu. On tvrdi da u Makedoniji nema demokracije te da i vladajući i oporba potiču podjele na religijskoj i etničkoj osnovi. Pitanje slobode medija, a Makedonija je tu prema nekim istraživanjima na samom europskom dnu, jedna je od ključnih točki u pregovorima s EU, ali Selmani kaže - "s ovim mentalitetom mi ne pripadamo Europi".

Stanovnici sela pogođenih katastrofalnim poplavama u svibnju osjećaju se poprilično napušteno u svom gubitku. Više nisu udarna vijest, štoviše, u vijestima ih ni nema, a pomoć građana i institucija polako, presporo stiže do njih. Razvaljeni nasip, upropaštena ljetina, popucali prozori, uništena prizemlja kuća još uvijek su vrlo aktualni, to je njihova sadašnjost. Pogledajte prilog "Nakon poplave" Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) koji opisuje jedan dan u Gunji i Rajevom Selu, s ljudima koji se polako oporavljaju od prirodne katastrofe te akciju doniranja bicikala - prilično praktičnog prijevoznog sredstva u ravničarskim krajevima.