U Hrvatsku je neki dan došao saudijski princ al-Valid bin Talal bin Abdulaziz as-Saud s navodnim namjerama da uloži novce u neke projekte u Hrvatskoj. Cijela državna propagandna mašinerija, a i šire, pretrgla se objasniti nam koliko je to divna vijest. Naime, otkada je Hrvatska odlučila ne imati proizvodni sektor ekonomije i osloniti se na fantomska ulaganja iz inozemstva, svaki posjet nekoga tko je voljan ulupati pare u ovu državu vrijedan je najdetaljnijeg praćenja.

Tako nam je dnevnik.hr napisao da se princ vozio biciklom po Zagrebu, Jutarnji nam je objasnio da je riječ o čovjeku koji je kao dječak bježao je iz obiteljske rezidencije na dan-dva i rado spavao na stražnjim sjedalima automobila koji nisu bili zaključani, Večernji nas je obavijestio da su se, šokantno, oblaci sumnje nadvili nad prinčevu večeru na Medvedgradu radi lošeg vremena, a iz 24 sata su nas izvijestili da princ spava četiri sata dnevno i jede samo jednom dnevno.

U svoj toj zbrci podataka o povijesti princa, njegovim avanturama u Hrvatskoj i dnevnim navikama svi ti mediji su nekako zaboravili napomenuti da je riječ o jednom od potencijalnih nasljednika kraljevskog trona Saudijske Arabije, apsolutističke monarhije. Princ al-Valid nije princ William, pa da se njegovi članovi obitelji samo šepure na kraljevskom tronu i troše proračunske novce kako bi živjeli u palačama, dok parlament donosi političke odluke o državi. Ne, u Saudijskoj Arabiji nema parlamenta. Nema zapravo nikoga osim kralja i kraljevske obitelji.

Mediji su nekako zaboravili napomenuti da je Saudijska Arabija apsolutistička monarhija, zemlja bez ikakve političke slobode, a princ potencijalni nasljednik kraljevskog trona (FOTO: predsjednik.hr)

Druga po moći, poslije obitelji as-Saud je obitelj Al aš-Šeik. Kraljevska obitelj i obitelj Al aš-Šeik su si dugostoljetni prijatelji, pa je ta obitelj zadužena za vođenje vjerskih poslova u državi. To bi značilo da su zaduženi za zakone jer Saudijska Arabija nema zakonodavstvo nego šerijat - vjerske zakone. Oni pak ovise o interpretacijama Kur'ana. Kako je obitelj Al aš-Šeik nasljednica Muhammeda ibn al-Vehaba, čovjeka koji je osnovao vehabistički oblik sunitskog islama, to znači da je vehabistički sunitski islam primarna forma religije u Saudijskoj Arabiji. To je poprilično nezgodno jer je vehabizam jedna od najekstremnijih formi islama.

Shodno tome, u Saudijskoj Arabiji nema slobode vjeroispovijesti, nema LGBT prava, prava žena su skoro pa nikakva, a ako ste osobito loše sreće može vas se optužiti i da se bavite magijom. Da sumiramo, Saudijska Arabija je apsolutistička monarhija, zemlja bez ikakve političke slobode, država s užasnim stanjem ljudskih prava, lošom slobodom medija i država u kojoj bogata elita prosperira dok, prema nekim saudijskim novinarima disidentima, skoro četvrtina stanovništva živi u siromaštvu. Službeni indeksi ekonomske nejednakosti za Saudijsku Arabiju ne mogu se naći jer država, jednostavno, ne izdaje te podatke.

Na veselje i radost kraljevske obitelji, Saudijska Arabija je puna nafte. Od tuda njima, te ostalim podobnim pojedincima, puste milijarde. Nafta i poslušnost kraljevske obitelji su također razlozi zašto bastion zapadne demokracije, SAD, nije odlučio osuditi, makar izrijekom, jednu od najmanje demokratskih država na svijetu. Čak 15 od 19 terorista koji su bili umiješani u napade na WTC u New Yorku bili su Saudijci, ali SAD je odlučio sravniti sa zemljom Irak za kojeg su smatrali, među ostalim, da skriva teroriste. Bili su, naravno, u krivu. Osama bin Laden koji je orkestrirao napade bio je Saudijac. SAD je napao Afganistan u kojem se bin Laden skrivao. Saudijska Arabija prošla je bez ogrebotine. Wikileaks je otkrio da američki diplomati znaju da su bogati saudijski pojedinci primarni izvor financija al-Kaide i drugih terorističkih skupina. Nema frke, ništa se nije dogodilo.

Diktatori nisu oni koji vladaju autokratski, sve dok ne pukne naftna ljubav (FOTO: JRawls)

Saudijska Arabija je toliko bogata naftom da nema šanse da itko pisne o činjenici da financira terorističke skupine diljem svijeta, sve dok je obitelj as-Saud poslušna i dok surađuje sa SAD-om. Paul Wolfowitz je svoju doktrinu američke vanjske politike objavio još u devedesetima kada se pretvorila i u službenu državnu vanjsku politiku. SAD mora pod svaku cijenu držati saveznike u naftom bogatim područjima Bliskog istoka. SAD ima pravo unaprijed vojno reagirati kada posumnja da se ugrožavaju njihovi interesi. To objašnjava zašto su poslušne zemlje poput Saudijske Arabije strateški partneri, a neposlušne zemlje poput Iraka strateški cilj.

Hrvatska, kao zemlja članica NATO-a, velika zaljubljenica u američku demokraciju i strateška saveznica SAD-a je komplicitna u prešućivanju diktatorskog oblika režima u Saudijskoj Arabiji. Ali zato državna propagandna mašinerija nije propustila nazivati Huga Chaveza, legalno i legitimno više puta demokratski izabranog predsjednika Venezuele, diktatorom.

Jer, na kraju priče, diktatori nisu oni koji vladaju autokratski. Diktatori nisu oni koji nisu izabrani izborima. Ni Sadam Husein u osamdesetima, dok je vodio rat protiv smrtnih neprijatelja SAD-a, Irana, nije bio diktator. Tada je bio saveznik. Diktatori su oni koji postanu neposlušni, kao što je i sam Sadam postao nekoliko godina nakon kraja tog rata. Uvjeren sam da princ al-Valid i njegova obitelj neće biti diktatori sve dok ne pukne naftna ljubav između njih i zapada. A do tada ćemo čitati koliko sati dnevno princ spava i koliko obroka dnevno jede.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: predsjednik.hr