Međunarodne arbitraže naziva se još i "sudovima s crvenim tepihom". Presude "teške" milijarde dolara ne donose suci, nego elitni odvjetnici, arbitri, a postupci su mahom tajni. "Oštećene" stranke su korporacije koje od država traže ne samo vrijednost vlastitih investicija, nego i zamišljenu izgubljenu dobit. Arbitraže predstavljaju i realnu opasnost za proračune država. No, ni jedan sporazum o trgovini i investicijama, sklopljen bilo gdje u svijetu, nije osnova za više tužbi investitora protiv država od Ugovora o energetskoj povelji.

Ugovor o energetskoj povelji (Energy Charter Treaty, ECT) zamišljen je i sročen nedugo nakon pada Berlinskog zida, e kako bi se investitore u strateškoj grani energetike zaštitilo od zlih navada svježe preminulog Istočnog bloka. Pokrivao je scenarije od eksproprijacije do drugih vrsta nepravednih i proizvoljnih ograničenja države prema sredstvima proizvodnje, opipljivim i neopipljivim, a položenim na tlo zemlje domaćina ulaganja.

Anti-Pariški sporazum

Prvih deset godina tužbe investitora su "kapale" i to uglavnom u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Do 2008. godine skupilo ih se svega 19. No, nakon toga, zahtjevi za arbitražu temeljem ECT-a se upeterostručuju, a povelja mutira u korporativno oružje protiv poreznih obveznika, prosvjednika za čist okoliš i njihovog prava na obranu od prljave energije i klimatskih promjena.

ECT je zamišljen kako bi se investitore u strateškoj grani energetike zaštitilo od zlih navada svježe preminulog Istočnog bloka (FOTO: Pixabay)

Danas ga zovu ugovorom suprotnim od Pariškog sporazuma, jer omogućuje slijevanje javnoga novca u džepove naftnih kompanija, usprkos činjenici da u cilju očuvanja klime čak i poznate rezerve fosilnih goriva najvećim dijelom moraju ostati pod zemljom.

Sudbina friških koncesija za vađenje fosilnih goriva

Hrvatska je još devedesetih potpisala i ratificirala ECT, bez javne rasprave, kako to obično biva. Tužena prema ECT-u nekoliko puta. Budući da je zadnjih godina sklopila ugovore o koncesijama za istraživanja novih nalazišta nafte, pitanje je hoće li i zbog njih završiti na sudu.

Primjerice, koncesije za istraživanje i eksploataciju temeljem kojih je Hrvatska sklopila ugovore s više kompanija, uključujući američki Aspect i kanadski Vermilion, vrijede ukupno 30 godina. U istoj 2020. godini, kojom smo ušli u presudno desetljeće za poduzimanje klimatske akcije, obnovljivi su izvori prvi put premašili fosilna goriva u energetskom miksu u EU. Istovremeno, u kontekstu Europskog zelenog plana spominju se budžeti od više stotina milijardi eura godišnje.

Gdje je tu računica i plan za Hrvatsku, pokušali smo ustanoviti u razgovoru s jednim od najprominentnijih hrvatskih zagovornika energetske tranzicije, Tonijem Vidanom.

"Kada govorimo o novcu koji se može povući iz EU, bilo kakva dobit od novih nalazišta nafte i plina su daleko manji red veličine", podsjeća Vidan.

Toni Vidan (SCREENSHOT: YouTube)

Dodatno opisuje trenutak podsjećanjem da je Danska, jedna od najvećih proizvođača plina i nafte, zabranila nova istraživanja, jer je to neprihvatljivo u duhu Pariškog sporazuma. Vidan sumnja da su to napravili kad bi ova industrija imala svjetsku budućnost. Pitanje je hoće li se i postojeća nalazišta uspjeti realizirati; dok je financijska isplativost budućih nalazišta tek upitna. Financijske kuće smatraju da je ulaganje u takva istraživanja prevelik rizik, a ozbiljne kompanije više u njih ne ulažu, podsjeća. Zato vjeruje da se u pozadini ovih poteza biznisa, ali i vlasti koje izdaju nove koncesije, krije zamka.

"Postoji jaka sumnja da je glavna motivacija kompanija koje sad ulaze u ugovore za istraživanje novih nalazišta plina i nafte evidentno špekulativne prirode: oni ne misle da će ih otkriti. Cilj je preliminarnim istraživanjima indikativno procijeniti u koncesijskom području kolika količina fosilnih goriva postoji, a onda, temeljem Energetske povelje, koja im garantira zaštitu investicije, sudskim putem istjerati dobit u slučaju da se zemlja odluči prijeći na obnovljive izvore", navodi Vidan.

Tužbe

Većina tužbi po ECT-u dolazi iz zapadne Europe i ponekad je iznenađujuće vidjeti kako tužbe pristižu iz zemalja deklarativno posvećenih Pariškom sporazumu. Primjer je model koji je koristila njemačka kompanija Uniper protiv nizozemske vlade koja se odlučila na napuštanje ugljena. Švedska kompanija u vlasništvu države Vattenfall, tužila je, pak, Njemačku zbog želje da napusti nuklearnu energiju.

Pobuna gradića Abruzzo u Italiji protiv bušenja Jadrana rezultirala je tužbom britanskog Rockhopper Explorationa za iznos od 350 milijuna dolara izgubljene dobiti, što je sedam puta više od navodne vrijednosti njihove investicije.

Buši se i s naše strane Jadrana (FOTO: Greenpeace)

I Slovenija je dobila prijetnju tužbom prema ECT-u jer je zatražila studiju o utjecaju na okoliš za nove bušotine od britanskog Ascent Resourcesa. Razlog je što su planirane bušotine preblizu vodozaštitnom području, s čim su se složile sve domaće instance. No, kako britanski koncesionar smatra da će dok traje procjena utjecaja na okoliš izgubiti previše novca, odlučio se pozvati na ECT. Inače, predmetno polje na kojem Ascent želi bušiti nalazi se u Petišovcima, koje od Hrvatske, odnosno Murskog Središća, dijeli samo rijeka Mura.

Hrvatski slučaj

Hrvatsku je baš temeljem ECT-a tužio MOL. Putem međunarodne arbitraže i tužbe iz 2013. godine, MOL-u je dodijeljen iznos od 184 milijuna dolara i zatezne kamate koje se računaju od travnja 2014. godine. Sud je smatrao da je Hrvatska povrijedila Ugovor o energetskoj povelji, jer je propustila liberalizirati tržište plina u razdoblju od 2011. godine.

Hrvatska ima još jednu tužbu od strane jedne Nizozemske kompanije (slučaj Amlyn Holding B.V. v. Croatia, ICSID Case No. ARB/16/28). Troškovi međunarodnih arbitraža za zaštitu stranih ulaganja, među kojima je i Ugovor o energetskoj povelji, su iznimno visoki. To navodi i sâm DORH: u 2021. godini čak 67 posto, odnosno 44.102.000,00 kuna namijenjeno radu DORH-a iskorišteno je isključivo za troškove zastupanja u međunarodnim arbitražama, sukladno odredbi članka 76. stavka 2. Zakona o državnom odvjetništvu. Troškovi svih postupaka koji se vode u inozemstvu padaju na teret DORH-a.

Ipak, u Ministarstvu gospodarstva ne žele govoriti o raskidanju. Kada smo ih ranije pitali za kontroverze oko ECT-a, kako u ostvarivanju klimatskih ciljeva, tako i vezano za ogromne troškove Državnog odvjetništva , poručili su nam da je Europska Unija jedan je od osnivača ECT-a i kako EU i države članice predstavljaju više od polovice članstva u ECT-u i pune 65 posto proračuna.

"[U] skladu s tim imaju snažnu ulogu u navedenoj Povelji. Istupanje iz ECT-a nije pravi korak, jer bi zahtijevao jednoglasnost svih ugovornih strana, a rješenje nije ni raskid Ugovora o energetskoj povelji. Stoga je jedina mogućnost modernizacija Ugovora o Energetskoj povelji kako bi bila u skladu s ambicijama svih ugovornih strana. Mogućnost koju predviđa Europska unija i o kojoj se trenutno raspravlja u Vijeću Europe je da se fosilna goriva izuzmu iz područja primjene Ugovora o energetskoj povelji (ECT-a) s ciljem postizanja ciljeva održivog razvoja", naveli su u odgovoru.

Na ponovljeni upit o eventualnoj promjeni pozicija nisu nam uopće odgovorili.

"Modernizacija ne vodi nikamo"

Pojedine članice ECT-a, naime, ne vjeruju u modernizaciju. Istupanje iz Ugovora najavile su Njemačka, Francuska, Slovenija, Nizozemska, Španjolska i Poljska, pa i Luksemburg što je jasan znak da vjerojatno neće postojati kvalificirana većina u Europskom vijeću za podršku modernizaciji ugovora, već izlasku iz Ugovora, naglašava Zeleno-lijevi blok u Hrvatskom saboru, koji je nedavno zatražio očitovanje vlade o hrvatskim pozicijama prema ECT-u.

U modernizaciju ne vjeruje ni istraživačica i aktivistkinja grupe Corporate Europe Observatory sa sjedištem u Bruxellesu, Pia Eberhardt, koja se intenzivno bavila ECT-om.

"FET je klauzula-superoružje prema kojoj tvrtke najčešće pobjeđuju protiv država" - Pia Eberhardt (SCREENSHOT: YouTube)

"Modernizacija neće dovesti nikamo. Sve članice ECT-a moraju pristati na promjenu ugovora, a Japan i drugi već su rekli da to ne žele", objasnila je. EU je predlagala modernizaciju, ali njome bi se zaštita za fosilna goriva nastavila barem još 10 ili 20 godina.

Sunset klauzula

Pojedine strane, naime, kao najveću prepreku vide tzv. sunset klauzulu. Ona, naime, sada omogućava investitorima da tuže države i do 20 godina nakon što izađu iz sporazuma, dok bi se moderniziranim ugovorom taj period smanjio na deset godina.

Međutim, izmjene ugovora prolaze ratifikacijske procese u svim zemljama članicama ugovora i sam taj proces mogao bi trajati i do osam godina, što znači da minimalno narednih 18 godina investitori zadržavaju mogućnost tužbi protiv zemalja koje su u međuvremenu izašle iz sporazuma. 

Kako to izgleda, prošle se godine uvjerila Italija, koja je još 2016. godine napustila ECT. Zbog pobune lokalnog stanovništva koje se protivilo novim bušotinama na moru, nedaleko od obale, odlučili su uskratiti dozvolu investitoru za projekt i domaći sudovi su uvažili ovakav stav. No, šest godina kasnije ispostavljen im je račun s arbitražnog suda za izgubljenu dobit britanskog Rockhopper Explorationsa od barem 250 milijuna eura, iako je vrijednost njihove investicije bila 29 milijuna eura.

Upravo zato se zagovara koordinirano napuštanje ECT-a, kako bi se barem onemogućilo da investitori iz zemalja koje raskinu ugovor tuže države koje se odluče na zeleniji put.

Inicijativa Zeleno-lijevog bloka

To je ove zime zatražio i klub Zeleno-lijevog bloka, kako bi donekle neutraliziralo tzv. sunset klauzulu. Hrvatska bi, po njihovim procjenama, trebala unutar EU podržati inicijativu da sve zemlje EU potpišu međusobni sporazum da neće koristiti klauzule o zaštiti investitora i da neće tužiti jedna drugu na temelju povelje.

"Pozicije vlade uopće nisu otkrivene" - Jelena Miloš (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Poručili su kako smatraju da ostanak u Ugovoru o energetskoj povelji onemogućuje suvereno vođenje energetske politike zemlje, opstruira pravo i dužnost države da regulira, stavlja interese investitora iznad javnog interesa i iznad odluka legitimno izabrane demokratske vlasti, te predstavlja veliku prijetnju ostvarenju klimatskih ciljeva EU, većinu kojih zemlje članice žele postići upravo u ovom desetljeću. Međutim, kako nam je kazala saborska zastupnica Jelena Miloš, pozicije vlade im uopće nisu otkrivene u međuvremenu.

Umbrella klauzula

Pia Eberhardt ističe da ECT sadrži i nešto što se zove umbrella clause, odnosno krovnu klauzulu, koja sve potencijalne sporove investitora i države diže na razinu ECT-a, odnosno međunarodnog arbitražnog spora.

"Ona donosi sve obveze koje je država preuzela u vezi s ulaganjem pod 'ECT kišobran'. Na taj je način ugovor - između države i jednog ili više investitora - podignuta na razinu međunarodnog prava, na temelju ugovora koji su potpisale mnoge države. Ovisno o tome što piše u ugovorima, ECT bi mogao biti još privlačniji za investitora i moglo bi imati smisla tužiti po ECT-u", pojašnjava ona.

To znači da bi Vermillion, u slučaju da Hrvatska odluči obustaviti crpljenje fosilnih goriva zbog klime, mogao birati odgovara li mu više da je tuži po ECT-u ili po bilateralnom sporazumu između Kanade i Hrvatske.

Nadalje, tu je i klauzula "fair and equitable agreement" ili FET, a smatra ju se toliko širokom da je najpovoljnija za kompanije, pa se tako i najčešće koristi protiv vlada.

"Da, to je točno. FET je klauzula-superoružje prema kojoj tvrtke najčešće pobjeđuju protiv država", navodi Eberhardt.

Prema analizi iz 2022. godine, investitori su dobili 64 posto zaključenih ECT slučajeva, a tri četvrtine se odnosi na sektor fosilnih goriva.

Osim razloga osujećivanja energetske tranzicije, Pia Eberhardt smatra da arbitražni sudovi u slučajevima vijećanja po ECT-u rijetko donose odluke koje idu u prilog javnom dobru. Isto može biti i sa bilateralnim sporazumima, dodaje.

Ti sporovi su obično vođeni u tajnosti; ista vrsta pro-poslovnih arbitara odlučuju o slučajevima; zbog tzv. stabilizacijskih klauzula vlada može promijeniti vrlo malo; isplate mogu biti vrlo skupe i uključuju naknadu za izgubljenu buduću dobit. No, po njoj je glavi argument protiv ECT-a sljedeći: "Ne postoje dokazane javne koristi od ECT-a - ali postoje jasni financijski i politički rizici, ne samo oko klimatskih promjena. Zašto biste se držali ugovora bez javnih koristi i mnogo javnih rizika?", pita ona.

Europski parlament proglasio je reformu ECT-a manje više politički mrtvom. No koordinirano istupanje je važno tempirati prije sljedećih izbora za EP, jer bi politička ravnoteža nakon sljedećih izbora je vrlo nejasna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay