Prisutna već trinaestak godina, kao redovna svojta net-cafea, knjižara i papirnica po Zagrebu, Splitu i Beogradu, slam poezija je, najkraće rečeno, pjesnički performans što s publikom komunicira iz domene lingvistike i logopedije. Poput osa u boci od kole, nekih dvadesetak predstavnika, asimilirano je unutar buffet-prekarijata iz neke kvartovske priče; pardon, pjesme... U toj heterogenoj smjesi lirskih provokatora, beat-boksača i beat-pjesnika, ali i socijalnih nadrealista, samo za primjer istaknimo polemički tandem Dina Tremensa i Djanga Laića, recimo i Franka Bušića, odnosno pleme-menitu Jasminu Šušić...

"Kao što je javnosti već djelomično poznato, u ponedjeljak, 11.8.2014. godine, u večernjim satima, točnije oko 21.40 sati, nepoznati muškarac fizički me napao na suterenskom hodniku, ispred mojeg stana u zagrebačkoj Bauerovoj ulici. Radi se o muškarcu između 40 i 45 godina, snažnije građe, visine oko 180 cm, guste crne, kratke kose, ošišane 'na ježa', bez brade i brkova, tamnih očiju i izraženih, ali ne i širokih crnih obrva, šireg duguljastog lica, uskih duguljastih usnica, hercegovačko – dalmatinskog narječja, bez posebnih drugih tjelesnih obilježja, koja sam mogao uopće primjetiti tijekom ovog napada", navodi Domagoj Margetić u izjavi za javnost koju u nastavku prenosimo u cijelosti, kao i fotorobot napadača.

„Zaboravit će tada svi, nadamo se čak i oni najzagriženiji i nacionalno 'najosvješteniji' Bearinu partizansku prošlost i činjenicu da je u NOB-u bio od početaka sve do 'oslobođenja Trsta' 1945.“, pisalo je u jednim dnevnim novinama uoči sahrane velikog Vladimira Beare. Zašto bi se njegova partizanska prošlost trebala zaboravit? Ne valjda zato što je sramotna i nepoćudna, što nam se pokušava iz drugog plana sugerirati. Potom, zašto bi ikoga bilo briga što neofašistički orijentirane spodobe, kojima se dječački tepa nazivajući ih nacionalno osviještenima, misle o Bearinoj partizanskoj prošlosti i političkom uvjerenju?

„Lajkao sam doslovce sve što mi je Facebook ponudio, čak i kada mi se to gadilo. Odvažio sam se na svjesno lajkanje svega kako bih vidio na koji će način to utjecati na ono što mi Facebook pokazuje“, piše Mat Honan za Wired o neobičnom eksperimentu koji je proveo. Iznenadio se kada je shvatio da se lajkanjem svega što mu se nudilo njegov „news feed“ potpuno promijenio i sasvim zagušio „news feed“ svojih prijatelja. Nakon samo jednog sata lajkanja na njegovom „news feedu“ više nije bilo ljudskog traga, a poslije prvog dana bilo ga je strah uopće otvoriti Facebook. Na koncu je, kaže, Facebook pretvorio u mjesto na kojem nema ničega što mu se sviđa.

Sve se igra unutar jednog izduženog četverokuta koji može podsjetiti na malo borilište za gladijatore s tribinama za gledatelje podignutim uz duže stranice tog pravokutnika. Pod je prekriven sitnim, crnim šljunkom, zapadnu, kraću stranu omeđuje grandiozna Meštrovićeva skulptura, na suprotnoj strani je veliko ogledalo u kojem se zrcale, ponekada, neke slike iz predstave. U samoj sredini monolitna je crna skulptura - njen vrh ispunjen je vodom, nešto poput malog plitkog bazena. Po njemu, prema potrebi, plove brodići simbolizirajući dolazak na Cipar, po toj vodi udara se vehementno i sirovo, simulira se oluja i potonuće turskih galija, ali i unutarnja duševna stanja u tom bazenu kao i u zrcalu nalaze svoj odraz.

U starim članicama EU sudački poziv nespojiv je s političkim aktivizmom. Protivno je to načelima ustavnog poretka i trodiobe vlasti. I hrvatski Ustav i zakoni tu su izričiti, sucima nisu dopušteni pripadnost političkim strankama niti općenito bavljenje politikom. Jasan je i razlog, suci po definiciji moraju biti nepristrani, a politika podrazumijeva svrstavanje. Ali, Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, već dulje ne mari za strogu odvojenost pravosuđa i politike. On vjeruje da smije paralelno voziti na oba kolosijeka, a opravdava se da su "oni prvi započeli". Njegov politički govor je uistinu zastrašujući. U tom je diskursu precizno povučena granica između nas, Hrvata domoljuba, i njih, neprijatelja hrvatske države.