Nitko u prošlosti ljudske civilizacije nije mogao ni zamisliti razmjere u kojima će internet transcendirati univerzalnu ljudsku potrebu da se prenemaže, prigovara, prokazuje, pljuca i strastveno sudjeluje u raspravama o baš svakoj diskretnoj jedinici infinitezimalnog generatora kolektivne ljudske svijesti. Neke od tih rasprava izgledaju značajno jer se vode oko tema koje su značajne. Neke izgledaju značajno zbog značaja ljudi koji u raspravi sudjeluju. Neke zbog očekivanih konzekvenci koje bi joj imale slijediti. Zbog množine, volumena i koncentracije rasprava danas teško se oteti dojmu da ih teme (u)čine išta relevantnijima, da čak i pametni ljudi (ikad) opravdaju svoju reputaciju ili da rasprave imaju moć promijeniti ako ne tok barem mikrotok sudbine mikroičega.

Kult obožavanja je nekad bio više političke, manipulativne logike dok je danas on primarno komercijalne, iako ima i jake društveno-političke implikacije. Stvaranje i kultivisanje obožavalaca zahteva danas predan rad PR industrije unutar takozvane industrije kulture. Zvezde šou biznisa i industrije zabave, predano govore o odnosu sa svojim "obožavaocima", a u doba popularne kulture “copycat” mentalitet i oponašanje idola postaje dominantno. I to nije vezano samo za mlađu publiku, već popularni idoli utiču i na moralne i na vrednosne orijentire zrele populacije. Koja je razlika u padanju ničice ispred Hitlera i Staljina s jedne, te Bitlsa i Majkl Džeksona s druge strane?

Kad je bio zadnji generalni štrajk u Hrvatskoj? Valjda ćemo se složiti da bi za njega u novije doba bilo dosta razloga, čak i ne za samo jednim. Na prvi pogled, enigma ne bi trebala biti jako zahtjevna. Jer generalni ili opći štrajkovi razmjerno dugo se čuvaju u kolektivnoj memoriji i dovode do kolapsa države te rezultiraju izuzetnim pritiskom na sistem i vlasti, koje bi zatim trebale malo pomnije razmotriti zahtjeve štrajkaša. Nakon nekoliko dana neobaveznog prikupljanja reakcija dobili smo odgovor na postavljeno pitanje, a iako se ne može govoriti o iole ozbiljnom istraživanju, određene važne zaključke ipak možemo donijeti laka srca.

Ne znam što se to dogodilo na ovogodišnjem izdanju umaškog festivala Indirekt, ali očito je bilo dobro - ni starom Lupigi nisi promakli hvalospjevi i emotivne reakcije izvođača, publike, novinara i organizatora pa me zamolio da napišem nekoliko rečenica kojima ću pokušati pojasniti zašto nam je svima bilo toliko super. U pomoć sam pozvao još neke aktere - kad kažem "u pomoć sam pozvao", zapravo hoću reći maznuo sam im statuse s „fejsbuka“, a u Andrijinom slučaju i dijelove službenog izvještaja s festivala objavljenog na drugarskoj PotListi, s tim da sam većinu njih upoznao tek u Umagu, na dan nastupa mog nepostojećeg benda The Marshmallow Notebooks.