Piše: Mat Honan

Vjerojatno ste već čuli citat Andyja Warhola "Vjerujem kako bi svatko trebao voljeti (lajkati op.pr.) svakoga". Možete kupiti postere ili tanjure s Warholovom slikom koji izgledaju kao naslovnica albuma Belle&Sebastian, s tom frazom zalijepljenom preko njegovog lica. No, čitav citat iz intervjua u Art Newsu objavljenog 1963. godine odličan je opis kako izgleda interakcija na današnjim društvenim mrežama.

Warhol: Netko je rekao kako je Brecht htio da svi misle isto. Ja želim da svi misle jednako. No, Brecht je to htio postići kroz komunizam. U Rusiji to potencira država. Ovdje se to događa samo od sebe, bez striktnog uplitanja države. Dakle, ako to funkcionira i bez da se trudimo, zašto to ne bi funkcioniralo bez da takvo ponašanje karakteriziramo komunističkim? Svi izgledaju slično i ponašaju se slično, i sve više i više postajemo takvi. Mislim da bi svi trebali biti poput strojeva. Vjerujem da bi svi trebali voljeti sve.

Art News: Da li je to smisao Pop arta?

Warhol: Da. Voljeti stvari.

Art News: A voljeti stvari je biti poput stroja?

Warhol: Da, jer radiš iste stvari svaki put i to neprestano ponavljaš.

"Like" i "favorite" nove su mjerne jedinice uspjeha - doslovce. Ne samo da nam pumpaju ego kada netko lajka ono što stavimo na Facebook, već i marketinške agencije prate svoje kampanje mjereći učestalost lajkova na Facebooku. New York Times nedavno je, u članku o promotivnoj kampanji za planktonsko ulje, nedvosmisleno objasnio koliko lajk znači oglašivačima. Lajkanje je ekonomski čin.

Lajkanje je ekonomski čin (FOTO: ProducerMatthew)

Ja lajkam sve. Ili sam to barem činio dva dana. Doslovce sve što mi je Facebook ponudio ja sam lajkao čak i kada mi se to gadilo. Odvažio sam se na svjesno lajkanje svega kako bih vidio na koji će način to utjecati na ono što mi Facebook pokazuje. Jasno mi je da to zvuči kao štos (i bio je), ali istovremeno je to bio i eksperiment. Nisam bio siguran koliko će to potrajati (na kraju, 48 sati bilo je najviše što sam mogao podnijeti) niti što ću iz toga, ako išta, naučiti.

Vidite, Facebook koristi algoritme kako bi odlučio što će se pojaviti na vašem zidu. To nije tek redanje najnovijih statusa vaših prijatelja i stvari za kojima ste na FB pokazali interes. Od ove godine vaš je zid brižno sastavljena prezentacija kreirana kompliciranim formulama baziranim na vašim aktivnostima na FB, ali i čitavom internetu. Htio sam vidjeti kako će se moje iskustvo na FB promijeniti ako, robote koji za mene odabiru sadržaj, budem konstantno nagrađivao lajkovima. Odlučio sam to raditi samo na Facebooku jer bi lajkanje baš svega na što naiđem na internetu ipak bilo previše zamorno. No, čak i to što sam eksperiment zadržao samo u okviru FB, dalo je dramatične rezultate.

Prva stvar koju sam lajkao bio je Living Social. Moj prijatelj Jay lajkao je to prije mene te mi je ova stranica sjela na vrh zida. Lajkao sam još dva statusa mojih prijatelja. Za sada je sve bilo u redu. No, četvrta stvar koja se pojavila na mom zidu bilo je nešto što mi se uistinu nije sviđalo. Hoću reći, ne sviđa mi se baš niti Living Social, što god to bilo, no koga briga. Ipak, ova četvrta stvar koja se pojavila bilo je nešto što uistinu prezirem. Loša šala - ili u najmanju ruku, glupa. Lajkao sam je svejedno.

Jednu stvar morao sam odlučiti odmah u početku. Što s onim povezanim sadržajem koji se pojave kada lajkate nešto. Recimo da ste lajkali priču o kravama. Facebook će vam odmah predložiti četiri nove opcije za lajkanje ispod priče o kravama, Facebookovim rječnikom - "povezane". Vjerojatno još priča o kravama ili poljoprivredi.

Te povezane priče ubrzo su postale problem jer kako lajkate jednu, FB odmah dodaje novu. Dakle, čim sam lajkao četiri poveznice ispod izvorne priče, FB mi je odmah dao četiri nove. Onda još četiri. Pa opet četiri nove. I još jednom četiri nove. Ubrzo sam shvatio da ću zaglaviti u "crvotočini poveznica" za čitavu vječnost ako tako nastavim. Stoga sam si postavio novo pravilo: lajkat ću samo prve četiri povezane priče koje mi predloži FB, ali ne više od toga.

Ponekad lajkanje nije baš intuitivno. Moja prijateljica Hillary objavila je sliku svoje kćeri Pearl, s masnicama na licu. Naslov je bio "Pearl vs Beton". Nimalo mi se nije sviđala. Bila je to tužna slika. U normalnim okolnostima to bi bio status koji bi me nagnao da ga komentiram umjesto da pritisnem ikonicu s uzdignutim palcem. Svejedno, još jedan lajk. Jedini put kada nešto nisam lajkao bila je obavijest mog prijatelja o smrtnom slučaju u obitelji.

Sve se svelo na brendove i njihove poruke umjesto na prijatelje s porukama (SCREENSHOT: Facebook)

Ipak, bilo je tu još puno toga za lajkati. Lajkao sam status mog rođaka koji je podijelio od Joea Kennedyja kojeg su uskoro svi Kennedyji lajkali (potom i Clintoni i Shriveri). Lajkao sam Hootsuite. Lajkao sam New York Times... Lajkao sam nešto od prijateljice s kojom nisam razgovarao 20 godina - nešto o njenom djetetu, kampu i zmiji. Lajkao sam Amazon...

Moj je zid postao posve drugačiji u iznenađujuće kratkom vremenu. Nakon što sam lajkao gomilu stvari u samo sat vremena, na mom zidu više nije bilo ljudskog traga. Sve se svodilo na brendove i njihove poruke umjesto na prijatelje s porukama.

Gotovo čitav moj zid preuzeli su portali poput Upworthyja i Huffington Posta. Kada sam tog prvog dana prije odlaska na spavanje provjerio moj FB, na zidu sam redom vidio: Huffington Post, Upworthy, Huffington Post, Upworthy, reklamu Levi'sa, Space.com, Huffington Post, Upworthy, The Verge, Huffington Post, Space.com, Upworthy, Space.com.

Kada sam već legao u krevet sjetio sam se da moram lajkati nešto u vezi Gaze te sam stisnu lajk na neku proizraelsku poruku. Do sljedećeg jutra, moj se zid pomaknuo vrlo, vrlo desno. Ponuđeno mi je da lajkam Drugi amandman (Ustava SAD-a koji omogućava građanima nošenje oružja radi samoobrane, op.pr.), i neku antiimigrantsku stranicu. Obje sam lajkao. Lajkao sam Teda Cruza, Ricka Perryja. Conservative Tribune počeo se ponovo i ponovo pojavljivati na mom zidu. Shvatio sam kako se radi o vrlo specifičnoj sintaksi koja ide otprilike ovako: Rečenica koja prepričava neku kontroverznu vijest. OK! - Rečenica koja objašnjava zašto je to dobro - Poziv na akciju, koji često završava pitanjem.

Jednom kada sam uočio ovaj uzorak počeo sam ga primjećivati svugdje. SF Gate, stranica San Francisco Chroniclea, koristi sličnu taktiku. Riječ je o vrlo specifičnoj formi FB oglašavanje, dizajniranog da se aktiviraš. I ako progutaš udicu, gurat će ti taj sadržaj dok ti se ne smuči.

Iznenadilo me koliko se moj zid razlikuje na desktop računalu i na telefonu, čak i kada ih pratim u isto vrijeme. Do kraja prvog dana, primijetio sam kako je zid na telefonu gotovo u potpunosti očišćen od sadržaja koji su kreirali ljudi. Jedina opcija za lajkanje bile su priče s raznih web portala ili oglasa. Dok sam na računalu, iako je većina toga bio brendirani sadržaj, imao mogućnost vidjeti statuse prijatelja. Na onom telefonskom ekrančiću gdje je vidljiva površina iznimno ograničena i vrijedna, FB roboti odlučili su kako je jedini način da zadrže moju pažnju sakriti sadržaje ljudi i pokazati mi samo stvari koje su roboti odlučili upumpati na moj zid. Čudno.

"Jesu li ti možda hakirali račun" (FOTO: panevoiko.gr)

Već početkom drugog dana, bojao sam se same pomisli da otvorim FB. Postao je hram provokacije. Kao što je moj zid klizio sve dalje i dalje udesno, istovremeno je klizio sve dalje i dalje ulijevo. Rachel Maddow, Mother Jones, Daily Kos i čitava plejada ljevičarskih sadržaja nalazila se među stvarima toliko desnim da me već postalo strah lajkati bilo što od toga kako ne bih završio na nekakvoj nadziranoj listi.

To je problem puno veći od FB. Podsjetilo me na sve ono što može poći po zlu u društvu i zašto često govorimo jedan drugome umjesto jedan s drugim. Postavljamo vlastite političke i socijalne filtere koji se međusobno osnažuju. Stvari koje čitamo i gledamo postaju hiper-niše koje se brinu da zadovolje naše specifične interese. Krećemo se kroz zečju rupu posebnih interesa dok ne završimo izgubljeni u kraljičinom vrtu proklinjući sve one na površini.

No, možda i gore od samih svadljivih političkih tonova koje je moj zid preuzeo bilo je to koliko je postao istinski glup. Daje mi priliku da lajkam Buzzfeedov post nekog tipa koji pleše i sljedećeg koji me pita koji sam lik iz filma Titanic. Treći Buzzfeedov post informira me kako je "zamjenski plesač Kate Perry muškarčina kakvu zaslužujem". Prema New York magazinu "službeno sam star" jer je Mallia Obama otišla na Lollapaloozu (godišnji muzički festival, op.pr.) (lajk!), a CNN me upozorava kako neki "muž istražuje svoje muške majčinske osjećaje" popraćeno slikom muškarca bez majice s napravom za cijeđenje lijeka na bradavicama. Tu je i slika oblaka u obliku penisa i poruka da prestanem raditi ono što radim i pogledam bebu koja je ista Jay-Z. Moj zid pokazuje gotovo ekskluzivno najgori sadržaj koji svi mi u medijima iskopavamo, a kojeg bi se trebali duboko sramiti. Senzacionalističko smeće. Sve sam to lajkao.

Iako sam očekivao da će se ono što ću vidjeti na Facebooku promijeniti, nisam mogao ni sanjati koliko će to utjecati na objave mojih prijatelja. Cijelo vrijeme mislio sam kako će me FB nekako limitirati, ali umjesto toga postao je nezadrživ. Moj je zid postao izlog brendova i politike i kako sam ulazio u interakciju s njima, FB je to sve uredno prijavljivao mojim prijateljima i onima koji me prate.

Te prve noći, mali krug s psećom glavom pojavio se u uglu mog telefona. Bio je to Facebookov software za čavrljanje! Ispostavilo se kako je riječ o mom bivšem uredniku, Johnu Bradleyu. "Jesu li ti možda hakirali račun", pitao me. Sljedećeg jutra prijateljica Helena poslala mi je poruku - "Moj je zid doslovno prepun stvari koje lajkaš, pomalo je smiješno. Više nemam postova prijatelja, samo tvoji lajkovi". Odgovorio sam uzdignutim palcem. Ovo se nastavilo tijekom čitavog eksperimenta. Kada sam postavio novi status jednostavno napisavši "Sviđate mi se", od nebrojenih ljudi čuo sam kako je moja čudnovata aktivnost pregazila njihove zidove. "Moj zid sadrži otprilike 70 posto stvari koje je Mat lajkao", primijetila je moja prijateljica Heather. Na kraju, kontaktirao me netko tko radi za FB, a tko je primijetio moju aktivnost te me htio spojiti s njihovim PR odjelom.

U međuvremenu sam već završio eksperiment jer je jednostavno postalo užasno. Pokušao sam izbrojati koliko sam stvari lajkao provjeravajući dnevnik aktivnosti, no bilo je previše toga. Dodao sam više od tisuću stvari na svoju "Sviđa mi se" stranicu, većina od toga bila je prijezira vrijedna ili u najbolju ruku, banalna. Lajkajući sve, pretvorio sam FB u mjesto na kojem nije bilo ničega što mi se sviđa. Da budem iskren, to mi se uopće nije svidjelo.

Za Lupigu preveo i prilagodio: Mladen Barbarić

Lupiga.Com via Wired

Naslovna fotografija: Wikipedia