Ima li išta jadnije nego kada se čovjek na pragu tridesetih sa studija vrati roditeljima u svoju dječju sobu? Ima, kada se vrati u svoju dječju sobu sa stotinjak tisuća dolara duga. Foto esej "Bumerang djeca" tematizira jedan od najvećih problema obrazovnog sustava na Zapadu te je nakon objave u New York Times Magazineu doveo do žustre rasprave u SAD-u. Osim što je riječ o sjajnoj temi i još boljim fotografijama, fascinira i podatak da ga je snimio 26-godišnji Damon Casarez kojemu je to bio prvi objavljeni rad u takvoj respektabilnoj tiskovini. Obzirom da ništa manji respekt u Americi ne prati ni Lupigu, Casarez se odlučio s nama podijeliti i svoje iskustvo i svoje fotografije.

Damon ponovno u roditeljskom domu (FOTO: Damon Casarez)

„'Bumerang djeca' serija je portreta mladih ljudi koji su zbog financijskih problema bili primorani vratiti se svojim roditeljima nakon završenog fakulteta te onih koji iz istog razloga nikada nisu uspjeli iz njega ni otići. Seriju je naručio New York Times Magazine i fotografirana je u 14 gradova iz osam država diljem SAD-a“, objašnjava nam 26-godišnji Casarez koji je i sam jedan od "luzera" što se morao vratiti kući.

Američku javnost već godinama proganjaju statistike o tisućama mladih ljudi koji ne mogu otplatiti kredite za školovanje jer im plaće jednostavno ne pokrivaju takvo što. Još prije četiri godine ukupni studentski dugovi u SAD-u premašili su dugovanja koja ova nacija ima na svim svojim kreditnim karticama, a samo godinu dana kasnije premašio je cifru od trilijun dolara. To je milijun milijuna i predstavlja jedan je od faktora koji doprinosi sve većoj razlici između bogatih i siromašnih.

Damonov projekt na koncu je zavrijedio naslovnicu prestižnog izdanja (IZVOR: NYT Magazine/Damon Casarez)

No, sve statistike teško mogu izraziti koliko govori fotografija jednog takvog dužnika u relativno urednoj kući s urednim namještajem od čega je njegov samo dug.

Razgovarao: Mladen Barbarić

Obzirom da ste se u ovom eseju pozabavili socijalnom temom koja trenutno zaokuplja pažnju javnosti, je li to nešto u čemu nalazite inspiraciju ili tek slučajni stjecaj okolnosti?

- Mislim da je jedan od razloga zbog čega su ove fotografije toliko uspješne i to što napokon daje lica i pričaju stvarnu priču koja se krije iza ove teme za razliku od statistika koje se bave bezličnim brojkama. Tisuće ljudi prolaze takva ili slična iskustva, i još dvostruko više njihovih roditelja koji su također dio priče. Ono što je možda i najvažnije jest što je ovaj esej generirao određeni dijalog, postavio ovu priču u fokus javnosti te probleme generacije s prijelaza stoljeća. Obrazovanje i studentski krediti više nisu samo statistika već pravi ljudi koji se pokušavaju nositi s vremenom i ostvariti se kao zreli ljudi u uvjetima limitiranih mogućnosti. Mi smo relativno privilegirana zemlja koja cijeni obrazovanje, no očito postoje problemi s obrazovanjem koje si ne može priuštiti svatko. Nakon studija jako se teško osamostaliti čak i ako imate dobro plaćeni posao što pak dovodi u opasnost čitavu ekonomiju jer sve manje ljudi ima novca za trošenje. Fakultet bi trebao biti nešto što ti daje priliku, no u određenim slučajevima to postaje doživotno breme.

S obzirom da se prvi puta pojavljujete u jednom elitnom izdanju poput nedjeljnog NY Timesa, kako Vam se ukazala prilika da dijelite stranice sa najvećim imenima suvremene fotografije?

- Serija objavljena u NY Times Magazineu nastala je kao osobni projekt inspiriran situacijom u kojoj sam se zatekao - posve bez novaca, s friškom diplomom i s preko 100.000 dolara duga prema banci za studentski kredit. Otprilike godinu i pol nakon što sam diplomirao vratio sam se roditeljima i uselio u dnevnu sobu, jer su u međuvremenu moju staru sobu pretvorili u ured. To, naravno, nije bio moj izbor već očajnički potez. Naime, rata kredita bila je dvostruko veća od stanarine, a honorarni poslovi nisu nešto na što se možeš osloniti. U jednom trenutku više nisam mogao pronaći dovoljno posla da pokrijem troškove i morao sam se vratiti. Osjećao sam se kao totalni promašaj i počeo razmišljati o toj suludoj situaciji. Počeo sam se pitati kako je ostalima i kako to izgleda iz vizualne perspektive. Preko društvenih mreža, te stranica za traženje posla pronašao sam troje ljudi u sličnoj situaciji i snimio prve tri fotografije. Potom sam nekim novinama poslao e-mail s jednostavnom porukom: "Ovo je projekt na kojem upravo radim. Riječ je o Bumerang djeci, mladim ljudima koji su zbog ekonomskih razloga prisiljeni vratiti se roditeljima nakon završenog fakulteta". Urednica fotografije u NYTM Amy Kellner odgovorila mi je u roku sat vremena rekavši da nikome to ne dajem te da će pokušati priču progurati na sljedećem kolegiju. Ideja je prošla i tako je nastao ovaj foto esej.

Mikey Billings (29), Statesville, N.C.; Diploma: B.A., Filmski studiji, Full Sail University; Trenutni posao: Radi na pola radnog vremena u kafiću; Studentski kredit: $80,000 (FOTO: Damon Casarez)

Jeste li se nadali da bi urednici u NYT mogli prihvatiti Vašu ideju pored toliko dokazanih fotografa?

- Uistinu nisam razmišljao o tome kada sam slao mailove o projektu. To je doista bila samo jedna rečenica i te tri fotografije. Nikada nikog od njih nisam sreo i bio bih presretan samo da su mi odgovorili. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi sve to moglo završiti na naslovnici. Bilo je uistinu sjajno raditi s njima. Obzirom da su me prihvatili na osnovu samo tri fotografije pustili su me da radim potpuno slobodno. Uvijek sam pratio NYTM i oduvijek ga smatrao "svetim gralom" novinske fotografije gdje najveći i najbolji fotografi objavljuju svoje priče

Što ste htjeli postići ovim foto esejem?

- Htio sam da ljudi shvate s kakvim se problemima susreće generacija rođena na prijelazu stoljeća. Odmah nakon završetka studija ulazimo na tržište rada u ekonomiji koja se oporavlja, a sa sobom nosimo breme studentskih kredita s visokim kamatama. Tržište je prepuno visoko obrazovanih ljudi do te razine da se veliki broj diplomanata vraća na fakultete jer samo s jednim studijem ili samo sa BA diplomom ne mogu pronaći posao. Mnogi nas vide kao lijene, samozadovoljene mlade ljude, no većinom je to kriva percepcija. Odrasli smo u posve drugačijim vremenima u kulturološkom i ekonomskom smislu. Kada su moji roditelji bili u mojim godinama studij nije bio uopće opcija, jer si ga nisu mogli priuštiti. Danas se pak podrazumijeva da moraš završiti fakultet kako bi pronašao posao. Neki nas kritiziraju i da smo sebični jer se vraćamo roditeljima na grbaču nakon što smo već otišli. Razumijem takvo razmišljanje, no roditelji koje sam sretao tijekom ovog projekta imaju razumijevanja i znaju da je to nešto što je trenutno neophodno da bismo se osamostalili i krenuli ostvarivati svoje planove, koji god oni bili.

Jacqueline Boubion, 30, Diamond Bar, Calif.; Diploma: B.A. Komunikacije, California State University, Fullerton; Trenutni posao: Asistent producenta u reklamama i spotovima; Studentski kredit: Nema, ali je morala podići $22,000 na karticama (FOTO: Damon Casarez)

Mnogo je ljudi "zaglavilo" u dugovima zbog obrazovanja, kakvo je vaše iskustvo i kako, u tom svjetlu, gledate na obrazovni sustav u Vašoj domovini?

- To je teško pitanje. Išao sam na privatni fakultet jer mi javni ne bi mogao ponuditi obrazovanje kakvo sam želio. Znao sam da će biti užasno skupo, ali ne kajem se zbog toga. Imao sam neke izvrsne profesore i mentore koji su me pripremili za posao odmah nakon diplome. Iako je fakultet jako skup, vjerojatno i preskup, za mene pravi problem leži u bankama koje izdaju kredite za obrazovanje. Većina mojih dugova odnose se na privatne kreditore uz vrlo visoke kamate, tek mali dio mogao sam pokriti kreditima s niskom kamatom koje daje država. Vjerujem da se moraju napraviti neke promjene u načinu otplate dugova. Trenutno sam na najnižoj plaći, minimalcu, a mjesečne rate za kredit iznose oko 1,400 $ i to ću plaćati sljedećih 25 godina. Sav novac koji zaradim odlazi ravno kompaniji koja mi je kreditirala studij. 

Kakva su iskustva ljudi koje ste fotografirali tijekom projekta?

- Nakon što je diplomirala biologiju na prestižnom fakultetu jedna od djevojaka nije mogla pronaći posao u gradu u kojem je studirala te se vratila u ruralnu sredinu iz koje je došla na studij. Obzirom da se radi o gradiću od 700 stanovnika jedina joj je opcija bio posao u kuhinji lokalne bolnice. Druga je pak nakon diplome s prava i 200.000 dolara duga bila odbijana i za mjesta poput "Starbucksa". Ne mali broj u očaju je prihvatio bilo kakav posao posve nevezan za struku te se još uvijek pokušavaju ugurati na svoje područje. 

Adrianne Smith, 28, Seminole, Fla.; Diploma: B.A., Psihologija, University of Central Florida; M.S., Counseling, Nova Southeasern University; Trenutni posao: Poduzetnik i terapeut; Studentski kredit: $40,000 za srednju školu (FOTO: Damon Casarez)

Ovim projektom otvorili ste si vrata, što je sljedeće?

- Uvijek se trudim pronaći neke važne teme koje će doprinijeti raspravi o određenom problemu. Fotografija i novinarstvo imaju moć pokazati ljudsku stranu priče. Mnogi koji su vidjeli ove fotografije na internetu ili u tiskanom mediju prepoznali su te ljude kao svoje sinove, kćeri, susjede ... Ali brojni su promislili o tome što ako se to dogodi nekome iz njihove obitelji. Vjerujem da je važno pronalaziti stvari koje su nam bliske, stvari koje smo i sami prošli jer to se na fotografiji osjeti.