Mnogi znaju za tragičnu priču o Prvom splitskom partizanskom odredu. U njihovu su čast podignuta dva prekrasna Bombardellijeva spomenika od kojih je jedan miniran, o odredu je snimljen film, ali to nije bio jedini dalmatinski odred koji je krenuo prema oslobođenom teritoriju u kolovozu 1941. godine. Bilo ih je sedam, a među njima i Šibenski. Samo su se desetorica šibenskih ustanika, nakon teškog višednevnog probijanja, uspjela domoći slobodne teritorije. Dvojica boraca iz odreda proglašena su i ratnim herojima. Njihove biste stajale su do 1991. godine na šibenskoj rivi, a potom su gurnute u more. Danas skupljaju prašinu u muzejskom deponiju. No, da ne bude sve tako crno, Šibenik se barem može pohvaliti Putem Prvog šibenskog partizanskog odreda, a ta ulica se nalazi baš na povijesnoj lokaciji - na putu kojim su prvi borci krenuli na brdo Pisak.

Sam na pozornici, Sead Đulić prekapa po svom životu skupljenom u 50 kutija od cipela - sve su to fragmenti njegova postojanja, segmenti njegova rada, njegove čežnje, ljubavi i boli u tih su pedeset kutija koje, po željama iz publike, vadi, otvara, i raspliće svoj život. I vesela i tužna, i tiha i mračna, ogrezla u smijeh i suze, predstava je to što nas pita i o svom vlastitom životu, jesmo li, kada je trebalo učiniti nešto, to i uradili ili smo se predali i pognuli glave, praveći se da ne primjećujemo što se oko nas zbiva. Sead Đulić, sam na pozornici sa svojih 50 kutija od cipela, uredno poslaganih i označenih brojevima, govori publici upravo to - nemojte se nikada predati, prestati govoriti, nemojte se pokoriti - i u tome je njena neporeciva snaga i moć! Radi se o samo jednoj od nekoliko sjajnih predstava izvedenih na Kestenburgu, festivalu u kojem je sudjelovalo više od 200 sudionika iz 17 studentskih trupa koje djeluju u deset zemalja na čak tri kontinenta.

Hrvatska iz nekog razloga sudjeluje u koaliciji protiv 'Islamske Države'. U jednu ruku je to sasvim nelogično jer zaista nemamo nikakve veze s geopolitičkom scenom Bliskog istoka (iako ne bi bilo na odmet pomoći im humanitarnom pomoći), a s druge strane, s obzirom na poziciju Hrvatske u međunarodnom vojno-političkom poretku, to je očekivano. Hrvatska je dugogodišnji podržavatelj zapadnjačkih vojnih eskapada po zemljama Bliskog istoka, sjeverne Afrike i centralne Azije. Sudjelujemo u ratu u Afganistanu, podržali smo bombardiranje Libije i podržavamo i materijalno potpomažemo intervencije u Siriji i Iraku. Hrvatska je članica NATO saveza čime se obvezala ući u vojni sukob u kojem bi druga članica NATO-a bila ugrožena. Efektivno, tu je i obaveza ulaženje ili podupiranja vojnog sukoba koji nisu nužno defanzivni. To je obaveza ulaženja u rat za tuđe interese, dok nitko od političara građane nije pitao žele li oni to.

Na sceni je već četrdeset i kusur godina. Neki će reći jači i angažiraniji nego ikad. On je glazbenik, performer, bivši član velikog Buldožera i, kako sam voli reći, meki terorist – Marko Brecelj. Već dugi niz godina djeluje u Kopru gdje vodi Omladinski centar i predsjeda Društvom prijatelja zmernega napretka. Upravo u Kopru je i nastao ovaj veliki intervju u kojem ćete vidjeti da Brecelj još uvijek ima toliko toga za reći. A govorit će, ovisno o temama, na zanimljivoj jezičnoj mješavini. Intervju je nastao u sklopu regionalnog interdisciplinarnog i multimedijskog projekta ABCeda nezavisne kulture, a koji provode udruge SEEcult.org, Kurziv i Kulturtreger, a sve uz podršku Balkanskog fonda za umjetnost i kulturu (Balkans Arts and Culture Fund - BAC) i s ciljem očuvanja i povećanja vidljivosti intelektualnog i umjetničkog rada nastalog na nezavisnim kulturnim scenama u regiji.