Ne prisećam se ovog zapisa iz dnevnika da bih se samosažaljevala - pored ogromnih materijalnih gubitaka i traumatičnih iskustava, moram priznati da smo OK prošli, svi smo živi i ponovo imamo svoj krov nad glavom. Pišem ovo, jer je teško ignorisati, kako tu užasnu paradu u Zagrebu, tako i skarednu viktimizacijsku priču po velikoj većini srpskih medija. I jedne i druge žrtve rata ne zanimaju, to nam je svima valjda odavno jasno?! Ovo su samo interne predstave za prikupljanje jeftinih političkih poena u okviru sopstvenih nacionalizovanih tabora. Odlaganje priznanja odgovornosti obe države za tzv. Oluju, kao i užasne događaje koji su joj prethodili u ratnoj Jugoslaviji, počevši od 1991. godine, nastavlja se u nedogled. Valjda je lakše trpeti glad kad ti skoči adrenalin od mržnje, veštački potaknute, putem medija.

Ovaj tekst posvećujem zdravstvu kao takvom i Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju Kalos, koja se nalazi u najbogatijoj županiji, Dubrovačko-neretvanskoj, u mjestu Vela Luka. Kako bi liječnici rekli rehabilitacija protekla u zadovoljavajućem tonu. Što to znači? To znači da su vas rehabilitirali koliko su htjeli i koliko su mogli. Da li sam ja kao osoba sa invaliditetom zadovoljan? Nisam zadovoljan, jer rehabilitacije se u svim specijalnim bolnicama rade ofrlje i bez kvalitetne naobrazbe. To Vam je tako kad idete preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - onda vas, da prostite, može svatko jebat kako hoće, i bez kondoma. Kalos, kao ustanova koja se bavi rehabilitacijom, pokazao je ove godine da ima ogromnih problema u komunikaciji sa svojim pacijentima.

Monolitnost državnog vrha u namjeri proslave Oluje kao akcije bez neugodnih repova u više je navrata uzdrmana ovih dana. Zadnji u nizu apela vlastima, odnosno organizatorima vojne parade, stigao je samo nekoliko sati uoči početka mimohoda od Inicijative mladih za ljudska prava, koja se oglasila otvorenim pismom predsjednici Republike te predsjednicima Vlade i Sabora. Naime, pokazivanje vojne sile smatraju proslavom zločina, ukoliko se pritom dužno poštovanje ne oda civilnom stanovništvu koje je pretrpjelo gubitke u Oluji i nakon nje. "Vi kao nositelji čelnih funkcija u Republici Hrvatskoj i sljednici toga vodstva imate obvezu priznati ove zločine, osuditi ih, žrtvama ponuditi ispriku te učiniti sve u vašoj moći kako biste im osigurali uvjete za zadovoljenje prava na istinu i pravdu", kažu. Na ovom mjestu pročitajte kako su skupine građana i organizacije za zaštitu ljudskih prava ovih dana pozivale na mirotvorstvo.

Iva Zamova, iskusna češka fotoreporterka prošla je najžešća konfliktna područja od Sirije, Čečenije, Iraka, Kosova do istočne Ukrajine. Gdje god odlazi, primjećuje da se ondje nalazi sve više mladih novinara koji jedino pod mecima mogu pronaći priču koju će mediji kupiti. „Idu u područja za koja prethodno nisu pripremljeni i bez ikakve zaštitne opreme“, upozorava i zaključuje - „oni umiru pokušavajući zaraditi mali honorar“. Jedan od vrsnih španjolskih reportera, Alfonso Armada, govori nam kako u Siriju nikad ne bi išao, jer ga je jednostavno strah. „Mediji dobro plaćaju kolumniste koji o svemu pametuju, a novinare koji donose informaciju slabo ili ih ukidaju“, kaže Armada. Zbog malih honorara freelanceri si ne mogu priuštiti izdatke pa štede, prebacujući se u Siriju bez pancirki, kaciga... I onda još moraju uvjeriti urednike da objave priče jer urednici tvrde da međunarodne priče ne zanimaju publiku pa joj serviraju živote starleta.