Nacionalni torovi kroz povijest rade svakojake probleme. To se lako može vidjeti upravo na primjeru Bosne i Hercegovine - zemlje sa tri velike etničke grupe, koje se ponašaju kao da nitko prije njih nije postojao, kao i da će nakon njih nastati potop. To se vidi i na slavnom Sejdić-Finci primjeru, koji građaninu BiH ukratko govori da ako ne pripada jednom od tri priznata tora - bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom - on ne može ostvariti sva politička prava koja su na raspolaganju ovima "jednakijima" od njih. I nije BiH nimalo posebna po tom pitanju, samo se radi o tome da ondje djeluje organizacija "Balkan Myth Busters", koja je odlučila pokazati toj zemlji tko je sve prešao preko nje, prije i za vrijeme boravka Bošnjaka, Hrvata i Srba na prostoru. Ljudi su se parili, množili i desilo se tu svašta. I onda, kad se sagleda malo šira slika, postavlja se pitanje - a tko nije iz miješanog braka? Ispada da smo svi mi neki mješanci.

ImproCON je privukao oko tridesetak, uglavnom mladih, umjetnika iz Austrije, Češke, Francuske, Hrvatske, Italije, Mađarske, Slovenije i Srbije, s naglaskom na glazbenike, iako je bilo i pisaca i vizualaca, a samim sudionicima festivala, u iščekivanju zajedničke večere, dano je postaviti okvirni plan i među sobom dogovoriti program za sljedeće dane. Knjižnica je s nekoliko madraca pretvorena u spavaonicu... Subota uvečer, započinje udarnički i usprkos radnom popodnevu podebljanom večerom na kojoj je kuharica zaplesala – trbušni ples. Naime, silno motivirana kontrabasima, klarinetima i violinama koji su joj dolazili po repete, a što reći osim da je za desert bilo i po tri vrste kolača, stara je Romkinja zazvala supruga koji je potegnuo iz Maribora i donio – tapan. Pridružuju im se kontrabasist i klarinetist i tulum započinje.

Europska je javnost gotovo svakodnevno suočena s vijestima o mnogobrojnim očajnim imigrantima koji nam se predstavljaju poput modernih barbara na vratima plemenite Europe. Njihove slike preplavljuju medijski prostor, potiču rasprave i debate te često, zbog tragičnosti njihovih priča, u nama bude osjećaj žalosti i tuge. Ako s jedne strane možemo pronaći veliki broj pobornika teorije „otvorenih vrata“, koji će vođeni osjećajem altruizma napraviti sve kako bi se tim nesretnicima pomoglo, s druge strane postoji vjerojatno i mnogo veća grupacija ljudi koji se iskonski boje invazije „divljaka“ s Istoka i Juga. Takve su struje nespojive te njihov sukob dovodi do gotovo apsurdnih prepucavanja između pobornika jedne ili druge politike. Hrvatska se javnost u ovome razdoblju snažnog nacionalizma i ubojstva Tomislava Salopeka snažno protivi dolasku imigranata. Kakve li povijesne ironije. Nije li Hrvatska zemlja koja je postala sinonimom za odlazak i emigraciju?

Tvornica olovaka Zagreb, TOZ Penkala, odlazi u povijest. Svi njezini radnici i radnice dobili su otkaz. S njima smo se družili na njihov zadnji radni dan. Krug tvornice napuštali su s vrećicama u rukama. Mnogi od tih ljudi proveli su u TOZ-u cijeli radni vijek. Danas su uvjereni da je firma gurnuta u stečaj zbog 60.000 metara kvadratnih, koliko zauzima krug tvornice na zagrebačkoj Kustošiji. Već sedam godina postoje planovi da se na tom mjestu izgradi stambeno-poslovni kompleks, s osam stotina stanova i neboderom koji će dominirati okolicom. Radnici su nam rekli da skica tog projekta stoji izvješena na zidu u uredu direktora firme. Pogledajte što smo čuli i što smo snimili u Tvornici olovaka Zagreb, još jednoj tvornici koje više nema. Svi radnici, njih oko četrdeset, dobili su otkaz sa 16. srpnjem, danom kad je zbog 1,2 milijuna kuna tvornica TOZ Penkala gurnuta u stečaj. Za stečaj nisu znali.