„A kad stignem do porte i do spuštene rampe skinem kapu za sve nas koji još pamte dan kad su ispred firme stale crne limuzine i rekli: Bog, domovina, nacija svi na pod ovo je privatizacija! Napravite mjesta za obitelji dvjesta!“, refren je "Firme", novog singla Hladnog piva s albuma „Dani zatvorenih vrata“. U jučer objavljenom spotu, pored članova benda, pojavljuju se i radnici nekadašnjih tvorničkih giganata, a spot je sniman na autentičnim lokacijama gdje su nekada brujali tvornički strojevi – Kamensko, Dioki, Gredelj … „Čuvena parola 'Tvornice radnicima' danas više ne vrijedi - nema ni tvornica, a nema niti radnika“, riječi su kojima će jedan od njih zaključiti ovaj spot, dok će frontmen benda, Mile Kekin, dodati: „Mislim da ljude treba tu i tamo podsjetiti na sve te silne domoljube koji su u formativnim godinama Lijepe naše bili najbliži sisi, a čija će djeca uživati u tome, bez da će ikad morat prstom mrdnuti“.

Mnogi se danas s pravom pitaju šta se to desilo, kakav je to kopernikovski obrt nastao da irsko društvo napravi jednu od najvećih društvenih revolucija još od vremena Francuske revolucije? Kako je, za tako kratak vremenski period, Irska prevalila jedan takav veličanstven put; od konzervativne, patrijarhalne i retrogradne sredine sa dominantnom Katoličkom crkvom kao moralnim svetionikom, do liberalnog raja sa veoma izraženom sekularnom tendencijom i svim mogućim zamislivim slobodama? Najbolji put za odgovore na ova pitanja, zaključio sam, naći ću kod samih Iraca, onog najobičnijeg sveta, koji radi nedeljno 39 sati za parče svog slobodnog neba, ali koji je do sada nosio pečat društvene ekskluzije zbog svojih seksualnih opredeljenja. Pre, a onda i posle referenduma razgovarao sam sa Fionnualom i Louise. U vezi su šest godina i referendum je promenio njihove živote.

Ima tome 20 godina kako je balkon Skupštine grada Beograda postao okupljalištem sportista i sportiskinja raznih fela, sa malim akcentom na one loptačke. Bitno se samo vratiti sa nekog od najznačajnijih takmičenja sa kolajnom oko vrata i balkonska vrata su otvorena, a ispod balkona razdraganih nekoliko hiljada ljudi kliče, urla, preti... Balkon je mesto za zakuvavanje mitova. Najgore što više nije reč samo o zakuvavanju nego i o podgrevanju. Kako drugačije gledati obeležavanje 20 godina od onog prvog zlata iz Atine? Simbolično, baš to prvo okupljanje dešavalo se, eto, u julu mesecu kad su se košarkaši tada SR Jugoslavije nakon godina „nepravednih i ničim zasluženih sankcija“ iz Atine vratili sa evropskim zlatom oko vrata. Baš negde u to vreme Srebrenica je dobijala obrise genocida.

Grčki je slučaj do sive moždane mase ogolio mondenu medijsku svijest u Hrvata, mahom čemerno razapetu između internacionalnoga kvazi-liberalizma i državotvornog nacionalizma autohtonih, lokalnih, provincijalnih korijena. Ne može to tako, vrište gospodari Europe, uključujući Hrvate koji imaju ambiciju da njima pripadaju. Ali, ta stvar s Grčkom ima svoju uvertiru, od samo nekoliko dana, kroz prizmu otkaza Borisu Dežuloviću. Bez amaterskoga psihologiziranja i filozofiranja, na Grčku i na Dežulovića izlio se hrvatski jal, čuven koliko i hrvatska šutnja. Stanoviti uzorak ovdašnjega stanovništva povezuje se u kolektiv istomišljenika koji nikada ne biraju slobodu, jer ništa unosno ne jamči. Sebe nazivaju domoljubnim Hrvatima demokratske provenijencije, ali takvih je bila puna bivša Jugoslavija. Znamo kako je završila.