„Govorio mi je moj profesor u Americi da su bile na desetine osoba koje su ljeti odlazile u Afriku samo zato da bi širile običaj autostopiranja! 'Mislit ćete, profesore Kariću, da je to naivno! Ali, vidite, nije! To je bio samo prividno njihov hobi. Potrebno je naviknuti jednu naciju, koja ne da razoriti svoju kuću, svoju porodicu i svoj jezik, da barem primi umornoga putnika - namjernika u svoja kola! A, kasnije će ga primiti samoj kćerki u postelju!'“, tako je pisao profesor Enes Karić. Teško je vidjeti što našeg Enesa više smeta, širenje običaja autostopiranja čega svakako nema u duhovnom stoljeću u kojem se profesor zadržao - jer cestama uglavnom krstare konji i volovi - ili što će dobrohotni tatica putnika namjernika „primiti samoj kćerki u postelju!".

Priča je to povijesti minulog stoljeća na ovim, našim, prostorima, ispripovijedana kroz turbulentne događaje u životima pripadnika jedne obitelji, nekad i sad, a te priče, kaže autor: "nije moguće ispričati klasičnim pripovijedanjem već je potrebno pustiti likove ispred sebe, na scenu, da pričaju, da šute, konfuzno, s prekidima i šumovima, s neizgovorenim a bolno prisutnim, sa svim onim željama, težnjama i razočarenjima koji su otporni na protok vremena, s ranama koje se skrivaju a onda se bolno otvaraju, sa zakopanim i iskopanim u nama, s pozvanim i nepozvanim gostima, sa svim onim, ukratko, što sa sobom često nose obiteljska okupljanja.“ Negdje na razmeđi sna i jave, fikcije i realiteta, onostranog i svakidašnjeg, ukotvila se predstava "Brašno u venama" Igora Štiksa u režiji Borisa Liješevića.

Premda je priča o čovjekovoj dehumanizaciji putem tehnoloških inovacija stara koliko i sam kapitalizam, nikad nije naodmet podsjetiti na taj neosporni fakat. To je na dosta zabavan način odrađeno u animiranom filmu koji se jučer pojavio na YouTubeu. Filmić koji traje manje od tri minute ukazuje na radikalne posljedice konzumerizma kroz prizmu prekomjernog korištenja pametnih telefona, sve prisutnije prakse u suvremenom društvu. Po ekranu tako defiliraju bića spuštenih pogleda, koja glavu dižu jedino kada treba opaliti "selfie". No, budući da je riječ o marketinškom izumu ("selfie") kojim je čovječanstvo došlo najbliže što se može doći idealu proklamiranog kapitalističkog individualizma, ni u tom mu slučaju nije potrebna pomoć pripadnika iste vrste.

Gledam sliku masakra u univerzitetskom kampusu u Garissi. Zar nikom nije palo na pamet da bi ta fotografija mogla uznemiriti njihove porodice? One koji su izgubili sina, unuka, voljenu osobu. Zar niko nije pomislio na njih? Na njihova osjećanja? Na njihovu bol? Ta razasuta tijela bila su crna, afrička, iz jednog siromašnog dijela svijeta. Za njih nema privatnosti, samo skrnavljenje. Da su ta tijela bila bijela, da li bismo ih vidjeli? Ne mogu da nađem odgovor na to pitanje. Zbunjena sam, bolna. Ta fotografija me podsjeća na jednu sliku iz 16. stoljeća koju sam vidjela u muzeju Prado u Madridu. "Trijumf smrti" Pietera Bruegela starijeg. I na njoj, tijela su razasuta po zemlji, skoro bez ikakvog identiteta.