Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica.

„Čovjek dokazuje da je dobro odgojen i onda kad je u konfliktu s neodgojenim čovjekom.“ (Gustave Flaubert)

Svakodnevno smo u prilici da se suočimo, a poneki i da stručno procijenimo nečiji odgoj. Odgoj se očituje iz ponašanja čovjeka u raznim i različitim situacijama. Formalno obrazovanje može donekle ublažiti i prikriti neke elementarne nedostatke u odgoju, ali ih nikako ne može kompenzirati, a kamoli ukloniti. Postoji pregršt definicija odgoja, ali se sve one uglavnom svode na to da je odgoj dinamički proces, koji započinje rođenjem djeteta i završava smrću čovjeka. Odgoj je zapravo usmjereni razvoj tijekom biološkog rasta i socijalnog sazrijevanja što bi trebalo svakog pojedinca dovesti do višeg stupnja humanosti. 

Postoji i više teorija odgoja, ovisno o tome koji aspekt odgoja se proučava, odnosno čiji je rezultat sam odgoj. Najviše pristalica ima konvergentna teorija odgoja, koja zastupa mišljenje da je odgoj rezultat vlastitog djelovanja i djelovanja okoline. U svakom slučaju odgoj je dio društvene zajednice i zahtijeva multidisciplinarni objektivistički i subjektivistički pristup, solidno istraživanje i stručnu analizu.

Nije potrebno poznavati teorije i djela svjetski poznatih pedagoga kao što su primjerice Komensky, Rousseau, Pestalloci, Dewey, Makarenko… da bi se spoznalo kako se odgoju oduvijek svuda, u svim društvenim sistemima, pridavala velika pažnja i kako odgoj u velikoj mjeri, zapravo najvećoj, oslikava svakog čovjeka, jer ga čini čovjekom. Biti dobro odgojen i znati se ponašati na svakome mjestu, na svakoj funkciji, na svim razinama i na svojoj osobnoj, odnosno, na sve tri ljudske dimenzije, kako fizičkoj, tako psihološkoj i duhovnoj, znači prvenstveno poštovati sebe, a onda i sve druge, od najobičnijeg čovjeka do sebi ravnog i onoga iznad sebe. Nikome, nikada, nikoja funkcija ne daje pravo da bude drzak, bezobrazan i da se s omalovažavanjem odnosi prema drugome, opravdavajući to višim interesima, pa ni onim od nacionalnog značaja.

Formalno obrazovanje može donekle ublažiti i prikriti neke elementarne nedostatke u odgoju, ali ih nikako ne može kompenzirati (FOTO: pixabay)

Ne čini čovjeka odijelo. Odijelo ga samo ističe, ali ako se ne zna ponašati u takvom odijelu, bolje bi bilo za njega samoga da ga nije niti obukao. Upoznala sam neke koji rukavom Bossova sakoa brišu nos, da ne nabrajam dalje... Ne postaje se damom odjećom, obućom šminkom, svakodnevnom friškom frizurom, manikurom i pedikurom, već odgojem i obrazovanjem. Dama zna kako se ponašati u svakoj prilici. Zna kako hodati, kako sjediti, kako govoriti i kako se smijati. Ponekad naučeno, utilitarističko ponašanje dovede do mnogih inverzija, odnosno do toga da pojedinac koji se tako ponaša više niti sam ne zna tko je on zapravo. U takvim slučajevima nisu dovoljne samo dobronamjerne preporuke, stručni savjeti i apeli za normalizaciju i ponašanje primjereno funkciji, već je potrebna određena višestruka stručna pomoć.

Poznajem puno ljudi različitih zanimanja i zvanja, koji jedva spajaju kraj s krajem, kao i onih koji imaju dovoljno, neki čak i puno, čiji odgoj je na visini i koji svojim ponašanjem i djelovanjem mogu biti eksplicitni primjer drugima, jer se primjereno, poželjno i društveno odgovorno ponašaju u mnogim prilikama. Nitko nije idealan i svakome se može dogoditi i dogodilo se, unatoč dobrom odgoju, da ispadne iz okvira takvog odgoja i napravi nešto neprikladno, neprilično i neprimjereno, što nije za osuditi, jer to je ljudski. Međutim, kad su takva ponašanja učestala, odnosno kada prevladavaju, onda je to za svaku osudu, naročito kada se tako ponašaju javne osobe, posebice državni dužnosnici, od najniže do najviše razine. Sve se može reći i iskazati na kulturan način, bez vrijeđanja sugovornika, ponižavanja i marginaliziranja bilo koje skupine, bez ikakve diskriminacije ikoga i bez bildanja svojeg ega i pribavljanja političkih poena.

Prosjek našeg prosjeka u odgoju i obrazovanju nije baš za pohvalu, ali to ne znači da ne vidimo, ne čujemo i ne znamo procijeniti nekoga koga imamo priliku svakodnevno gledati, slušati i čitati njegova pisma, bez obzira kome se obraćao i gdje stolovao, s kim se družio i koga zastupao. Vrijeme u kojem živimo, bez obzira na suvremena znanja, tehnike i tehnologije, društvene promjene i adekvatne zahtjeve na pojedince i skupine, bez obzira na stupanj formalnog obrazovanja i funkciju koju obnašamo, ne dozvoljavaju nam da zanemarimo odgojna načela i principe, kao i da svojim ponašanjem i djelovanjem izvrćemo piramidu temeljnih ljudskih vrednota.

Od prapovijesti postoji uvriježeno pravilo da se uvijek i svuda poštuje starija osoba, da se primjerom odgaja, da se poštuje i cijeni tuđe zalaganje i rad, da se prirodni zakoni prenose na društvo, da svaka akcija izaziva reakciju, da nasilje nad bilo čime i kime izaziva nasilje, da se vikom i galamom ništa ne postiže, osim nerazumijevanja i šuma u komunikaciji, da obmane i laži traju kratko i da su višestruku štetne, ponajprije za onoga tko ih stvara i razvija, da je oteto prokleto, bez obzira je li to materijalno ili intelektualno, da život i svijet nisu kaleidoskop i da nikakva šarena laža nastala u cijevi s više ogledala ne stvara pravu sliku, nego trenutnu prevaru, baš kao i prilagođavanje pojedinca svakoj situaciji i njegovog ponašanja, naročito iznošenja stavova u skladu onog što se misli da se tamo očekuje i da je zgodno, odnosno učinkovito i „mudro“ to reći i napraviti. To je vjerojatno sastavni dio nekakve diplomacije, ali ovdje za „po doma“ baš i nije dobrodošlo i dobro primljeno, makar je lijepo umotano i aranžirano. Zauvijek su prošla su ona vremena kad se uzimao „zlatni“ papir, a bacala čokolada.

Smjena generacija ne znači apsolutni i zajamčeni boljitak (FOTO: Lupiga.Com)

Bilo bi dobro za sve nas, naročito one pojedince, koji na bilo koji način odlučuju o drugima da povremeno stanu pred ogledalo, onako prirodni, bez šminke i ostalih pomagala, kao i nadomjestaka, da se pogledaju u oči i „obračunaju“ sa samim sobom, u smislu tko sam ja, što želim, što znam, što mogu i što hoću, da sami sebi priznaju zašto rade to što rade, što znaju, što mogu i što stvarno hoće.

Ponekad je dobro biti iskren prema samom sebi. Ponekad je dobro priznati sebi i drugima kako si pogriješio. Uvijek je dobro saslušati druge, jer pametan čovjek i od budale može puno naučiti. Samo budala misli kako sve zna. Ponekad je dobro priznati samom sebi kako nisi dorastao funkciji koju obnašaš, ni po čemu i kako sada tu gdje jesi s nedovoljnom kompetencijom trebaš učiniti što manje štete sebi i drugima. Biti radikalan ne znači uvijek raditi dobro i biti u pravu. Generacije su stvarale i doprinosile onome što je sada, bilo to pozitivno ili negativno.

Smjena generacija ne znači apsolutni i zajamčeni boljitak. Znanje, iskustvo i mudrost bi se trebali sukcesivno, spontano i trajno prenositi s generacije na generaciju, ukoliko želimo napredak i boljitak svima nama, našoj djeci i unučadi. Potemkinova sela i Münchhausenove priče, Andersenove bajke, Ezopove i Krilovljeve basne su vrlo poučne. Mogu se i danas prepoznati i primijeniti, jer je njihov sindrom sveprisutan, u svim područjima naše svakodnevice. Te i takve pojave nas guraju na dno provalije u koju smo ni krivi ni dužni gurnuti, činjenjem i nečinjenjem onih koji su to trebali i morali spriječiti. Vjerujem da u ovoj državi ne postoji itko tko ne želi živjeti bolje, ljepše i dostojnije čovjeka. To ovisi o mnogo čemu, ali prvenstveno o jedinstvenom svestranom odgoju i obrazovanju, jednako dostupnom i osiguranom svakom djetetu i čovjeku, od rođenja do kraja života, ovisno o njegovim potrebama, željama, sposobnostima i mogućnostima. To bi svima trebao biti temeljni prioritet, a ne gdje će se, s kime i kako obilježavati značajni datumi i obljetnice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".