Ljeto je i nesnosno je vruće, Willie Nelson pjeva Gershwinov ‘Summertime’ koji skladno odjekuje najširom gradskom ulicom, koja je odavno prestala biti samo ulica. Granica je to svjetova i ničija zemlja koja je zauvijek promijenila povijest ovog grada, pretvorivši ga u dva jednako beznačajna sela s urbanom infrastrukturom, koja nimalo nevino žive svoju podijeljenost. Nikakva šutnja o tim stvarima neće ih, nažalost promijeniti. Na te dvije ulice koje su podijelile grad odvija se moj egzilantski život kad god dođem kući i što su one više puste i ispražnjene od ljudi i sadržaja, tim su mi bliže. Ne volim fingiranu živost i to da glumimo kako je sve u redu i da život ide dalje. Ne ide, ovdje život stoji i toga su bolno svjesni svi koji o njemu razmišljaju. Ma koliko šutjeli o tome. Ovaj grad je najljepši kad krenu vrućine i kad nema previše svijeta. Ruševine su tada najljepše.

„Otišao je u Ameriku i javljao bi nam se svaki put kada bi produžio vizu. Prvo je dobio vizu na tri mjeseca, pa još na tri, pa potom na još šest … I onda se prestao javljati…“, tako nam je jednom prilikom Sale Veruda ispričao početak američke priče Maria Marietta Dobrića, svojevremenog člana legendarnih KUD Idijota kojiSAD. No, tamo je ostao više od 30 godina. Marietto, dobri duh pulske rock scene, iznenada je preminuo u New Yorku i možda već sada, na nekom boljem mjestu, svira zajedno s Brankom Črncom Tustom, pjevačem Idijota. U Idijotima, njihovoj ranoj, i po nekima, najboljoj fazi, Marietto je svirao, po potrebi, bas i gitaru, a znao je napisati i pokoji tekst. Jedan od njih je i onaj koji pamtimo u kultnoj pjesmi „Preživjeti“, kasnije nazvana „We remember Marjeto“. „Ta je pjesma skoro u potpunosti Marjetova pjesma, a mi smo je kasnije svirali kao neku svojevrsnu posvetu njemu“, objašnjava Sale.

Dječak od prašine nijemo podiže lijevu ručicu skidajući prljavštinu s lica, a zatim gledajući krv slijepljenu na dlanu i bez emocije na licu, briše prljavštinu od narančastu stolicu ambulantnih kola. Nagih i prljavih nogica, u kratkim hlačicama i majici isprljanoj prašinom i krvlju, sjedi tako dječak iz ruševina s bolnom tišinom na licu. Ništa i nigdje na Svijetu u tom momentu nije, niti može biti izrečeno, a da bude suvislo, pa da objasni ovaj Svijet petogodišnjem Omranu Daqneeshu iz sirijskog Alepa. Noć je i dječja mašta trči nekom stazom u snovima, držeći za ruku plišanog medu. Tu plešu likovi iz najljepših dječjih bajki i slikovnica, svi na jednom mjestu, skriveni u tom svemiru dječje maste. A onda su te noći u Alep, gdje je živio Omran, neki ljudi iz daleke zemlje poslali bombe, srušili dječakovu spavaću sobu i u njoj mališanove snove.

Melanholija je Stojićevo osnovno osjećanje, protkana je katkad blagom i suptilnom ironijom, koja se redovno pojavi slučajno, bez piščeve želje, uzgredno promrmljana šala nevoljnog čovjeka u nevoljnim vremenima. Devedesetih godina u Stojićevu poeziju provaljuje historija jer se, kako i sam kaže, nije htio ili nije mogao distancirati od njenih vrloga i ponora. Poezija mu se puni ljudima i kolodvorima evropskih gradova, prognanicima i žrtvama, rušiteljima i dželatima, bombama i požarima, jadom i beznađem emigracije. Stojićeva poezija postaje otvorena za takvu stvarnost, postaje konkretnija i ogoljenija, pri tom ne gubeći suptilnost u prikazivanju te stvarnosti. Pisati o cvijeću dok gore gradovi i umiru nevini, po Stojiću, predstavlja krajnje beščašće. Osim estetsko, u Stojićevoj poeziji nipošto ne treba zanemariti i etičko, impuls da uvijek bude na strani progonjenih. Biti na strani slabijih – to je Stojićev estetski i etički imperativ.