„Ima li nas“, pita se Dinko Gruhonjić, novinar i docent na novosadskom Filozofskom fakultetu, pa odmah potom daje odgovor – „ima nas i više nego dovoljno“. Gruhonjić kojeg će naši čitatelji prepoznati i kao Lupiginog kolumnistu, poziva vas da „ne budete kukavice“ i podržite Lupigu. Lupiga broji još vrlo sitno do kraja svoje crowdfunding kampanje. Nakon prvog ispunjenog cilja na platformi Indiegogo, zadali smo sebi i onima koji nas podržavaju novi cilj, prikupiti dodatnih 9.999 dolara. Trenutno smo daleko od tog cilja, ali kako rekosmo, još su puna četiri dana kampanje. Ta ćemo sredstva utrošiti kako bismo u ovoj godini na Lupigi mogli angažirati nove autorice i autore, provjerena novinarska i književna imena. Neka od njih, s obzirom da smo već prikupili dio tog iznosa, na ovim ćete stranicama susresti već ovih dana.

„Podržavam Lupigu kao jednu od rijetkih preostalih oaza kritičkog novinarstva. Mislim da bez dobrog i kritičkog novinarstva nema ni funkcionalne demokracije. U vremenima sveopćeg urušavanja demokratskih prava za koja smo mislili da su odavno ostvarena, bez ovakvih neprofitnih medija ostat ćemo bez glasa koji će o tome svjedočiti“, kaže Boris T. Matić, filmski producent, osnivač Motovun i Zagreb Film Festivala - te direktor Propeler filma, tvrtke koja je producirala hrpu nagrađivanih filmova. Svojim videom podrške Matić se uključio u Lupiginu crowdfunding kampanju, koju smo pokrenuli još 19. prosinca. Prvi cilj smo ispunili u početnih deset dana. Prikupili smo 19.999 dolara što je minimalni iznos potreban za funkcioniranje Lupige, a naš drugi cilj – dodatnih 9.999 dolara – još uvijek nije ispunjen, a s tim iznosom namjeravamo angažirati nove suradnike na Lupigi, provjerena novinarska i književnička imena.

Ima li Bog naciju? Gledajući kroz vizuru izjava i stavova najutjecajnijih pripadnika hrvatskoga klera odgovor na ovo pitanje jasan je i nedvosmislen. Međutim, ukoliko katoličanstvu u Hrvata oduzmemo nacionalističku komponentu, što se u okviru aktualnih društvenih okolnosti čini upravo nemogućim, odgovor na postavljeno pitanje znatno je složeniji. Na tribini pod istoimenim nazivom - "Ima li Bog naciju?" - održanoj 2014. godine u organizaciji riječkog Filozofskog fakulteta i Centra za kulturu dijaloga, o tome su razgovarali Predrag Lucić i bosanski franjevac Ivan Šarčević. Njihov razgovor na Lupigi ćemo objaviti u cijelosti, u tri dijela. Izvorno je objavljen 2016. godine u zborniku Vjera u dijalog / Sekularno i religijsko u razgovoru, u izdanju riječkoga Centru za kulturu dijaloga i Ex Librisa, a pod uredničkom palicom Zorana Grozdanova i Nebojše Zelića.

„Zdravo Ante! Donosim sa sobom osam litara prije tri sata zahvaćene morske vode. U jednoj prozirnoj plastici je pet litara, a u drugoj tri“, poručio je prošli tjedan slovenski kantautor, pjesnik, performer i aktivist najšire moguće sorte, Marko Brecelj, svom prijatelju, splitskom konceptualnom umjetniku Anti Kuštri. Brecelj je tih osam litara „slovenskog“ mora na koncu pomiješao s „hrvatskim“ morem na poznatoj splitskoj plaži Bačvice. Tim postupkom, objašnjava Kuštre, Brecelj je prosuvši „slovensko more“, dovršio performans „Arbitrarni postupak – dijeljenje mora“. Naime, prvi dio performansa održan je 1. siječnja, kada je Kuštre u Piranu četiri-pet litara hrvatskog mora pomiješao sa „slovenskim“ morem. Svojevrsni je to odgovor dvojice umjetnika na dizanje tenzija u Piranskom zaljevu, nakon što je objavljena arbitražna presude o granici u tom zaljevu.

Uvijek njemu. Kako su znali ti ljudi da on nikada neće reći ne, grubo ili s dosadom odmahnuti rukom, umoran od svega o čemu bi trebalo pisati? A znali su. Tako je malo dobrote na svijetu. Pa kad je negdje ima, teško je ne prepoznati je. Ne poželjeti joj se naći u blizini. Stopliti promrzlo srce. Eto, to je Predrag bio meni, a mislim i svim onim ljudima koji ga se danas sjećaju. Znamo da smo izgubili mi, ali da je izgubio i svijet ono malo, ono puno dobrote koju je Predrag nosio i donosio u svojim očima, rukama, riječima. Čitajući ponekad one otrovne, strašne komentare ispod njegovih tekstova često sam se pitala kako to podnosi? Jesu li ga i do koje mjere dirali i ranjavali? Nekako mislim da je nemoguće da ga nije boljelo. Pa on je sav bio blagost. Nježnost. Kamenovana nježnost svijeta. Hvala ti, druže. Čovječe. Prijatelju.

Alfonso Gatto nije običan slučaj pjesnika prolaznika kroz naše krajeve. Njegov prvi boravak u Jugoslaviji početkom ljeta 1948. moglo bi se reći, nerazjašnjen je do kraja. Mistificiran je, umotan u opanjkavanje i naknadno proglašen za sumnjiv. Nerazjašnjen je za druge, za mene nije. Ja sam od Izeta slušao i saznao sve što je trebalo o tome znati. A od Giacoma Scottija, čovjeka koji je za toga boravka i upoznao Gatta, više puta sam čuo sve što je za dežurne sumnjičavce navodno bilo mutno i nejasno. Scotti je svoja sjećanja na dva susreta s Gattom objavio u posebnoj brošuri, objavljenoj u Salernu 2009. godine. Prije toga je svoje sjećanje na Gattov boravak u Jugoslaviji objavio u sarajevskom Oslobođenju povodom desete godišnjice pjesnikove smrti. Scotti i Gatto su se sreli dva puta, drugi put u Sarajevu za spomenutih pjesničkih susreta, 24 godine nakon što su se sreli u Rijeci.