„Dragi Jiří Menzel, upravo sam pročitao vijest da dolazite u Zagreb snimiti dokumentarac o Zagrebu u kojem bi u ulozi pripovjedača govorili o glavnim zagrebačkim znamenitostima. To je sjajna vijest i još bolji tajming! Predlažem da prvo odete pod Sljeme, s Kulmerovih dvora pruža se sjajan pogled na grad. U dvorima je nekad stolovao poduzetnik Ivica Todorić, sada se razmišlja o prenamjeni u Muzej korupcije ... Ako ćete tražiti Trg maršala Tita, e njega, od Vašeg zadnjeg posjeta, više nema. Nije bio dobar. Titove biste možete naći u Muzeju Hrvatskog zagorja. A ako naletite na biste zašarane sa znakom U, ništa ne brinite, to je stari hrvatski pozdrav, baš kao i prst u anusu“, stoji u otvorenom pismu koje je redatelj filma „Gazda“, Dario Juričan, ovih dana uputio slavnom češkom redatelju, Oscarom nagrađivanom Jiříju Menzelu, koji na proljeće stiže u Zagreb kako bi o tom gradu snimio dokumentarni film.

Na nekoliko lokacija u Zagrebu građani večeras polažu cvijeće na antifašističke spomenike. Događa se to poslije jučerašnjeg poziva na „protuakciju“, koji je uslijedio nakon što su nepoznati simpatizeri ustaštva početkom tjedna nasrnuli na dva zagrebačka spomenika. Prvo su na tek vraćenoj bisti Ive Lole Ribara plavom bojom ispisali slovo „U“ s križem povrh slova, da bi potom oštetili i spomenik palim borcima NOB-a na zagrebačkoj Trešnjevci. Tamo su osim slova „U“, neizostavnog križa, napisali i "NDH", kraticu koja označava zločinačku Nezavisnu državu Hrvatsku. Stoga se građane pozvalo da izraze gestu sjećanja i zahvalnosti te polože cvijeće pored biste Ive Lole Ribara i spomenika na Trešnjevci, a za one koji nisu u Zagrebu da to učine na nekom spomeniku NOB-u koji im je u blizini. Fotografije koje su snimljene večeras, pokazuju da su se građani odazvali na ovaj poziv i ostavili cvijeće pokraj napadnutih spomenika.

Google je 4. listopad 2017. godine posvetio sjećanju na Violetu Parra jer se ove godine u cijeloj Latinskoj Americi, a posebno u Čileu svečano obilježava stota godišnjica njenog rođenja i pedeseta godišnjica njene smrti. Google je to obilježio prikazom jedne od njenih poznatih tapiserija izrađenoj na juti “Árbol de la Vida” (“Drvo života”) koja se danas nalazi u Muzeju Violete Parra u Santiagu de Chileu. Google, naravno, zna tko je Violeta Parra, a znate li vi? Široj javnosti vjerojatno je najpoznatija po svojoj pjesmi “Gracias a la Vida” koja je proglašena najboljom pjesmom španjolskog jezičnog područja 20. stoljeća. Napisala ju je svega nekoliko tjedana uoči svog samoubojstva. Cijeli svoj život pjevala po barovima, ubožnicama, crkvama, trgovima, brodovima, vlakovima, studijima, ulicama, bolnicama, pod cirkuskim šatorima, na željezničkim stanicama, čekaonicama, ali i teatrima, sindikalnim dvoranama … baš svugdje.

Događaj je to koji nikoga ne treba ni ne smije čuditi, jer u društvu u kojem roditelji uče djecu pozdravljati s ustaškim pozdravom ZDS, u društvu gdje je sasvim prihvatljivo veličanje Nezavisne države Hrvatske, u društvu gdje se na javnoj televiziji govori da je Jure Francetić legendarni i hrabri borac, a ne brutalni koljač, u društvu gdje se istom tom Fracetiću podižu spomen ploče i spomenici, u društvu gdje svećenici na misama, pa i na javnoj televiziji u prijenosu uživo, veličaju Antu Pavelića, u društvu gdje se ekstremističke „portale“ naziva medijima, u društvu gdje većina građana šutke guta novu interpretaciju povijesti i gdje je Zlatko Hasanbegović faktor koji o nečemu odlučuje, a Velimir Bujanec ugledni tv voditelj kojeg na domjenke pozivaju i predsjednica i premijer države, ovakvo što nikoga ne smije iznenaditi. Komunalne službe očistit će bistu Ive Lole Ribara, ali već koliko je sutra netko drugi će nasrnuti na nju.