Ima li Bog naciju? Gledajući kroz vizuru izjava i stavova najutjecajnijih pripadnika hrvatskoga klera odgovor na ovo pitanje jasan je i nedvosmislen. Međutim, ukoliko katoličanstvu u Hrvata oduzmemo nacionalističku komponentu, što se u okviru aktualnih društvenih okolnosti čini upravo nemogućim, odgovor na postavljeno pitanje znatno je složeniji. Na tribini pod istoimenim nazivom - "Ima li Bog naciju?" - održanoj 2014. godine u organizaciji riječkog Filozofskog fakulteta i Centra za kulturu dijaloga, o tome su razgovarali Predrag Lucić i bosanski franjevac Ivan Šarčević. Njihov razgovor na Lupigi ćemo objaviti u cijelosti, u tri dijela. Izvorno je objavljen 2016. godine u zborniku Vjera u dijalog / Sekularno i religijsko u razgovoru, u izdanju riječkoga Centru za kulturu dijaloga i Ex Librisa, a pod uredničkom palicom Zorana Grozdanova i Nebojše Zelića.

„Zdravo Ante! Donosim sa sobom osam litara prije tri sata zahvaćene morske vode. U jednoj prozirnoj plastici je pet litara, a u drugoj tri“, poručio je prošli tjedan slovenski kantautor, pjesnik, performer i aktivist najšire moguće sorte, Marko Brecelj, svom prijatelju, splitskom konceptualnom umjetniku Anti Kuštri. Brecelj je tih osam litara „slovenskog“ mora na koncu pomiješao s „hrvatskim“ morem na poznatoj splitskoj plaži Bačvice. Tim postupkom, objašnjava Kuštre, Brecelj je prosuvši „slovensko more“, dovršio performans „Arbitrarni postupak – dijeljenje mora“. Naime, prvi dio performansa održan je 1. siječnja, kada je Kuštre u Piranu četiri-pet litara hrvatskog mora pomiješao sa „slovenskim“ morem. Svojevrsni je to odgovor dvojice umjetnika na dizanje tenzija u Piranskom zaljevu, nakon što je objavljena arbitražna presude o granici u tom zaljevu.

Uvijek njemu. Kako su znali ti ljudi da on nikada neće reći ne, grubo ili s dosadom odmahnuti rukom, umoran od svega o čemu bi trebalo pisati? A znali su. Tako je malo dobrote na svijetu. Pa kad je negdje ima, teško je ne prepoznati je. Ne poželjeti joj se naći u blizini. Stopliti promrzlo srce. Eto, to je Predrag bio meni, a mislim i svim onim ljudima koji ga se danas sjećaju. Znamo da smo izgubili mi, ali da je izgubio i svijet ono malo, ono puno dobrote koju je Predrag nosio i donosio u svojim očima, rukama, riječima. Čitajući ponekad one otrovne, strašne komentare ispod njegovih tekstova često sam se pitala kako to podnosi? Jesu li ga i do koje mjere dirali i ranjavali? Nekako mislim da je nemoguće da ga nije boljelo. Pa on je sav bio blagost. Nježnost. Kamenovana nježnost svijeta. Hvala ti, druže. Čovječe. Prijatelju.

Alfonso Gatto nije običan slučaj pjesnika prolaznika kroz naše krajeve. Njegov prvi boravak u Jugoslaviji početkom ljeta 1948. moglo bi se reći, nerazjašnjen je do kraja. Mistificiran je, umotan u opanjkavanje i naknadno proglašen za sumnjiv. Nerazjašnjen je za druge, za mene nije. Ja sam od Izeta slušao i saznao sve što je trebalo o tome znati. A od Giacoma Scottija, čovjeka koji je za toga boravka i upoznao Gatta, više puta sam čuo sve što je za dežurne sumnjičavce navodno bilo mutno i nejasno. Scotti je svoja sjećanja na dva susreta s Gattom objavio u posebnoj brošuri, objavljenoj u Salernu 2009. godine. Prije toga je svoje sjećanje na Gattov boravak u Jugoslaviji objavio u sarajevskom Oslobođenju povodom desete godišnjice pjesnikove smrti. Scotti i Gatto su se sreli dva puta, drugi put u Sarajevu za spomenutih pjesničkih susreta, 24 godine nakon što su se sreli u Rijeci.

Riječi su ono što će nas zauvijek spajati, riječi što ostaju kao sjajne biserne ogrlice koje prebireš među prstima, pa ih spremiš u posebne kutije, one koje se daruju, one svečane. U predvorjima kino dvorana, u obasjanim knjižnicama i stepeništima na kojima smo se sretali, svijet nam je lagao da je dobar i plemenit. Jedinu dobrotu i jedinu plemenitost ja sam vidio u tebi, ne u mjestima i predmetima, već u tvojim riječima koje su bile više od glasa napuklog razočaranjima. Bile su to riječi koje su me podsjećale na vlakove što kasne, na hazardere koji sve što imaju stavljaju na crveno, bile su to riječi kao brzi ženski koraci, oni zbog kojih se prelazi crta. Netko će jednom sve to ponoviti, ali nikada tako uzvišeno i nikada tako plemenito. Imao sam prijatelja. Jednom sam mu drhtavim rukama pružio bilježnicu.

Nakon što je zbog prosvjeda udruge udovica hrvatskih branitelja vodstvo HRT-a naprasno uklonio najavljivanu televizijsku premijeru filma Pave Marinkovića „Ministarstvo ljubavi“, otvorenim pismom vodstvu HRT-a obratila se koordinacija Hrvatske udruge producenata i Društva hrvatskih filmskih redatelja. „Osupnuti smo činjenicom da je dolaskom na portu nacionalne televizije i tamošnjim prosvjedom bilo kojega pojedinca ili skupine ljudi moguće uređivati program i pritiscima te mimo svake utvrđene procedure, ishoditi promjenu dogovorenog emitiranja hrvatskih filmova ili bilo kojeg drugog programski planiranog sadržaja. Drugim riječima, vrlo je neugodan osjećaj da je početkom 2018. moguća cenzura na Hrvatskoj radio-televiziji“, stoji u pismu koje podsjeća kako je scenarij za film izabran upravo na natječaju HRT-a, prošao je natječaj i kolaudaciju HAVC-a, koprodukcijski natječaj u Češkoj, Eurimagesov natječaj, bio već javno prikazivan u hrvatskim kinima te nagrađivan na mnogim festivalima.