„Ovdje će gotovo svaka generacija sebe prozvati izgubljenom, prevarenom i propalom. Do sada se to pravdalo u odnosu na rat, odnosno, gdje su ratne godine pustile svoje korijene i presjekle životnu liniju. Nove generacije će to raditi u odnosu na neoliberalni kapitalizam i politike štednje“, reći će u razgovoru za Lupigu Dino Pešut, mladi književnik kojem će u četvrtak svečano biti uručena nagrada Marin Držić, najveće domaće priznanje za dramsko pismo. U intervjuu će 25-godišnji Siščanin otkriti kako mu je karijera neprekinuti naporan rad prepun sumnje, 100 posto slučajnosti i 98 posto pravog trenutka. Do sad je, kaže, uspio, doduše jadno, preživljavati samo od umjetnosti, uglavnom od pisanja. „Tržište je u dobrom dijelu Europe još uvijek prihvatljivo, ali američki tip demistifikacije procesa gdje je umjetnik samo 'content provider' ulazi na velika vrata. Nisam siguran kako ću se snaći u takvom korporativnom modelu“, objašnjava Pešut.

„Trenuci koje sport proizvodi, momenti kolektivnog zanosa i sreće, ili pak kolektivne strepnje i neizvjesnosti hoće li Janica Kostelić s oznakama Hrvatskog skijaškog saveza i brojnih sponzora po skijaškom odijelu i kacigi, kao 'predstavnica nacije' u jednom po svemu individualnom sportu, uspjeti na sljemenskoj stazi bez jednog štapa regularno stići do cilja, uvijek će pomoći 'konstruirati' naciju“, kaže u intervjuu za Lupigu Ozren Biti iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koji se godinama profesionalno bavi proučavanjem sporta. Odličan sugovornik s obzirom da minulih mjeseci svjedočimo početku razilaženja između posjetitelja nogometnih stadiona i donositelja odluka, kada je riječ o uređenju odnosa u sportu; navijačkom otporu postojećoj ekonomsko-vlasničkoj strukturi sporta, koja u Hrvatskoj nesmetano egzistira zadnjih dvadesetak godina, pod visokim pokroviteljstvom nositelja političke moći.

„Sirija je jedna sasvim posebna zemlja. Leži u jednoj regiji koja je kolijevka civilizacije, i jako me žalosti da se to često zaboravlja. To je ta regija 'plodnog polumjeseca' na kojem je nastala civilizacija koju smo mi onda preuzeli i koja nas je učinila onim što mi jesmo danas. Tu se razvila jedna kultura u kojoj ljudi uče jedni od drugih, gdje si snažno određen i onim drugim. Tamo su se stoljećima ispreplitale kulture. I to se može osjetiti u Siriji“, reći će Karin Leukefeld, u opsežnom izlaganju i razgovoru na temu Sirije. Leukefled je njemačka slobodna novinarka s dugogodišnjim stažem izvještavanja iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka. Njeno izlaganje, koje Lupiga donosi, daje jedan potpuniji, pošteniji i istraživački ozbiljniji pogled na rat u Siriji, terorizam i izbjegličku krizu. Ovdje ćete pronaći priču o Siriji kakvu do sada teško da ste imali priliku čuti.

"U sveopćem zaglupljivanju masa u kojima internet daje svoj veliki obol, pub kvizovi su postali rijetka oaza ljudi koji istovremeno cijene i znanje i direktnu ljudsku komunikaciju. Činjenica da jedna manja ekipa nas taj koncept održava nacionalnoj televizij graniči sa svjetskim čudom. No, uživamo dok ta čarolija traje. Gledajući program HRT3 u zadnje vrijeme, bojim se da nećemo dugo", kaže Mario Kovač, koji dolazi na Spikigin sa svojim iskustvom stečenim dugogodišnjim bavljenjem pub kvizovima i slamerskom poezijom. Strastveni kazališni redatelj i začetnik novih televizijskih projekata upravo demonstrira svoje znanje i vještine na Trećem programu Hrvatske televizije u "Kviznoj situaciji", u kojoj ga gledamo u ulozi voditelja.

„Znala sam da bi knjiga trebala sadržavati one prema kojima hrvatski građani imaju najviše zazora, a to su Romi, Srbi i gej ljudi. Neki Romi vjerojatno ne vole Srbe, a neki Srbi možda misle da su gej ljudi odbojni. A sve te skupine mogu biti smatrane manje vrijednima od takozvane većine – dakle, onih koji su fizički i psihički zdravi, 'ispravne' rase i nacionalnosti te heteroseksualni. Istovremeno, svima nama je ravnopravnost najviše uskraćena ako nemamo novaca“, reći će nagrađivana novinarka Barbara Matejčić o odabiru protagonista u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Kako ste?“. Zbirka je to tekstova napisanih u formi narativnog novinarstva koje se bavi sudbinom drugačijih i diskriminiranih u „našem sokaku“, jedna je to od onih knjiga koja se teško ispušta iz ruke iako sa svakom novom pričom čitatelja sve više udaljava iz njegove udobne svakodnevnice i tjera na razmišljanje.

"Propovijedanje ne znači nužno dociranje, indoktriniranje iliti soljenje pameti. Kako sam svoje samostanske godine proveo skrivajući tajnu ravnodušnosti prema bilo kakvoj dogmi, moje propovijedi su bile serija glasnih, jednostavnih eseja, otvorenih pitanja, zajedničkih istraživanja. Nisam bio netko tko zna i tko se obraća tupom puku. Moji su interesi ipak bilo snažno vezani za područje svakodnevne, naturalne mistike, pa sam te propovijedi bez propovijedanja uspio prokrijumčariti ne čineći nikakve štete. Forma koju dobra propovijed mora imati - narativna struktura, emocionalna angažiranost i inspirativni karakter - sve to mi je itekako pomoglo u kasnijim pripovjedačkim nastupima", objašnjava nam povodom svjetskog dana pripovijedanja, bivši franjevački propovjednik - Belmondo Miliša.