„Ova vlada nije počivala na nekim sadržajnim dogovorima, gdje je njihov program rada? Program Mosta svodi se na 30 slajdova u PowerPointu i uopće je nejasno kako su na toj osnovi mogli ući u bilo kakve pregovore“, kaže Višeslav Raos politički analitičar i viši asistent zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. S Raosom domaću političku scenu pretresamo u njegovom kabinetu gdje je smješten i nedavno osnovani Centar za empirijska politološka istraživanja koji upravo radi na bazi podataka hrvatskih političara od prvog do najnovijeg saborskog saziva. Kada ga pitamo što se iz takve analize može zaključiti o različitim politikama stanaka, reći će to da hrvatske stranke nisu profilirane. „Bez HDZ-a ni SDP ne zna mobilizirati glasače, a s ovakvim HDZ-om dovoljno je biračima pokazati – a vidi ove, mi smo loši ali smo ipak puno bolji“, objašnjava.

„Nestabilnost i pad hrvatske vlade ispostavili su se kao njen najveći uspjeh. Propao je pokušaj da se Hrvatsku odvede u konzervativni autoritarizam poput onog u Mađarskoj i Poljskoj“, smatra politolog i povjesničar Florian Bieber, stručnjak za politiku balkanskih zemalja i ravnatelj Centra za povijest i politiku Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu. S Bieberom razgovaramo o tome zbog čega Europska unija surađuje s političarima poput Aleksandra Vučića i Nikole Gruevskog, a dijelom ih i podržava, kakav je imidž Hrvatske u Europi i kako se percipira njeno vanjskopolitičko glavinjanje, slijedi li EU vlastite interese nauštrb ovdašnjih građana i kakve su šanse za priključenje Zapadnog Balkana Uniji. Novo proširenje, tvrdi, neće se dogoditi još sedam-osam godina, a za kandidate kaže: „Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države”.

„Mora se biti zaista hiposenzibilan, da ne upotrijebim težu riječ, da se ne registrira što se oko nas dešava i na to nekako ne reagira. Prije svega pomaže stvari nazvati pravim imenom. Nema nikakvog razloga izbjegavati da se otvorene apologete i zagovaratelje ustaškog režima nazove ustašama, privatizacijske i korporativne pljačkaše razbojnicima i kriminalcima, eksponente snažnog, često i dominantnog krila Katoličke crkve u Hrvatskoj klerofašistima, političke i karijerne oportuniste oportunistima, filmaše koji na bijedan način falsificiraju ne tako davnu povijest jednostavno lažovima i imbecilima i tako dalje, kad je sasvim jasno da je upravo to na stvari“, kaže Marko Pogačar, jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pjesnika. „Dobro je znati tko je neprijatelj. Nije riječ tek o protivnicima, već o neprijateljima u punom smislu. A protiv neprijatelja se treba boriti, svim raspoloživim sredstvima. Koliko god malena, smiješna, pa i patetična ona bila“, zaključuje Pogačar.

„Šovinističkoj farsi, tom jugoslavenskom mitu prijateljstva iza kojeg se krije iskrena mržnja, još ću se vratiti. Te vrste prijateljstava, naime, u našim društvima još uvijek ima na pretek i nešto su meni najogavnije što u njima postoji“, kaže u intervjuu za Lupigu Goran Vojnović, nagrađivani slovenski pisac i redatelj, koji se bavi nemogućnošću ljubavi i međuljudskih odnosa u državama kojima istekne „rok trajanja“. Kaže da je slučajem okolnosti, rođen na tuđoj zemlji, koju je iz inata učinio svojom jer nije pristao biti tuđin, a na pitanje kako gleda na pojam jugonostalgije, s odmakom ili sa simpatijom reći će: „Nisam nostalgičan, ne bih se vraćao u ona vremena, niti prema jugoslavenskoj državi ili socijalizmu gajim ikakve osjećaje. Ono što se raspalo, moralo se raspasti. U državi koja je bila u stanju proizvesti ljude poput Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana s jedne, te njima oduševljene narodne mase s druge strane, nešto je bilo trulo“.