"Potrebno je kvantificirati cijeli sistem bodovanja i ograničiti diskrecijsko pravo ministra, jer je ministar Hasanbegović uveo barbarske presedane u to polje, beskrupulozno se odnoseći prema savjetima vijeća i favorizirajući svoje jatake. Zakonska regulativa koja bi ulaganje u književnost poticala poreznim olakšicama bi također bila nasušna. No, prije svega toga, treba podebljati budžet za kulturu, posebno za književnost, ili otvoreno reći - puna su nam vas usta, ali mi bismo zapravo htjeli da vi pišete na engleskom. Pa da se lijepo i mi jezično iselimo, jer ova kulturna politika graniči s ponižavanjem. Imam dojam da su se u Ministarstvo kulture naselili sadisti. A i mi se mazohistički ponašamo. Sitnije duše se pak odmah ponude na pladnju, za suradnju", kaže Kruno Lokotar, organizator festivala "Prvi prozak na vrh jezika", s kojim razgovaramo Kako mladi književnici koriste priliku i mogućnosti koje pruža okupljanje na festivalu.

„Ova vlada nije počivala na nekim sadržajnim dogovorima, gdje je njihov program rada? Program Mosta svodi se na 30 slajdova u PowerPointu i uopće je nejasno kako su na toj osnovi mogli ući u bilo kakve pregovore“, kaže Višeslav Raos politički analitičar i viši asistent zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. S Raosom domaću političku scenu pretresamo u njegovom kabinetu gdje je smješten i nedavno osnovani Centar za empirijska politološka istraživanja koji upravo radi na bazi podataka hrvatskih političara od prvog do najnovijeg saborskog saziva. Kada ga pitamo što se iz takve analize može zaključiti o različitim politikama stanaka, reći će to da hrvatske stranke nisu profilirane. „Bez HDZ-a ni SDP ne zna mobilizirati glasače, a s ovakvim HDZ-om dovoljno je biračima pokazati – a vidi ove, mi smo loši ali smo ipak puno bolji“, objašnjava.

„Nestabilnost i pad hrvatske vlade ispostavili su se kao njen najveći uspjeh. Propao je pokušaj da se Hrvatsku odvede u konzervativni autoritarizam poput onog u Mađarskoj i Poljskoj“, smatra politolog i povjesničar Florian Bieber, stručnjak za politiku balkanskih zemalja i ravnatelj Centra za povijest i politiku Jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu. S Bieberom razgovaramo o tome zbog čega Europska unija surađuje s političarima poput Aleksandra Vučića i Nikole Gruevskog, a dijelom ih i podržava, kakav je imidž Hrvatske u Europi i kako se percipira njeno vanjskopolitičko glavinjanje, slijedi li EU vlastite interese nauštrb ovdašnjih građana i kakve su šanse za priključenje Zapadnog Balkana Uniji. Novo proširenje, tvrdi, neće se dogoditi još sedam-osam godina, a za kandidate kaže: „Crna Gora i Srbija, imaju poluautoritarne vođe, kao što je to slučaj i s Makedonijom, dok su Kosovo i Bosna i Hercegovina duboko disfunkcionalne države”.

„Mora se biti zaista hiposenzibilan, da ne upotrijebim težu riječ, da se ne registrira što se oko nas dešava i na to nekako ne reagira. Prije svega pomaže stvari nazvati pravim imenom. Nema nikakvog razloga izbjegavati da se otvorene apologete i zagovaratelje ustaškog režima nazove ustašama, privatizacijske i korporativne pljačkaše razbojnicima i kriminalcima, eksponente snažnog, često i dominantnog krila Katoličke crkve u Hrvatskoj klerofašistima, političke i karijerne oportuniste oportunistima, filmaše koji na bijedan način falsificiraju ne tako davnu povijest jednostavno lažovima i imbecilima i tako dalje, kad je sasvim jasno da je upravo to na stvari“, kaže Marko Pogačar, jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pjesnika. „Dobro je znati tko je neprijatelj. Nije riječ tek o protivnicima, već o neprijateljima u punom smislu. A protiv neprijatelja se treba boriti, svim raspoloživim sredstvima. Koliko god malena, smiješna, pa i patetična ona bila“, zaključuje Pogačar.

„Šovinističkoj farsi, tom jugoslavenskom mitu prijateljstva iza kojeg se krije iskrena mržnja, još ću se vratiti. Te vrste prijateljstava, naime, u našim društvima još uvijek ima na pretek i nešto su meni najogavnije što u njima postoji“, kaže u intervjuu za Lupigu Goran Vojnović, nagrađivani slovenski pisac i redatelj, koji se bavi nemogućnošću ljubavi i međuljudskih odnosa u državama kojima istekne „rok trajanja“. Kaže da je slučajem okolnosti, rođen na tuđoj zemlji, koju je iz inata učinio svojom jer nije pristao biti tuđin, a na pitanje kako gleda na pojam jugonostalgije, s odmakom ili sa simpatijom reći će: „Nisam nostalgičan, ne bih se vraćao u ona vremena, niti prema jugoslavenskoj državi ili socijalizmu gajim ikakve osjećaje. Ono što se raspalo, moralo se raspasti. U državi koja je bila u stanju proizvesti ljude poput Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana s jedne, te njima oduševljene narodne mase s druge strane, nešto je bilo trulo“.

„Možda će zvučati blasfemično ako kažem 'lako za kulturu'. Doći će drugi ministar koji će možda voditi drukčiju politiku, a ako već neće, pisci će pisati i dalje, plesači će plesati, glazbenici će komponirati. Ono što je užasno u toj priči od šest mjeseci jest što smo vidjeli da je dio populacije proustaški, da im NDH predstavlja nešto čime se treba ponositi, da im Jasenovac nije nimalo problematičan, a riječ antifašist služi kao psovka. I užasno je to što posrijedi nije grupica ljudi, nego masa“, kaže u intervjuu za Lupigu spisateljica i književna urednica, Ivana Rogar, kojoj je nedavno iz tiska izašla druga zbirka priča, „Tumačenje snova“. Među ostalim, Rogar, inače suradnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, govori o regionalnoj književnoj sceni i pojmu ženskog pisma, danas isprostituiranog termina, a o tome će reći – „Mislim da je žensko pismo samo utopija jer se iz jezika ne može pobjeći“.