Karolina Leaković jedna je od kandidatkinja za predsjednicu SDP-a. O njezinoj kandidaturi teško ćete naći nešto u mainstream medijima. Ako nas sjećanje ne vara, s ovom kandidatkinjom na unutarstranačkim SDP-ovim izborima objavljen je tek jedan razgovor. Mainstream mediji prostor su poklonili uglavnom već viđenim SDP-ovim ljudima: Ranku Ostojiću, Davoru Bernardiću i Orsatu Miljeniću. Od nabrojanih "SDP-ovih patrijarha" Leaković se razlikuje kao nebo od zemlje. Ona zaista vjeruje da u SDP-u ima mjesta za politike ljevice. Za Lupigu objašnjava zašto je teško biti ljevičarka u SDP-u, odnosno detektira koliko je uopće lijeve politike ostalo u ovoj stranci. Svojoj stranci Karolina Leaković nudi novi put, sličan onom što ga je britanskim laburistima otvorio Jeremy Corbyn. 

Prva ste kandidatkinja koja je spomenula vođu britanskih laburista Corbyna kao uzor u vođenju stranke.

- Zoran Milanović je, barem kako je to nedavno spomenuto, htio stranku po nordijskom modelu, pa sam, kad su me upitali kako bih to radila ja, kazala da bi se valjalo upoznati s onime što se radi u britanskoj Laburističkoj stranci. Ne mislim da Corbyna treba nekritički kopirati, možda čak niti koristiti pojam "korbinizam", jer to čini se u Hrvatskoj nitko ne želi prihvatiti kao relevantno pa rasprava može otići u neželjenom smjeru, u etiketiranje. Međutim, isto tako ne treba zanemariti da takav oblik politike – čvršća suradnja sa sindikatima ili s društvenim pokretima kao u Grčkoj i Španjolskoj – ponovno stječe legitimitet diljem Europe. Čini se da smo gotovi sa trećeputaškim približavanjem desnici, a pritom treba primijetiti i da takva politika nije donijela željene plodove ni socijaldemokraciji ni narodu.

Nije li sudbina socijaldemokracije povratak ljevici ili izumiranje?

- Ispravna je to dilema, barem što se mene tiče. Mislim da rezultati izbora govore sami za sebe. Pritom, ne mislim samo na izbore u Hrvatskoj, sličnih primjera ima diljem Europe. Međutim postoje i drugačija razmišljanja, pa tako jedan kolega nedavno tvrdi da nam ne treba nikakva promjena smjera, nego samo malo bolji komunikacijski alati. U tom kontekstu i ovaj se britanski primjer demonizira, pa ispada da se borimo za to da dođemo na čelo političke organizacije koja ni slučajno ne bi smjela nalikovati organizaciji kojoj su se priključile stotine tisuća ljudi, koji se prije toga nisu ni sanjali baviti politikom, i mladi i stari. Britanski laburisti su zadnjih 20 mjeseci dobili više članova nego u zadnjih 20 godina, a samo od ovih ponovljenih izbora za predsjednika stranke, imaju novih 15.000 članova, ako se ne varam. Za mene je to politički relevantna točka, i ne promatram je u registru vodeće političke figure, niti to tako valja promatrati. Kod nas se stalno govori o jednom tipu lidera, koji karakterom određuje politike stranke, jer kakva je to politika stranke koju ne oblikuje lider? Stranku bi trebalo, u najmanju ruku, oblikovati njezino članstvo, graditi je od dna prema vrhu. U tom sam se smislu pozvala na Corbyna. To je proces, model...

Čini se da smo gotovi sa trećeputaškim približavanjem desnici (FOTO: Ladislav Tomičić)

Korbinizam podrazumijeva raskid s tradicijom New Laboura, socijaldemokracijom kakvu su zapravo oblikovali Margaret Thatcher i Tony Blair. Mislite li da isto treba i SDP-u?

- Naravno. Karakteristike takve, trećeputaške politike, podrazumijevale su usvajanje desničarskih ekonomskih politika, vrijednosno udaljavanje od naroda što se lažno prikazivalo slobodom od svih ideologija fingiranjem objektivnosti i neutralnosti, no politike poput mjera štednje koje su proizašle iz trećeputaštva jasno razotkrivaju da nema ništa neutralno ili objektivno u toj doktrini. Također, vanjsku politiku trećeg puta karakterizirao je imperijalizam, što je nešto što si socijaldemokracija ne bi smjela dopustiti, no jedna od gorih stvari, koje je treći put napravio, bilo je nekritičko prihvaćanje ideje da je svatko odgovoran za sebe, kovač vlastite sreće u malobrojnim slučajevima uspjeha, odnosno da je sam kriv za svoj neuspjeh, u mnogobrojnim slučajevima siromaštva. Ako je doista tako, ako ne postoji društvo, onda niti socijalna, društvena demokracija nema smisla. Srećom, entuzijazam i solidarnost ljudi koji - od Corbynove Labour Party, preko francuskih "Noći na nogama", do otpora desničarskom preuzimanju Filozofskog fakulteta kod nas - znaju da nije tako.

Dakle, vjerujete da aktualni SDP podrazumijeva "socijaldemokraciju" koja je u Britaniji poražena.

- Govoreći o njegovim tijelima, SDP je apsolutno na tragu "blairovskog trećeg puta", bila je to svjesna strategija proteklih godina. Postoje džepovi otpora i ne mogu reći da među članstvom nema ljudi koji bi SDP htjeli vidjeti na lijevoj strani političke scene, ali u stranačkom establišmentu - i na nacionalnoj i u velikoj mjeri na lokalnim razinama nekada se čini kao da ne postoji svijest o promjenama u društvu koje se događaju dijelom i zbog toga što smo mi “zapeli” u vremenu i prostoru. Kao što se vidi u najavama drugih kandidata, koji su u mainstream medijima predstavljeni ozbiljnijima od mene, politike bi se trebale oblikovati u takozvanim savjetima, što je koncept prisutan u SDP-u od kraja devedesetih do ponovnog dolaska na vlast, zapravo. No, razlika između ozbiljno demokratske politike i fingiranja demokratizacije je u ulozi koju bi ti savjeti trebali imati. Bi li oni bili stvarne platforme društvene rasprave (što znači da u njih treba uložiti i vremena i truda da bi takvima postali) ili tek neobvezujuća tijela na kojima će se spavati i nezainteresirano kimati ? Naša politika više nema veze sa socijaldemokracijom aktualnom nakon velike ekonomske krize, niti sa socijalnim pokretima i problemima socijaldemokracije u Europi. Vidim čak i kod takozvanih progresivnih kandidata pozivanje na Blaira i Schrödera, na pakt između tržišta i potreba radno ovisnog stanovništva. SDP to mora staviti sa strane, jer je potpuno transparentno da ta politika ne koristi najvećem broju ljudi, no nisam sigurna da je SDP spreman na to.

Naša politika više nema veze sa socijaldemokracijom (FOTO: Ladislav Tomičić) 

Što to znači?

- SDP se mora okrenuti marginaliziranim skupinama društva, ali ne isključivo na liberalno-ljudskopravaški način, nego u smislu potreba radnica i radnika, koji i dalje postoje u Hrvatskoj, a mi ih nismo adresirali. Njih su adresirale sve manje stranke, koje se nisu uspjele etablirati, pa na kraju niti pitanje radništva dovesti na dnevni red. Da smo mi sami adresirali ta pitanja, vjerojatno bismo glatko dobijali izbore. No, da bismo to napravili, stranka se mora drugačije organizirati. SDP je previše opterećen time kako će se na naše stranačke politike gledati kroz prizmu mainstream medija. Ne mogu se one filtrirati kroz naslovnice dnevnih novina i to nas koči. Ako stranka misli opstati i ako želi biti relevantna, ne smije se htjeti samo svidjeti i ići politikom manjeg otpora, nego mora postaviti jasne političke ciljeve koje će pokušati ispuniti.

Koje su vam "trećeputaške politike" zasmetale u SDP-u od početka dvijetisućitih, kada je stranci prvi puta uspjelo doći u poziciju da ih provodi u djelo?

- Ja se i jesam učlanila u SDP krajem devedesetih i mogu pratiti tu putanju koja se odnosi na inzistiranje da socijaldemokratska stranka mora adresirati srednju klasu, dakle, ne više radničku. To je stav da pitanje klase više nije tema kojom se socijaldemokracija treba baviti. To je uvođenje tržišnih principa i u zdravstveni i u obrazovni sustav, a pogotovo u stambenu politiku. Da ne govorim o tome da je socijaldemokracija utrla put tzv. "maloj državi", odnosno izmještanju mreže socijalne sigurnosti na tržište: smanjivanjem javnog sektora, mjerama štednje i ostalim retrogradnim politikama. S druge strane, izostala je svijest da su ljudska prava određena socioekonomskim statusom.

Svjesni ste da je zalaganje za tzv. "veliku državu" prilično teško u današnjem društvu. Kako odgovarate pobornicima "male države", odnosno širiteljima antiuhljebaške histerije?

- Pitanje je zašto je to teško? Koji su faktori koji to određuju? Baš kao i političari, jasno je da su i novinari prihvatili takvu vrijednosnu odrednicu, pa su se suprotni argumenti mogli pronaći tek na marginama i obavezno uz odrednicu radikalnosti. "Velika država" je demonizirana, i izjednačena je s pečatima i birokratskim procedurama. Ona bi, tvrde, trebala biti servis poduzetnicima, krupnima, naravno, inače je uopće ne treba. Na to treba odgovoriti ne samo dokazima koje je izvela britanska profesorica ekonomije Marianna Mazzucato, o tome da bez javnih ulaganja ne bi bilo pametnih telefona, primjerice, o internetu da i ne govorim. Na to se može odgovoriti ne samo efikasnijim upravljanjem, već upravljanjem koje je uključivo. Pored državnog i privatnog nužan je i treći model, tzv. zajedničko upravljanje javnim dobrima. Država se kao upraviteljica i vlasnica, pogotovo od 2000. godine naovamo, a osobito u procesu pridruživanja EU, spominjala isključivo u negativnom kontekstu, kao neko lijevo smetalo. Obećano je da će tržište i njegova nevidljiva ruka regulirati i omogućiti onima koji znaju, mogu i (već) imaju, ostvariti svoj potencijal. To se, naravno, nije pokazalo točnim. I tu mogu reći da je SDP-ova vlada u mandatu od 2000. godine otvorila vrata tom slavljenju tržišnog principa, valjda se pribojavajući nekakve socijalističke stigme. Kad danas kažem "više države" ne mislim primarno na više državnog vlasništva, već na bolje upravljanje javnim fondovima, koji se odnose na obrazovanje, javno financirano zdravstvo, kulturu, a zašto ne i medije.

Izostala je svijest da su ljudska prava određena socioekonomskim statusom(FOTO: Ladislav Tomičić)

Kad spominjete liberalizaciju, na što konkretno mislite?

- Mislim na proces koji je započet 2000. godine, nakon prijelaza iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav. Državu koja nam je bila "za vratom" devedesetih se sada pogotovo micalo iz ekonomije i upravljanja javnim resursima. Je li to bila privatizacija HT-a, liberalizacija tržišta rada, izmjena Zakona o radu, što je koštalo SDP izbora ili uvođenje drugog mirovinskog stupa bez svijesti o tome kako će se to odraziti na one koji će u njega uplaćivati? To su točke u kojima je SDP postao u ekonomskim terminima liberalna stranka i to je i danas. To znači usvojene desne ekonomske i lijeve društvene vrijednosti. Lijeva stranka mora, uz progresivne društvene, imati i lijeve ekonomske vrijednosti. U tome leži razlika između lijeve i liberalne stranke.

Drugi mandat SDP-a na vlasti?

- Došao je nakon apsolutne devastacije ekonomije i društva koje je reagiralo ne samo na korumpirane političare, već i prakse, državu koju je jedna stranka, HDZ, od 2004. godine naprosto zaposjela, sa Sanaderom na čelu. Zahtijevalo se da se učini nešto potpuno suprotno od toga. To se u velikoj mjeri nije dogodilo. Ne mogu se složiti s onima koji kažu da je naša vlada provodila socijaldemokratske politike, ali da smo izgubili jer o njihovim efektima nismo obavijestili javnost. To se ponavlja u kampanji, kao nešto samorazumljivo. Vidjela sam problem i s pokušajem monetizacije autocesta, ponovnom liberalizacijom Zakona o radu pa do drugih poteza kojima su se građani protivili, poput outsourcinga ili najave iskorištavanja nafte i plina u Jadranu davanjem koncesija. No, kako smo već postali članicom EU i morali udovoljavati elementima fiskalne prilagodbe, mastriškim kriterijima i ostalom, jasno je i da je manevarski prostor Vlade bio naprosto sužen. Zato su se i socijaldemokratske politike svele ili zadržale na recimo zakonu o životnom partnerstvu, koji je trebao pokazati socijaldemokratski karakter vlade. Mislim da to nije bilo dovoljno i da se s time naprosto moramo suočiti. 

Lijeva stranka mora imati i lijeve ekonomske vrijednosti (FOTO: Ladislav Tomičić)

Ta dva zakona, o životnom partnerstvu i o radu, izglasani su istog dana.

- Sjećam se, da. Kao da ljudi koji sklapaju životna partnerstva nisu oni na koje se odnosi Zakon o radu! Inače, to nije neuobičajena taktika: donošenje većeg broja važnih tema istovremeno, kako bi se otpor svakoj pojedinačno smanjio. Ako se provodi jedna po jedna mjera, ljudi se stignu organizirati i izboriti, no ako se provodi više važnih promjena istovremeno, narodni otpor se usitnjava i postaje manje učinkovit.

Mislite li da je stranačko članstvo svjesno problema o kojima govorite, tj. da uopće misle kako je problem to što su otklizali u ekonomski liberalizam, a kamoli da je to uništilo socijaldemokratske stranke u Srbiji i Grčkoj, na što se Milanović često pozivao kad je govorio o djelomičnom porazu?

- Da, PASOK je pao na par postotaka, a ljevica je na postjugoslavenskom prostoru u stvarno lošoj formi. U europskom parlamentu imamo veliku koaliciju socijaldemokratskih stranaka sa desnicom centra. Nije li to dovoljan primjer? Doduše, ta koalicija se klima, pa se iz redova socijaldemokrata sve češće čuju glasovi kako bi zapravo trebali činiti koaliciju sa europskom ljevicom (GUE/NGL). Na razini SDP-a, iz razgovora s našim članicama i članovima, također ne bih rekla da nisu svjesni problema, ali nisam sigurna da će ih to ponukati da naprave radikalan zaokret na ovim izborima. Nama kronično nedostaje rasprave o politikama, mi samo prigodničarski raspravljamo jesmo li lijeva ili liberalna stranka. To se onda svede na ovo: naravno da smo lijeva, jer naši članovi znaju stihove "Bella Ciao", a naravno da smo liberalna jer podržavamo životno partnerstvo. Vlada konfuzija u vezi s tim što uopće znači biti lijevom strankom. Ako i postoje džepovi otpora o kojima sam govorila, moraju se proširiti. To je nešto što će se otvoriti i mojom kandidaturom, a neće zatvoriti izborom predsjednika. SDP nije članstvom velika stranka - ima negdje oko 37.000 članova, s tim da je 2. travnja na prethodne izbore za predsjednika izašlo nas oko 23.000. To znači da ni tada nismo uspjeli motivirati sve članice i članove da izaberu čelnika. Možda su oni htjeli razgovarati o politici, a nije bilo prilike. Voljela bih kad bi se to dogodilo sada, u narednih mjesec i pol. I voljela bih da me netko razuvjeri da razgovor o pozicioniranju stranke ulijevo nije relevantno pitanje. 

Ljevica je na postjugoslavenskom prostoru u stvarno lošoj formi (FOTO: Ladislav Tomičić)

Mislite li da su kandidati koji se sada pojavljuju u kampanji potrošeni, poput Ostojića, Miljenića i Bernardića, odnosno vidite li potencijal da SDP s osobom koju izaberu napravi ono što je HDZ napravio s Plenkovićem, relativno nepoznatim javnosti?

- Oni su prvi ešalon, možda Orsat Miljenić nije, jer je kao nestranački ministar stupio na dužnost, ali snosi dio odgovornosti, od koje se svi nastoje odmaknuti. Mislim da oni i dalje nastavljaju politiku kakvu je vodio Zoran Milanović i mislim da takav pristup ne može ponovno učiniti SDP velikom strankom. Oni možda mogu uspjeti, ali samo u mjeri u kojoj uspiju nametnuti neke nove, lijeve politike. Programi se sada polako objavljuju i o njima se ipak priča više nego prošloga tjedna.

Što je SDP trebao napraviti da dobije izbore, pogotovo u kadrovskom smislu?

- Trebao je biti politički hrabriji. Na ove izbore išli smo s istim sastavom kao i prije devet mjeseci. Detektirali smo sporne točke prošle vlade, među kojima su eklatantni primjeri mandati ministara kulture i obrazovanja, Hasanbegovića i Šustara, ali nismo uspjeli dokučiti koji je problem s tim ljudima, odnosno s njihovim politikama. Spomenuti su samo glasonoše ili perjanice jedne vrlo nazadnjačke politike, koja ne uključuje samo stranke nego i neko novo civilno društvo koje se stvorilo, a kojemu mi kao stranka nismo uspjeli odgovoriti umrežavanjem sa sindikatima i s progresivnim organizacijama civilnog društva. Nismo izgubili samo zbog snimke sastanka Milanovića s Klemmom i predstavnicima branitelja, iako je to obilježilo završnicu kampanje, nego kada smo prestali tražiti saveznike izvan stranačke politike. A to se dogodilo mnogo ranije. SDP nije tu samo zbog sebe i svojih članova, odnosno ako to sada jest, mora hitno prestati biti, jer inače ne samo da neće uspjeti dobiti izbore, nego se ovo društvo neće promijeniti. Zato nije dovoljno da nas nekoliko dođe na prosvjed “Obrani pravo na izbor” ili “Za park” na Savici - SDP ne smije u tome ostati postrani i samo “sekundirati”. 

SDP je morao biti politički hrabriji (FOTO: Ladislav Tomičić)

Tko su vaši saveznici izvan SDP-a?

- Svi ljudi koji u politici ne vide isključivo priliku za karijerno napredovanje, nego mogućnost utjecaja na fundamentalne odluke o tome kako izgleda društvo u kojemu živimo. Nadam se da su to organizacije civilnog društva s kojima sam surađivala - od onih u mainstreamu do feminističke ljevice, ljudi koji ne rade za svoj račun, već za račun šire društvene zajednice.

Sindikati?

- Svakako. Imala sam prilike surađivati sa sindikatima koji su organizirani drugačije od sindikalnih središnjica i upoznati se s njihovim metodama. Mislim da je to i sindikalna scena u Hrvatskoj jedan posve zanemaren i personalnim sukobima obilježen prostor. Kad kažete da se bavite sindikalnim radom, to je gotovo isto kao kad kažete da se bavite politikom - ljudi ne vjeruju da postoje osobe koje se time bave, a da pritom nisu Zoran Milanović, Vilim Ribić ili Krešimir Sever. Da, postoje radnici i članovi sindikata, kao i njihovi predsjednici, koji sindikalni rad smatraju političkim radom, a čini mi se da to u velikoj mjeri nedostaje velikim i moćnim sindikatima.

Imate li primjer?

- To bi bio Novi sindikat, bez daljnjega, Regionalni industrijski sindikat koji djeluje na sjeverozapadu Hrvatske, ali i organizacije poput Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koja se na inovativan način bavi radničkim pravima. Radnička prava su temeljna ljudska prava, pa ne vidim zašto se nevladine organizacije ne bi njima bavile, ali njima se treba baviti iz radničke perspektive, a ne ljudskopravaške. To znači promjenu ciljeva i metoda djelovanja u kontekstu radništva. No, toliko nas je malo koji uopće dijelimo ta razmišljanja, da si sigurno nismo konkurencija.

Kada ste spomenuli izgradnju crkve na Savici, što vas tu posebno smeta?

- Smeta me lakoća kojom se ignoriraju stanovnici tog kvarta, kao i ad hoc prostorno ali i društveno planiranje. Smetaju me i interesi investitora i krupnog kapitala, sprega Grada Zagreba i župe, odnosno Katoličke crkve, kao i malverzacije koje su se dogodile sa zamjenom zemljišta. Smetaju me nečasne namjere koje će se očito realizirati bez obzira na otpor lokalnog stanovništva i mišljenje da smo se takvih rabota riješili. Očito nismo i interes javnosti ovdje nije nešto što se povezuje s ovim projektom.

Smeta me lakoća kojom se ignoriraju građani (FOTO: Ladislav Tomičić)

Voditi lijevu politiku u Hrvatskoj, makar nas tome uči iskustvo, nekako automatski podrazumijeva dobivanje Crkve za političkog neprijatelja. Mislite li da je moguća pobjeda na izborima i osvajanje većinskog biračkog tijela s takvim neprijateljem i jeste li spremni ući u takav sukob?

- Ja bih se suprotstavila onim aktivnostima Crkve koji su povezani s njihovim poslovnim interesima. To me smeta.

Što je to?

- Eklatantan primjer toga je ova crkva na Savici, odnosno njihov nekretninski biznis, vidljiv na ovom slučaju, a druga je činjenica da su s vladom sklopljeni ugovori koji se navodno ne mogu prekinuti, iako je činjenica da je to moguće. Naravno da bi ih trebalo preispitati i postaviti stvar na novim osnovama. Tu je i njihovo uplitanje u obrazovanje i odlučivanje žena o vlastitom tijelu. Mislim tu na njihove interese koji dugoročno zadiru u sekularnost države, što više nije samo vjeronauk, navodno izborni predmet u školama, već i zadiranje u visoko školstvo, što se vidi na primjeru Filozofskog fakulteta.

Za taj slučaj desnica kaže da je upravljan iz SDP-a.

- Studenticama i studentima koji organiziraju plenum ne treba takva etiketa. I više nego uspješno artikuliraju vlastite političke stavove.

Mislite li da su ti stavovi progresivniji od SDP-ovih?

- Apsolutno su progresivniji i zato ne namjeravam ni na koji način eksploatirati njihovu borbu i dovoditi ih u vezu s unutarstranačkim izborima u SDP-u. Uostalom i 2009. godine su to pokazali - ovo nije prvi plenum, a bude li blokade, neće to biti ni prva blokada.

Što predstavlja, po vama, ugovor s KBF-om koji je to pokrenuo?

- Pokušaj klerikalizacije obrazovanja, odnosno podvrgavanje sekularnog obrazovanja religijskom: teren je očito pripreman barem 20 godina. Ovo je udar na sve što predstavlja progresivne ideje i slobodnomisleće ljude, građansko društvo. Što je sljedeće, preimenovanje države u "Katolička Republika Hrvatska"?

Što namjeravate ponuditi članstvu dok budete obilazili teren?

- Ponudit ću im veću ulogu u formiranju SDP-ovih politika nego što trenutno imaju. Trajne platforme političke rasprave i lijevu politiku. Pripremila sam 10 do 12 točaka svog programa. Jedan dio podrazumijeva razgovor o tome kakvo društvo želimo, a drugi kakav nam je SDP potreban da bismo ostvarili političke ciljeve. Veseli me mogućnost sučeljavanja stavova i razmjene mišljenja s protukandidatima. Nadam se da ovo neće biti izbor između predstavnika jedne i druge struje. To smo imali prije sedam mjeseci i ne treba nam ponavljanje.

Studenti uspješno guraju i bez SDP-a (FOTO: Ladislav Tomičić)

Zoran Milanović se "nasukao" na sastanak s tzv. braniteljskim udrugama. Koje je, po vašem mišljenju, njihovo mjesto u hrvatskom društvu?

- Ne bih ih, za početak, promatrala tako esencijalistički. Poznajem ljude, imam ih i u obitelji, koji su sada ratni veterani i nipošto ih ne mogu svrstati na desni spektar. Neprihvatljivo mi je ratne veterane promatrati kao ljude koji nužno pripadaju desnici ili bezrezervno razmišljaju na taj način. To su ljudi za koje naše društvo nakon rata nije učinilo dovoljno na integraciji, na uspostavi uvjeta za njihov mirnodopski život i normalan život njihovih obitelji. Dok god se njihovim životima budu poigravali, tu neće biti sreće - ni za one koji to rade ni za tu populaciju. Umjesto eksploatacije veterana za vlastite političke ciljeve, stavila bih fokus na njihove socijalne i ekonomske probleme bez kompromisa u kontekstu nacionalizma i sličnih tema.

Dolazite iz Slavonskog Broda, koji je prilično propao u zadnjih nekoliko desetljeća, kao i većina Slavonije. Što biste izdvojili kao najveće društvene i ekonomske traume u svom gradu?

- Neću pretjerati ako kažem da sam dijete Đure Đakovića. Odrasla sam u blizini poduzeća koje je zapošljavalo 17.000 ljudi, ne samo iz Slavonije, već i iz Bosne, Posavine, pa i taj grad i regija imaju snažnu industrijsku tradiciju. Majka mi je radila u tom poduzeću, otac i djed na željeznici, i vezana sam za tu tvornicu, ali i pojam rada i radničkog kolektiva. U ratu se nevjerojatno promijenila struktura stanovništva i način funkcioniranja grada, uopće od čega se u njemu živi. Rekla bih od doznaka – bile one iz inozemstva, bile one iz Zagreba, kolokvijalno. To je danas grad s oko 60.000 stanovnika, ali bez prave perspektive, pogranični, tranzitni grad, osobito nakon ulaska u EU, iz kojeg ljudi žele što prije otići, kao i iz ostatka Slavonije. Nije Brod jedini, iako je najveći, ništa bolje nije ni u Vinkovcima ili Županji. Proizvodnju je zamijenila trgovina, jer proizvoditi se, navodno, ne isplati. Tu je onda i problem, ozbiljan problem zagađenja koje uzrokuje rafinerija iz Broda, s druge strane Save, u BiH, pa je kvaliteta života naprosto srozana, a porast broja djece i odraslih oboljelih od karcinoma izrazito visok. Kako će itko planirati život u zagađenom gradu?Posebno, željeznička povezanost istoka Hrvatske je katastrofalna: pa zadnji brzi vlak iz Broda ka Zagrebu polazi u 18 sati. Često sam na toj liniji, sjećam se kako sam 1995. godine, odmah nakon rata, do Zagreba putovala dva sata i deset minuta. Danas – više od tri. To je tragedija cijelog istoka Hrvatske.

Zašto SDP nikada nije uspijevao doprijeti do ljudi u Slavoniji?

- Istina, nije. SDP se do sada obraćao srednjoj klasi, a ona je u Slavoniji najoskudnija. Nije adresirao probleme koji muče osiromašenu radničku i poljoprivrednu klasu. Kako bi onda uopće dopro do Slavonaca? Osim toga, tu postoji previše predrasuda, čak i kulturnog relativizma, spominjanja Bizanta naspram agramersko-srednjoeuropske kulture. Pa onda i one da je Slavonija desničarska utvrda. To nije točno, i SDP se treba zapitati kako se Slavoniju pretvorilo u onu koja prima, a ne daje i stvara nove vrijednosti. Razlog nije samo rat, nego privatizacija poljoprivrednih kombinata i njihovo prepuštanje nekolicini tajkuna. Neću ih imenovati, o njima svi sve znaju. Razlog je i uništavanje industrije i mirenje s tvrdnjom da se ne može živjeti kao što se živjelo nekada, da ne mogu svi imati posao, kao i poigravanje sentimentima na liniji Srbi-Hrvati, a svi jednako loše žive. 

SDP nije adresirao probleme radnika (FOTO: Ladislav Tomičić)

Je li koaliranje SDP-a s Branimirom Glavašom pretjeran politički pragmatizam i biste li to odbili po cijenu gubitka izbora?

- Ja to sigurno ne bih napravila, iz mnogo razloga, iako su moje kolege na lokalnoj razini koalirale s desnim strankama i na drugim mjestima, u Velikoj Gorici na primjer. Ne vidim koji zajednički interes mi kao stranka ljevice dijelimo sa strankama desnice, pa čak ni kad se to interpretira kroz nuždu uređenja parka ili nogostupa. Takav tvrdi stav se pokazao nužnim, jer što je nama dobroga donijela koalicija s Glavašom ili s HSP-om?

Što SDP danas čini strankom ljevice? Sad ste to rekli.

- Mislila sam na opću parlamentarnu podjelu. No, SDP je ljevica samo u kulturološkom smislu, nikako u ekonomskom i socijalnom. Mi smo mislili da je dovoljno da budemo nasljednici građanske opcije, dovoljno je samo da budemo manji nacionalisti od onih drugih pa smo automatski veći socijaldemokrati... Pokazalo se da nije dovoljno.

U međuvremenu se pojavila jedna, recimo to tako, "nepristojna" opcija i napravila žetvu među glasačima na terenu ljevice.

- Mislite na Živi zid? Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi. Sjećam se i razgovora, neformalnih doduše, s brojnim članicama i članovima stranke i činilo mi se da to nitko ne shvaća ozbiljno. Ali ovih osam, devet mandata naprosto moraju zabrinuti SDP. Ne možemo govoriti o tome da će ljudi izaći i glasati za manje zlo, jer na zadnjim izborima, usprkos takvim najavama, takvi ljudi, koji su trebali glasati za SDP samo da HDZ ne dođe na vlast, naprosto nisu izašli. Nadam se da su ovo zadnji izbori na kojemu je politika manjeg zla izabrana kao strategiju.

Koliko je HNS štetan za SDP? Čini li vam se da je inzistiranje na suradnji s njima proizašlo iz Milanovićeve traume iz 2007. godine kada je SDP mogao dobiti više u partnerstvu s liberalima, koji do pojave Anke Mrak Taritaš nije imao nikakvu podršku? Sada se zbog porasta popularnosti postavljaju trijumfalno, čak i prema SDP-u, koji ih je zadnjih desetak godina održavao na životu i istovremeno gubio birače van centra.

- Ne bih rekla da je HNS štetan, nego bih radije razgovarala o tome što SDP nije napravio. Naravno da koncesije prema manjim koalicijskim partnerima prate ovu stranku pa i od 2000. godine. Sjetimo se Budiše i raspada liberala 2003. godine. Moguće je da SDP umjetno održava tu liberalnu opciju, jer te stranke bi teško samostalno prešle prag. Ne znam sad tko je kome štetio, ali sigurno jedna ministrica kulture u čijem mandatu smo oformili povjerenstvo za neprofitne medije nije bila baš toliko štetna pojava. To je bio pomak, bez obzira na to kako je sve skupa završilo, i bez obzira na mnoge druge kritike. HNS se sada pozicionira kao stranka koja može surađivati sa svima, vidjet ćemo kako će se to odraziti na partnerstvo. HNS je u biti regionalna stranka, bez baze izvan tog dosega i mislim da ga tako trebamo i tretirati, sklapati savez gdje on ima smisla, a ne odricati se svojih načela zbog sklapanja saveza. 

Bilo je pitanje vremena kad će nam se dogoditi Živi zid (FOTO: Ladislav Tomičić)

Koje je objašnjenje što SDP nije išao na zip sustav?

- Nema ga. O tome se zapravo na političkoj razini u stranci nikad nije razgovaralo, jer se smatralo dovoljnim što smo od 1996. godine uveli kvotu, kasnije unesenu i u zakon. To nas je činilo "tako drugačijim od HDZ-a", da nismo morali napraviti korak dalje. Kao što sam rekla ranije, do sada je praksa bila da moramo biti samo malo bolji od HDZ-a da bismo pokazali da smo progresivniji. Naravno da onda ne moramo imati 50 posto žena, kad HDZ ionako neće imati ni 30! Bolji smo, zar ne? Samo što HDZ nije uopće bio iza nas, on je stalno trčao neku drugu trku. I to nas je koštalo. Pitanje zastupljenosti žena na listama se nakon toga smatralo dodatno riješenim kada su uvedeni preferencijalni glasovi: "Ako ste tako dobre, onda će ljudi glasati za vas, bez obzira na kojem ste mjestu". To, naravno, uopće nije tako jednostavno, jednoznačno niti nam uzor može biti u tom slučaju Anka Mrak Taritaš, jer su to neusporedive kategorije.

Zašto ljevica, kad je SDP odlutao drugim putem, nije producirala novu stranku?

- Prvo, ovo nije pitanje za samo jednu osobu. Možda ne misle svi da je parlamentarno djelovanje jedino moguće političko djelovanje. Također, mnogi na ljevici čvrsto vjeruju u to da nema socijalizma bez internacionalizma, te da jedna stranka ne mijenja zapravo mnogo. No, ja bih rekla da je jedan od vidljivijih problema uski doseg izvanparlamentarne ljevice. Ona mora imati članove, a sve opcije koje su najavile okupljanje ljevice zapravo nisu imale bazu širu od središta Zagreba. Izgraditi kredibilnu lijevu stranku je krvav rad u nekoliko izbornih ciklusa. Može se, doduše, okupiti i oko jedne stvari, to je napravio Živi zid, a ne znamo kako će završiti i koja su oni opcija zapravo. Treća je pokušati iznutra mijenjati SDP. Sad, recite vi meni što je najlakše ili što će dati najbolje rezultate?

Ljudi koji su bili na ljevici u SDP-u, poput Sanje Kapetanović, koja je bila daleko progresivnija od većine, nestali su iz stranačkog života.

- Apsolutno. Ona je politički nestala krajem svog prvog mandata. Razgovaramo, i mogu reći kako je na istoj progresivnoj liniji i danas. Žao mi je što nije u aktivnoj politici.

Za izgradnju lijeve stranke potreban je ozbiljan rad (FOTO: Ladislav Tomičić)

Je li teško biti ljevičar u SDP-u?

- Teško je probiti se u stranačkom mainstreamu i parirati tzv. stranačkim patrijarsima. Nedavno me na sastanku tu u lokalnoj organizaciji jedan kolega upitao zašto ne okupljamo lijeve intelektualce, koji će definirati što je ljevica, zašto oni nisu više u SDP-u. Rekla sam mu da mi nije potreban sjedokosi muškarac da mi objasni što je ljevica. Dobro je došao, ali tako da razgovaramo što ljevica može biti. Ta potreba da se stalno osluškuje što o socijaldemokraciji ima reći profesor s Dramske akademije ili jedan naš bivši predsjednik savjeta ili neki treći analitičar 2016. godine znači robovanje autoritetima, a ne uključivanje. Rekla sam mu da i ja i ti i on sigurno jednako tako dobro možemo definirati ljevicu, a ne ponavljati kao papagaji što nam se kaže.

SDP doista nikada nije imao "stranačku mater".

- Da, nije. Zato i kažem "patrijarsi", ne kao lapsus nego doslovno. Nisam sigurna ni da bi patrijarhat trebalo zamijeniti matrijarhatom, materom, ne žalim za time. Cilj je potpuna ravnopravnost spolova. Ne trebamo se pozivati na nekog koga više nema ili se odricati lidera koji je još tu, a neki bi voljeli da ga nema. Horizont političke imaginacije se često svodi na to koga ćeš spomenuti kada se pita kakav bi SDP netko htio - više račanovski ili više milanovićevski.

Kada govorite o vraćanju radnicima, koje prakse smatrate dobrim za njihovo veće uključivanje i zaštitu?

- Sigurno je da sindikalno udruživanje ne smije biti privilegij zaposlenih u javnom sektoru, kao što mora prestati i antagonizacija između radnika u privatnom i javnom sektoru. Ne smijemo nasjedati na tezu: "Lako je tražiti prava kad si zaštićen kolektivnim ugovorom". Zar se ne bi trebali pitati kako da zaštitimo one koje takvi ugovori ne obuhvaćaju? Nužno je da država omogući funkcionirajuće sindikalno djelovanje u privatnom sektoru, ali i među prekarnim radnicima koje je, poznato je, najteže sindikalno organizirati. Ona to može, kao što može utjecati i na to da radnici sudjeluju u odlučivanju i raspodjeli dobiti, kad se radi o dioničkim društvima. Mi smo takve promjene zagovarali davne 2008. ili 2009. godine kad smo bili sigurni da su izbori daleko, govorili smo o modelu radničkog suodlučivanja po uzoru na Njemačku. Zašto ne bismo osnažili poziciju radnika u upravnim i nadzornim odborima? Zašto je tabu razgovarati o zborovima radnika, radničkim plenumima ili bilo kojem načinu političkog organiziranja u privatnom sektoru? Zašto antagonizirajući javni i privatni sektor uvijek govorimo o smanjivanju, a ne povećavanju prava?

Nisam sigurna da bi patrijarhat trebalo zamijeniti matrijarhatom (FOTO: Ladislav Tomičić)

Kada ste govorili o Slavoniji, spomenuli ste i tajkune. Što krupni kapital može, uz promjenu državne politike, napraviti za ovo društvo?

- Privatizacijski procesi ne smiju biti jedini način na koji se vodi ekonomska politika. Svakoj je vladi jedan od prvih poteza "aktiviranje" navodno neaktivne državne imovine, ali ne na način da smisli što će s njom, nego samo privatizacijom tog portfelja.

Milanović je bježao od problema revizionizma, čak je i kazao da mu se fućka za pozdrav "Za dom spremni". Treba li se SDP agresivnije postaviti?

- Kako se možeš postaviti neagresivnije u odnosu na ono kako se SDP postavlja danas? To je nužno i podrazumijeva ne samo deklarativno zastupanje antifašizma, nego otvaranje javne rasprave o tome što je Hrvatska - je li antifašizam samo floskula i može li se on u modernom društvu prevesti u nešto drugo, kao i može li se govoriti samo o fašizmu, a ne i o kapitalizmu. Naravno, nužne su i snažne intervencije u obrazovni sustav, pa i u medije. Tu raspravu koja se danas vodi u ograničenim krugovima, nužno je postaviti među ciljeve stranke. Stranka će osuditi ono što je predsjednik rekao na zatvorenom sastanku, ali to nije dovoljno.

Što je za vas antifašizam?

- Društveni i historijski pokret koji je organski proizišao iz naroda i bazirao se i na antikapitalističkoj i na antifašističkoj platformi. To je revolucionarni pokret baš zato, što je, suprotno današnjim tumačenjima, nastao na antikapitalističkoj, komunističkoj platformi. To je pokret na kojeg apsolutno trebamo biti ponosni, ovi krajevi jedini su se u Europi već jednom sami oslobodili od fašizma, naspram sličnima u drugim državama koje je od fašizma oslobodila sovjetska Crvena armija. Antifašizam ne može biti samo nostalgija za precima, koji su sudjelovali u NOB-u ili nošenje tog stijega. To mora biti protivljenje svakom fundamentalizmu, uključujući tržišni fundamentalizam. To ne može biti samo ono što je nekad bilo, kad smo bili mladi. Ljudi koji danas o tome ne uče i nemaju priliku na pravi način to iščitati iz udžbenika povijesti, o tome nemaju apsolutno nikakvu sliku. Antifašizam je borba za emancipaciju manjinskih skupina, kao i borba protiv diktata tržišta.

Potrebna nam je rasprava o kapitalizmu (FOTO: Ladislav Tomičić)

Jeste li protiv slobodne tržišne utakmice, kao što bi vas mnogi mogli optužiti nakon ovakvih izjava i kako se prema tome postavlja?

- Mislila sam da se ta dogma izlizala tamo negdje sredinom dvijetisućitih i nije mi jasno zašto ova liberalna ekonomska misao u Hrvatskoj još uvijek cvjeta. To je naprosto neko predmoderno stanje, čini mi se. Ako sam jedina koja će problematizirati ulogu tržišta, kada je riječ o dostupnosti javnih usluga građanima, onda smo u velikom problemu. Ne znam, neka me ta stigma prati i u ovoj kampanji.

Kako gledate na skandale koji potresaju vodstvo Europske unije, od otkrića da je jedna povjerenica imala tvrtku registriranu na Bahamima, u poreznoj oazi, do odlaska bivšeg maoista Jose Manuela Barrosa u Goldman Sachs?

- Da, on je zatvorio krug. Ti lideri propadaju brzinom svjetlosti, a propada i taj politički projekt. To kako se oni ponašaju mene baš i ne iznenađuje. Oni nemaju izborni legitimitet, nego su se ondje našli po drugom ključu, najblaže rečeno. Mislim da nije rješenje u tome da dovedemo druge ljude, već je potrebno reorganizirati Uniju, a vidim da su pokrenute i neke rasprave u tom smjeru. EU je napravljena da stvori a potom zadovolji svoje potrošače, pa je uvela i njihova povjerenika... Dakle, mi kao građanke i građani služimo tome da kupujemo neke proizvode, proizvedene na slobodnom tržištu. To nije koncept koji meni odgovara.

Dogma o slobodnoj tržišnoj utakmici se odavno izlizala (FOTO: Ladislav Tomičić)

Počeli smo s Corbynom pa možemo i završiti s njim. On je svoj govor u Liverpoolu nakon dobivenih izbora okončao, među ostalim, i željom da Laburističku partiju i britansko društvo povede u "socijalizam 21. stoljeća". Kako se odnosite prema tom pojmu?

- Socijalizam se u Hrvatskoj, pa i u svim posttranzicijskim društvima demonizira i tretira kao onaj koji je izgubio, onaj koji je pobijeđen. Ima to “luzersko” obilježje. Zato je ovo što radi Corbyn važno i to mogu samo pozdraviti. Ohrabruju takve izjave, i to u jednoj Velikoj Britaniji jer ne predstavljaju problem novom, naraslom članstvu, mladom i starom, već samo političkom establišmentu. Socijalizam 21. stoljeća s onim iz prošlog stoljeća dijeli načelo punog ostvarenja ljudskih potencijala, ali stavlja značajniji naglasak na demokraciju i zaštitu okoliša. Ovo se, nama, koji smo imali priliku živjeti u samoupravnoj Jugoslaviji ne čini krucijalnom razlikom, no socijalizam 21. stoljeća odnosno demokratski socijalizam ovim se novim kovanicama pokušava distancirati od nedemokratskih praksi, primjerice Staljinovog režima. Demokratski socijalizam, da bi uspio, da ne bi bio izložen sankcijama i izolaciji, mora obuhvaćati cijeli svijet. Demokratski socijalizam nije niti potrošen, niti relikt prošlosti, niti nešto nostalgično. To je cjelovit pogled na svijet koji vraća društvene vrijednosti u svoje središte. Kao takav je legitiman politički cilj. U svakom slučaju on nije pobijeđen nego tek treba pobijediti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić