Bivši saborski zastupnik SDP-a Ivan Račan, kao član najužeg tima novog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, jedan je od najzaslužnijih za njegov veliki povratak na političku scenu, a svojevremeno su ga smatrali i jednim od najvažnijih ljudi koji su Milanovića doveli na čelo stranke. Danas se bavi marketingom u vlastitoj tvrtci, ali, kao i mnogi iz prikrajka prati sve što se događa na političkoj sceni. 

S Ivanom Račanom smo razgovarali prije nego što se zahuktala epidemija koronavirusa U Hrvatskoj, a razgovarali smo o SDP-u, Milanoviću, Bernardiću, manjinskim zastupnicima u Saboru i njegovim pogledima na bližu i dalju povijest. Neki njegovi odgovori definitivno će iznenaditi mnoge, pogotovo glasače SDP-a, jer je podržavajući neoliberalne teorije i govoreći o manjinskim pravima i Domovinskom ratu, iznio dosta stavova koje bi bilo prirodnije očekivati od nekog političara desne orijentacije, a ne bi ih se postidjeli ni oni desniji od HDZ-a.

Račan u Milanovićevom stožeru (FOTO: Flickr)

Bili ste u pobjedničkog timu novog predsjednika Zorana Milanovića. Koliko vam je pomogla bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svojim gafovima?

- Mi smo u ljeto 2018. godine evidentirali okolnosti i dobro procijenili situaciju, a samu kampanju smo započeli nakon evropskih izbora 2019. godine. U tom smislu, nam je bivša predsjednica pomogla, jer je omogućila raspad svog biračkog tijela na dva kandidata. Mi smo to predvidjeli još 2018. godine. Tu je i njeno ograđivanje od pozdrava “Za dom spremni” i načina na koji je to napravila. Kao, netko joj je nešto krivo rekao, a ona se nalazi na doktoratu iz povijesti ... Ona je sebe time dekarakterizirala. Nije imala snage reći da je pogriješila i tu nam je sjela ta priča s karakterom. Tada smo odlučili upravo Zoranov karakter staviti u prvi plan. Naš slogan “Predsjednik s karakterom” je čistio Zorana od lošega, a poslije smo vidjeli da ona nema nikakav karakter. Mi smo predvidjeli i njeno ponašanje, koje nije bilo normalno, Nije normalno da predsjednica pjeva i radi neke slične stvari. 

Mislite li da je Milanovićev karakter vidljiv kod imenovanja savjetnice za obrazovanje, kojima je razočarao vlastite glasače? 

- Predsjednik ima pravo izabrati savjetnike koje želi. Velika greška Ive Josipovića je bila što je potjerao Dejana Jovića. Na stranu to da Jović možda nikada nije trebao biti savjetnik, jer vi kao savjetnik predsjednika više nemate svoje mišljenje, vi javno iznosite mišljenje predsjednika. Dejan Jović je nastavio imati svoje mišljenje, a to mišljenje je po mnogo čemu radikalno i neprihvatljivo velikom broju Hrvata i njegovo mišljenje o referendumu je izazvalo veliku pozornost. Josipović je tada trebao reći da je Jović njegov savjetnik i da se u mnogočemu ne slažu, ali da i ljude s kojima se ne slaže, želi imati oko sebe. Morao je pokazati karakter. A što se tiče savjetnice za obrazovanje, ona daje preporuke, ali ako predsjednik Republike dođe s nekim stavom, onda ćemo mu suditi.

Kako gledate na mogućnost da Bernardić postane premijer? Sukobi u stranci su se primirili rastom rejtinga.

- On je savršeni odraz stanja trenutnog SDP-a. Na žalost, njegov rejting je prenizak, ali to je i najveća mogućnost za popravak. Onog trenutka kada će u SDP-u postojati alternativa, tada ćemo moći pričati o nečemu drugome. Alternative danas nema i on je trenutno najbolje što SDP ima. Na žalost, političke stranke su se svele na veliki broj članova koji su tu jer su djelatnici u javnom sektoru i traže najpovoljnije rješenje za sebe. U strankama nema natjecanja. Sustav je takav da ne izbacuje najbolje, nego najpodobnije.

Kakve onda promjene predlažete?

- Zalažem se za parlamentarni sustav za dva doma. Zastupnički dom sa 101. zastupnikom, koji se bira najvećim brojem iz jednomandatnih izbornih jedinica, kako bi ljudi birali zastupnika s imenom i prezimenom, a ne sa stranačkih lista, tako da ne znaju tko ih zastupa. Manji dio bi se birao s državne liste, da se zaštitit naše partitokratsko naslijeđe. Tu bi bio i Gornji dom s 30 do 50 zastupnika u kojem bi bili zastupnici manjina i ostalih društvenih skupina. 

Zašto bi manjine trebale napustiti zastupnički dom?

- Smatram da za nacionalnu svijest nije dobra situacija koja se događa već neko vrijeme, a ta je da zastupnici nacionalnih manjina odlučuju tko čini parlamentarnu većinu. Moramo završiti praksu u kojoj su jednakopravni zastupnici koji su izabrani sa 190 glasova i oni s par tisuća glasova. Ukoliko zastupnik manjina bude izabran u izbornoj jedinici, onda on ne zastupa manjine, nego izbornu jedinicu. Imat ćemo izborne jedinice u kojima će srpskih glasača biti više i moći će izabrati koga žele.

"Ne mogu biti jednakopravni zastupnici koji su izabrani sa 190 glasova i oni s par tisuća glasova" - Ivan Račan (FOTO: Flickr)

Ne bi li tako ostali u potpunosti bez Srba u Saboru, jer ni u jednoj izbornoj jedinici ne bi bili većina?

- Zato im ostaje Gornji dom. Meni je potpuno pogrešno da se svaki klub u nogometu zove HNK, pa valjda se podrazumijeva da je hrvatski. Da li zastupnike u Saboru trebamo dijeliti po nacionalnosti? Mislim da ne.

SDP-u trenutno rejting raste, a čini se da su se smirili i napadi iznutra na Davora Bernardića.

- Ne sudjelujem u događanjima u SDP-u, ni formalno ni neformalno. Tu i tamo se čujem s ljudima u SDP-u koji pitaju za savjet i to je to. A što se tiče pozicije stranke, SDP sada dobro izgleda i narastao je. Volio bih da taj rast koji je dobio stjecajem okolnosti, više nego vlastitim radom, uspije održati. Parlamentarni izbori nisu tako daleko, najvjerojatnije u rujnu. E sad, kako je iznutra ne mogu suditi, jer nisam insajder, odnosno, mogu, ali bolje ne (smije se op.a.). Moram pažljivo birati riječi. 

Mislite da SDP nije konstruktivna oporba?

- Ključna stvar koju mogu zamjeriti svojoj stranci je to što građani ne znaju što se za njih mijenja, ako SDP dođe na vlast. Tu se ne radi o 30 stvari koje treba taksativno nabrojati, mora se doći do dvije-tri stvari koje će se promijeniti. To moraju biti stvari koje su građanima bitne. Moj osjećaj je da će se HDZ konsolidirati do parlamentarnih izbora i on će ponovo graditi svoje izborno tijelo.

Stalno se govori o potrebi društvenih reformi. Za kakve se vi zalažete?

- Osim reforme političkog sustava, treba reformirati javnu upravu i teritorijalno ustrojstvo te smanjiti administrativne okvire u kojima birokracija djeluje, a time ćemo smanjiti i samu birokraciju. Tu je i reforma obrazovanja, za koju treba uspostaviti konsenzus političkih snaga. 

Kako mislite pomiriti svjetonazorske razlike i doći do konsenzusa za reformu obrazovanja? 

- Od deset velikih tema oko kojih treba raditi, prijepori su oko tri, a oko sedam nema prijepora. Ajmo zaobići ono oko čega se ne slažemo i raditi ono oko čega se slažemo. Oko informatike, novih tehnologija ... Ajmo tu napraviti promjene i konsenzus dok ne riješimo ovo oko čega se ne slažemo, poput bliže povijesti i svjetonazorskih pitanja, poput prava na pobačaj, posvajanje djece istospolnih parova i tako dalje. 

Kada spominjete razmimoilaženja oko bliže povijesti, mislite li i na Domovinski rat i Drugi svjetski rat?

- Ne vidim puno prijepora oko Domovinskog rata. Prijepor u vezi Domovinskog rata je jedino oko novoprobuđenog ustaštva, kojeg se jednim dijelom pokušalo biti instrumentalizirati kroz Domovinski rat. To se vuče kao problem i tako će ostati dugi broj godina.

Zbog čega je tako teško objasniti ljudima da ustaštvo nije dobro i povući crtu iza toga?

- To je zato što je to za veliki broj ljudi u Hrvatskoj emotivna, a ne racionalna tema. Usudit ću se reći da pripadam najvećem broj građana koji nisu u obitelji imali ni partizane, ni ustaše. Bilo je domobrana. Mi nismo odgajani ni u strahu, ni u mržnji. Međutim, imate mnoge koji su u obitelji imali i ustaše i partizane. Oni su odgajani drugačije. Oni koji su imali ustaše u obitelji su odgajani da je napravljena velika nepravda i zločini prema njima i oni su učeni da mrze. Oni koji su imali partizane su učeni da se vječno moraju bojati ustaša, koji uvijek mogu ponovo ustati. To nije racionalno i to neće nestati preko noći. Ali, to ne treba biti prepreka teritorijalnom preustroju i broju gradova, općina i županija. Smiješno je da se ne uvodi informatizacija u obrazovni sustav, jer se ne slažemo oko viđenja povijesti. 

"Problem socijalizma je što nije stvarao novu vrijednost" (FOTO: Flickr)

Nije li zadaća vlasti da ne dopusti rehabilitaciju ustaštva, koja je vidljiva i kroz neodlučan stav prema ustaškom pozdravu?

- Sada ću citirati Johnnyja Štulića, kojeg inače ne smatram filozofom, ali je 1990. godine, kada se sustav mijenjao rekao jednu dobru stvar: “45 godina smo slušali zavijanje vukova, a sada ćemo 45 godina slušati blejanje ovaca”. On je bio u pravu. Imali smo 45 godina sustav koji je nategnuo interpretaciju zbivanja na svoj način, predstavivši svoju borbu kao prečistu i bogomdanu, a znamo da nije bilo tako. Kada tako rastegnete klatno do kraja, onda vam se prebaci na drugu stranu. 

Mislite li da se danas zavijanje vukova sluša kada je Domovinski rat u pitanju i da je i SDP s famoznom deklaracijom pridonio tom zavijanju?

- Deklaraciju o Domovinskom ratu vidim kao potez jednog vremena, kada smo bili pod udarom međunarodne zajednice, jer nismo bili u stanju procesuirati ratne zločine, gdje smo morali ovdje doći do nekog zajedničkog mišljenja da se ta stvar ne rastače dalje. Smatram da u njoj nema ništa sporno. Problem koji ja vidim je to što smo 45 godina živjeli u jednom eksperimentu koji je u prvim fazama davao neke dobre rezultate. U završni fazama je bilo gore i na kraju se urušio sam od sebe. I mi tada, umjesto da odemo u tržišnu ekonomiju, mi otvaramo novi eksperiment i novu vrstu etatizma i državne kontrole nad gospodarstvom, a to ne daje rezultat i Hrvatska stoji na mjestu. Oko toga treba voditi bitku. Kako se boriti protiv uhljebljivanja, kako dovesti do toga da kvalitetni dođu na važna mjesta i da javni sustavi budu mjesta političkog potkusurivanja. Nemamo snage boriti se protiv toga, pa završavamo na partizanima i ustašama. 

Kažete da se socijalistički sistem urušio sam od sebe. Nije li zanimljivije da je vanjski dug SFRJ bio puno manji nego danas hrvatski?

- To je romantično sjećanje. Po tome je najbolja Rumunjska, koja je iz socijalizma izašla bez duga. Ceauşescu je sve vratio, ali je završio tako da je ubijen, jer je osiromašio ljude. Jugoslavenski dug je nastao u sedamdesetim, a kriza koju pamtimo, nastala je osamdesetih. Rast sedamdesetih je bio umjetan, a osamdesetih, kada su došli Ronald Reagan i Margaret Thatcher, nisu se dozvoljavali novi krediti. I deset godina kasnije, ode sve ... Problem socijalizma je što nije stvarao novu vrijednost. To ne znači da nije bilo novih ideja.

Vratimo se na rat devedesetih. Kako nazvati ono što se Srbima dogodilo 1995. godine? Nakon svih zločina koji su se dogodili, nakon onemogućavanja povratka i obnove infrastrukture koja je namjerno uništena. Zbog čega je problem da netko to definira kao progon ili etničko čišćenje?

- Etničko čišćenje mi je previše grub pojam, jer je to ratni zločin. Ja to gledam drugačije. Jako dugo sam slušao velike Hrvate koji su bili sretni što je iz Hrvatske otišlo puno Srba. Ima toga i danas. Međutim, Srbi su otišli u vrijeme Oluje ili prije nje i to je završilo 1995. godine. Od tada je otišlo duplo više Hrvata i to je problem. Odlazak Srba je početak problema, jer je te teritorije ostavio prazne. Srbi u Hrvatskoj su bili žrtve agresivne politike Slobodana Miloševića. Onda su bili žrtve straha od relativizacije ustaštva, a toga je bilo. Zatim dolazi činjenica da su pokrenuli oružani ustanak i da balvan revolucija i rat nisu bili nešto ugodno u ovoj zemlji, tako da je posljedica moralo biti. Naravno, ne zagovaram ratne zločine, ali potpuno razumijem sve što se događalo. Da li je Hrvatska mogla napraviti puno više, normalno da je, ali su i oni mogli napraviti puno manje.

Ne mislite li da je i politika Franje Tuđmana i HDZ-a pridonijela svemu o čemu govorite i da je ta politika sve Srbe doživljavala kao višak, bez obzira jesu li digli pobunu ili su živjeli u Zagrebu?

- Svjestan sam da su Srbi koji nisu digli pobunu, ravnomjerno s Hrvatima podnijeli teret Domovinskog rata. Vi danas imate branitelje kojima je rat bio nešto najbolje što im se dogodilo u životu i one koji su prestali biti branitelji u trenutku skidanja uniforme. Oni kojima je rat bio nešto najbolje, njima je sve dopušteno, kao u revoluciji. A svaka revolucije ima žrtve. Naravno, za to nema opravdanja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"