U trenucima kada rješenje za hrvatsku političku krizu dolazi iz Kanade, a sve je glasniji i govor o uvođenju kanadskog zdravstvenog modela, čini se da se „pokanadila“ i alternativa, barem ako govorimo o djelovanju indie-rock ansambala poput „Broken Social Scene“ osnovanog u Torontu krajem devedesetih, a koji broji i do 20 ljudi. Svakako, govorimo o grupi domaćih bendova koja posljednjih pet godina djeluje kroz ansambl „JeboTon“, s nekih 20 članova, a u toj je brojci i prosjek starosti prosječnog člana. Ime je došlo od popularne domaće poštapalice. Svoje pjesme rearanžiraju kako bi kroz „JeboTon“ postigli zvuk malog orkestra koji uspješno priređuje i katalizira pučko-ulične i studentske fešte po gradskim trgovima. „Antidepresiv“, „Hren“, „Spremište“, „Porto Morto“, „Druker i Trophy Jump“, te „Teglica i komandos“, neka su od tih imena. Utješno, oni koji još nisu „irskirali“ (zbrisali u Irsku), uvijek se mogu „pokanaditi“. S Lupigom su o djelovanju kolektiva popričali njegovi članovi, suosnivač Filip Berlengi, gitarist i vokal benda „Antidepresiv“ i Roko Crnić, kontrabasist i vokal benda „Porto Morto“.

"Brojnim je istraživanjima potvrđeno da rana detekcija i stručna podrška u vidu ranih intervencija djeci s rizicima za probleme u ponašanju omogućuje optimalizaciju sazrijevanja, socijalizacije i razvoju njihovih punih potencijala što upućuje na nužnost sustavnog djelovanja. Potrebno je utvrditi model stručne pomoći za djecu bez administrativne kategorizacije jer se trenutačno za njih ne provodi sustavna procjena i ne izdaje institucionalno i administrativno rješenje“, objašnjava Nataša Vlah, socijalna pedagoginja i docentica na riječkom Učiteljskom fakultetu. Kad je riječ o sustavnoj prevenciji, kaže pedagoginja, treba naglasiti da se tu ne radi samo o djeci u gradskim nego i o djeci smještenoj u privatne vrtiće koji imaju još manje stručnih suradnika kompetentnih za ranu intervenciju od gradskog vrtića, kao i djeci koja nisu uključena ni u koji oblik institucionalne ili izvaninstitucionalne brige i skrbi, a pripadaju u marginalizirane i deprivirane društvene grupe poput djece iz romske zajednice ili djece nezaposlenih roditelja koji ne mogu dobiti mjesto u vrtićima.

"Tretirati ljude kao nezakonite migrante, pa čak i koristiti ovaj pojam, jako je loše jer ljudi ne mogu biti nezakoniti, nezakoniti mogu biti samo njihovi postupci. Dizanje žice na granici Mađarske, Srbije, Hrvatske i Slovenije je protivno svim mogućim standardima i elementima zaštite ljudskog dostojanstva i uvjerena sam da se radi o direktnoj povredi Opće deklaracije o ljudskim pravima. Pri tome, zaista se nameće pitanje protiv koga se ta žica uistinu diže. U situaciji u kojoj se transfer izbjeglica iz jedne u drugu zemlju provodi organizirano, redovito, u smislu da ih dnevno vlakovima prolazi i do pet ili više tisuća i bez ikakvih zastoja, moj je dojam da žica nije uopće usmjerena prema izbjeglicama", kaže u velikom intervjuu za Lupigu pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

"Nema sumnje da je kolaboracija zločin. Politička i vojna kolaboracija podrazumeva doprinos u stvaranju ambijenta koji odgovara okupatoru u cilju što dužeg zadržavanja na okupiranom području. Svaki dan produžetka okupacije na tlu Jugoslavije podrazumevao je smrt više stotina, ponekad i nekoliko hiljada civila i pripadnika pokreta otpora, ubijenih od strane okupatora i kolaboracionista. Osim toga, produžetak okupacije sa sobom je donosio razaranje materijalnih dobara. Ne treba napominjati kolike su bile posledice takvog razaranja u jednoj siromašnoj zemlji kakva je bila Jugoslavija", kaže povjesničar Milan Radanović, autor jedne od najznačajnijih povijesnih studija novijeg datuma u Srbiji, "Kazna i zločin: Snage kolaboracije u Srbiji".