Višestruko najavljivana Kraljica Pričigina napokon stiže na Spikigin! Kruno Lokotar nekoliko je puta isticao kako ne želi pozvati Tanju Mravak da ne bi povisila letvicu očekivanja publike. No, došao je i taj dan - siječanj je, mjesec zbrajanja rezultata i postavljanja planova, pravo vrijeme za jednu od najboljih pripovjedačica u ovom dijelu svijeta. Tanja Mravak kazivat će na Spikiginu dva dana, u petak i subotu 22. i 23. siječnja, u dva ciklusa, pod naslovima „Ljubav u doba katastrofe“ i „Mamin s(p)in“.

Nakon više uzastopnih superiornih nastupa na Pričiginu osvojili ste jedinstvenu titulu Kraljice Pričigina. Obavezuje li taj naslov? Osjećate li pritisak krune (Krune?) ili obavezu da branite tron? Hoće li izazivačima i izazivačicama biti lakše razvijati se nakon što je vaša generacija formirala discipline i postavila kriterije? 

- Ma nisam ja ništa osvojila, to je netko smislio. Obavezu osjećam prema sebi, publici, organizatorima i priči koju pričam. Ne volim ništa raditi površno, pa ni pričati. Smislim najbolje što u određenom trenutku mogu, vježbam, dorađujem. Ima oko priče puno posla, nema s humorom šale. Različitih stilova i pripovjedača ima na Pričiginu, nema tu izazivača niti bih voljela da se to dogodi. Sjajna atmosfera koja vlada među pripovjedačima, organizatorima i publikom na taj bi način bila narušena. Guštam slušati Emira Imamovića Pirketa, Rumenu Bužarovsku, Borisa Dežulovića, sjećam se da je Ozren Kebo imao izvrstan nastup. Kod njih osjećam da vole pričati i da su dobro promišljali priču. Treba vam dobra memorija i neka vlastita strategija savladavanja treme. Svi koji su mislili da je dovoljno biti dobar zabavljač za večerom uvide čim sjednu pred publiku da se tu hoće puno više. U jednu ruku lakše je kad su postignuti određeni kriteriji, znate otprilike što se od vas očekuje, u drugu ruku treba i više rada. 

Tanja Mravak (FOTO: Spikigin)

Prva ste žena koja nastupa na Spikiginu, a ni na Pričiginu žene nisu u većini. No, je li pričanje možda ipak ženska disciplina i očekuje li se da žene osvoje pripovjedačku scenu? Jesu li kriteriji objektivni, podjednaki za muškarce i žene? 

- Trebalo bi napraviti neku ozbiljnu studiju za odgovoriti na ovo pitanje. Pada mi na pamet samo naš patrijarhalni stereotip, žene su na ovim prostorima vjekovima učene šutnji. Pa i taj dio pitanja, da je pričanje ženska disciplina, dio je stereotipa. Doduše kontardiktoran s mojim prvim navodom, ali ipak kad se govori o ženskom pričanju najčešće se ne misli ništa dobro. Međutim, ja zaista ne osjećam nikakvu diskriminaciju. Organizatori i publika žele dobru priču i onaj ili ona tko im je ponudi bit će upamćen ili upamćena. 

Gdje je poveznica između vaše profesije s jedne strane i spisateljskog života, pa i sad već pripovjedačke karijere s druge? Budući da radite kao učiteljica u splitskom Centru za autizam, pretpostavljam učeći djecu lakšem verbalnom izražavanju, je li pisanje priča svojevrstan odušak ili u pisanju i pričanju primjenjujete naučeno na poslu?

- Istina je da se i u pisanju i u pripovijedanju i u poslu bavim verbalnim izražavanjem. Sve je to moj život, sve to radim istim mozgom, a u njemu se neuroni imaju naviku umrežavati. Ne povezujem svjesno pisanje i posao, vjerujem samo da sve što proživljavam utječe na moj način usmenog i pismenog izražavanja. Pisanje je odušak od svega, vrijeme provedeno u pisanju vrijeme je kad me nema u realnosti. Nije to ništa magično, jednostavno je to posao koji traži okupaciju i koncentraciju, a i zgodno se je za promjenu baviti izmišljenim likovima i pričama. Mislim da se slično događa pasioniranim slagačima lego kocaka. Moj prijatelj je u novoj godini poželio ljudima da „infišaju“ u nešto. Poznajući ga, uvjerena sam da je mislio upravo na taj odmak. Odlična želja. 

"Sa humorom nema šale." (FOTO: Spikigin)

U svojoj nagrađivanoj zbirci priča znakovitog naslova „Moramo razgovarati“ bavite se šumovima u komunikacijskom kanalu u obiteljskom krugu i između muškarca i žene. Zašto baš tema obitelji na prijelazu stoljeća? Što je danas intrigantnije kao fenomen – utjecaj medija na izražavanje osjećaja ili pak transformacija tradicionalne u suvremenu obitelj? Kako nam književnost može pomoći da sagledamo koje navike napustiti, a koje zadržati kad su promjene neminovne?

- Najjednostavnije, mene zaista interesiraju odnosi. Odnos samog sa sobom i s drugima. Mediji tu igraju određenu ulogu pa i u transformaciji tradicionalne u suvremenu obitelj iako najveću ulogu imaju suvremene okolnosti. Provlači se ta tema i kroz moje priče, zanimljivo je razdoblje u kojem se nalazimo. Moramo se snaći u novim okolnostima, odjednom smo pozvani izražavati emocije koje smo tradicionalno skrivali. Nismo se samo bojali izgovarati ih, bojali smo ih se i osjećati. A ako vam se usljed toga ne da ići na grupne i ine psihoterapije, posegnite za književnošću. Tamo sve piše, tamo su svi osjećaji svijeta, tamo su i vaši osjećaji primjereni. I to temeljito obrađeni, a ne taksativno nabrojani i instant riješeni kao u self help priručnicima. 

Kako je došlo do suradnje sa Sinišom Labrovićem i nastupa na njegovoj akciji Stado.org 2005. godine? Navodite, naime, da je čitanje ovcama bio vaš prvi javni nastup. Jeste li zadovoljni kasnijim Labrovićevim performansima? Biste li opet nastupili u jednom od njih kad bi vas pozvao? 

- Nakon što sam osvojila prvu nagradu na natječaju Ekran priče, Siniša me pozvao da, uz ostale pisce, čitam ovcama. U to vrijeme oboje smo živjeli u Sinju. Sjećam se da sam na njegov prvi performans "Zavijanje ranjenika" naišla šetajući gradom i oduševio me. Njegovi radovi su mi odlični do genijalni. Što se tiče sudjelovanja, u svako doba sam spremna za pregovore, ali za neke ne bih imala hrabrosti. Nije da se bojim izraziti stav, stid me skidati se i mokriti u javnosti. :)

Lupiga.Com