Jedno od naujgodnijih osvježenja na domaćoj alternativnoj sceni u 2013. godini prema portalu Potlista bio je i bend Mašinko sa svoja tri albuma koja su već pravi klasici na domaćoj sceni. Prvi je "Mašinko", zatim "Frakturko" nastao u suradnji s bendom Fraktura mozga, te longplayka "Svugdje je doma, a lijepo je najljepše" čije su korice ploče zapravo tabla za društvenu igru, autohtonu kombinaciju "Monopolyja" i "Čovječe ne ljuti se" u kojoj igrači propuštaju bacanje ispijajući piva. Album nije objavljen na CD-u, no osim vinila tu je i digitalno izdanje. Članovi benda su na sceni još od srednjoškolskih dana, a međunarodni punkerski šarm ozbiljno narušava tipično istočnoeuropski smisao za odmak, da su uz bogat ulični kredibilitet ovi mladi ljudi svi redom akademski građani. Vokal Marin Šulentić zaposlen je na Prirodoslovnom matematičkom fakultetu, dok je gitarist Lovro Koružnjak u arhitektonskom birou, a maturirali su na Klasičnoj gimnaziji. Upoznali su se kao đaci osnovne škole "Silvije Strahimir Kranjčević".

„Elita je, po mišljenju Mirka Kovača, ona koja je zagovarala rat i na neki način intelektualno u njemu sudjelovala, zato je i bila gora od naroda. Pokušala sam osvijetliti stvarnu povijest i pokazati da je jedna druga elita čitavo vrijeme pokušavala učiniti nešto drukčije u zemlji i da je zbog toga bila neželjena“, kaže u intervjuu za Lupigu Latinka Perović, povjesničarka i bivša političarka, koja je 1972. godine zbog sumnji da je previše liberalna došla u nemilost tadašnjih vlasti. S Latinkom Perović, koju prati glas da rijetko daje intervjue, razgovarali smo dan nakon njene iznimno posjećene zagrebačke promocije najnovije knjige, a u razgovoru je ponovila i već poznatu tezu kako se Jugoslavija raspala iznutra i kako se u Srbiji dominantno odbija vlastita krivica, pojašnjavajući – „ja smatram da smo odgovorni za početak rata“.

Hrvatski filmski autori koji bi se čisto kalendarski smatrali “srednjom generacijom” ovih godina su “izbacili” svoj prvi, drugi ili treći film. Mlađi nerijetko dugo čekaju na proboj, a većinu filmova snimaju autori koji su diplomirali još u vrijeme Jugoslavije. Nas je, međutim, zanimalo kako mladi autori i autorice, još uvijek studenti ili tek netom diplomirani, vide sebe i svoju ulogu u budućnosti hrvatskog filma. Stoga smo razgovarali s Paulom Skelin, dvadestrogodišnjom autoricom iz Splita. Ona je završila dodiplomski studij filma i videa na UMAS-u (Umjetnička Akademija u Splitu) i priprema se nastaviti studij na ADU u Zagrebu. Njen kratkometražni film "Oče griješio sam" prikazan je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Na pitanje što poslije akademije odgovara: "Poslije svašta. Svijet čeka. Vrata su širom otvorena. Želim se posvetiti dugometražnom filmu, poslije radu na nekim visokobudžetnim produkcijama. Korak po korak, iskustvom do što boljeg filma.".

Tijekom istraživanja za svoj film o posebnoj vrsti brazilskog rodea – vaquejadi, redatelj Gabriel Mascaro upoznao je kauboja koji vodi dvostruki život – jedan s bikovima u prašini, a drugi za šivaćim strojem. Kako je svijet rodea potpuno mačističko okruženje, tako nešto bilo mu je potpuno fascinantno pa je cijeli film zapravo posveta kaubojskom, nomadskom životu s novim slojevima suvremenosti, podrivanja uobičajenih rodnih uloga i rastakanja uobičajenih (samo)predodžbi muškosti. „Pokušao sam napraviti film vrlo ne-napetog kinematografskog iskustva. Bez klimaksa, bez drame, samo metajezik između stvarnosti i naših očekivanja. Jedina tenzija među likovima dolazi od gledatelja i onog što publika očekuje od filma. Htio sam proširiti muške i ženske uloge“, kaže Mascaro.