"Istoriju učimo ne da bismo znali kako da se ponašamo ili kako da pobedimo, nego da bismo znali ko smo."

Na jednom mjestu u knjizi „Dominantna i neželjena elita, beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)“ Latinka Perović citira Lešeka Kolakovskog koji je autor gornjih riječi. Ta današnja znanstvenica i nekadašnja političarka, ovom opširnom knjigom, u kojoj posvećeno i objektivno pristupa temi raspada Jugoslavije i svemu što je tome prethodilo, mlađim generacijama ostavlja u naslijeđe ključ za dešifriranje njihovih identiteta. Taj je identitet usko povezan s upućenošću u povijest, kulturu i religiju koje su na ovim prostorima imale, koliko zaseban, toliko i zajednički razvoj.

Autorica je omogućila svim zainteresiranim čitateljima uvid u rad i ideje dvanaestorice „otpadnika“ od matične misli (Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribičević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović) koji su se, svaki u svoje vrijeme, zalagali za dubinski unutarnji razvoj Jugoslavije. Ostvarenje dominantne ideje ujedinjenja Srba u jednu državu Perović je našla u osobi Dobrice Ćosića kojeg je u ponedjeljak navečer u Hrvatskom novinarskom domu nazvala „šamanom“ oko kojeg su kružili njegovi poklonici. S Latinkom Perović razgovarali smo dan nakon njene iznimno posjećene zagrebačke promocije najnovije knjige.

"Jugoslavija se, po meni, raspala iznutra i tu treba staviti težište u proučavanjima" (FOTO: Lupiga.Com)

Za zbirku eseja Mirka Kovača „Elita gora od rulje“ rečeno je da predstavlja alternativnu povijest ovih prostora. Nešto tog tipa možda bi se moglo reći i za vašu knjigu.

- Ima više takvih knjiga kakva je Kovačeva, jedan srbijanski političar početkom dvadesetog stoljeća rekao je da je narod bolji od nas. Elita je, po Kovačevom mišljenju, ona koja je zagovarala rat i na neki način intelektualno u njemu sudjelovala, zato je i bila gora od naroda. Pokušala sam u knjizi osvijetliti stvarnu povijest i pokazati da je jedna druga elita čitavo vrijeme pokušavala učiniti nešto drukčije u zemlji i da je zbog toga bila neželjena. Ta je stvarna povijest bila jako kompleksna.

Bi li ono što je ispisano u vašoj knjizi jednog dana moglo postati službena verzija razvoja događaja na južnoslavenskom prostoru? Koliko je uopće uhvatljiva, kakva-takva, zajednička istina?

- Povijest je znanost. Ona mora polaziti od povijesnih izvora i temeljiti se na njima. S druge strane, interpretacije su vrlo različite i ja to dopuštam. Nikako ne bih željela da bilo koja moja knjiga postane službena verzija i mislim da od toga ne prijeti opasnost. Moje shvaćanje historiografije je pluralno, baš kao i shvaćanje stvarne povijesti.

Što možete zaključiti na temelju dosadašnje recepcije vaše knjige u Srbiji i regiji?

- Odjek je zaista velik, to bi vam potvrdio i izdavač. Ne mogu u potpunosti objasniti zašto je tako, ali mogu pretpostaviti. Prvo, postavljene su dvije elite koje predstavljaju dvije ključne povijesne paradigme u novijoj povijesti Srbije. Drugo, govori se o ljudima koji su na neki način bili u sjeni, nisu postojali u historiografiji, a još su uvijek živi njihovi suvremenici koji ih se sjećaju pa je vjerojatno i to utjecalo na interes za knjigu. Pomaže i ton knjige jer se u njoj nikome ne sudi, ni na koji se način ne arbitrira, tu su ljudi sa svojim direktnim iskazima. Ističe se i struktura knjige u kojoj su biografske bilješke, jedan tekst svakog autora i moji tekstovi o njima. Pretpostavljam da je čitljiva i da zbog toga ljudi posežu za njom.

Zagrebačka promocija knjige Latinke Perović bila je vrlo zapažena (FOTO: Lupiga.Com)

Na dan vašeg zagrebačkog predstavljanja knjige napunilo se 15 godina otkako je preminuo Vlado Gotovac. Biste li i njega uvrstili u „neželjene“ da ste se bavili drugim zemljama? Je li potrebno da istraživači iz drugih zemalja regije napišu ovakve knjige?

- U Novom Sadu je na promociji govorio Slavko Goldstein i rekao da Hrvatska nema takvu knjigu. Mislim da je ona potrebna svima nama. Vladu Gotovca nisam osobno poznavala, ali sam čitala njegove radove, a posebno bih istaknula knjigu „Moj slučaj“. Svakako bih ga uvrstila u „neželjene“.

Kako biste opisali dominantne ideje o raspadu Jugoslavije u Srbiji danas?

- Interpretacije su vrlo različite, ali u Srbiji se dominantno odbija vlastita krivica iako ja smatram da smo odgovorni za početak rata. To i tumačim, otvoreno o tome govorim. Naravno, rat ima različite aktere i činjenice, zato postoji i mnoštvo interpretacija, ali ja govorim o onome što je bilo i jest dominantno u Srbiji. Od toga dolazi velika frustracija u Srbiji zbog raspada Jugoslavije.

Koncentrirali ste se dubinski na unutrašnju dinamiku i odnose između zemalja bivše Jugoslavije. Niste se bavili faktorom vanjskih sila, o čemu se ponekad također govori kada se tumači raspad. 

- Kennedy je govorio da je samo neuspjeh siroče. Svi traže krivca u drugome, živimo u realnom svijetu, nema sumnje da su i vanjske sile imale svoju ulogu, ali Jugoslavija se, po meni, raspala iznutra i tu treba staviti težište u proučavanjima. Na koji će se način svaki od aktera u tome vidjeti, to je drugo pitanje.

U knjizi se bavite i Zoranom Đinđićem koji nikada nije prigrlio velikosrpsku ideologiju. U jednom je trenutku Srbija s njim mogla otići u drugom smjeru. Danas su opet izabrani stari ideolozi, postoji li neka nova nada?

- Točno je to što ste rekli, Đinđić je bio čovjek koji je nudio novu nadu i drukčije mogućnosti. Potaknuo je jedan entuzijazam, ljudi su bili spremni na suočavanje s prošlošću, to se, kako znamo, završilo tragično. Političari koji su danas na vlasti izabrani su na slobodnim izborima, većina im je poklonila povjerenje. Oni moraju tek postati uvjerljivi i pokazati koliko su se zaista udaljili od ratnog programa.

"Trebali bismo shvatiti da iz našeg intelektualnog i moralnog pada u devedesetim godinama proizlazi naša nemoć da promislimo povijest i naše orijentacije" (FOTO: Lupiga.Com)

Pišete o Dobrici Ćosiću i njegovoj netrpeljivosti prema Sloveniji i Hrvatskoj jer u njegovim očima predstavljaju Zapad. Odakle taj negativni odnos prema Zapadu i što se iz primjera Jugoslavije može naučiti danas kada, u drugom kontekstu, govorimo o odnosu Istoka i Zapada?

- Postojala je dominantna orijentacija koja se odnosila na ujedinjenje i oslobođenje Srba i njihovo okupljanje u jednoj državi. To je jedna duboka tradicija koja se ostvarivala preko ratova, nju je slijedio Dobrica Ćosić. Ona je povezana s političkim i društvenim uređenjem, s koncepcijom države koja je antizapadna, okrenuta patrijarhalnim vrijednostima. Zbog toga se uporište od 19. stoljeća nadalje nalazilo u slavenskoj, pravoslavnoj Rusiji koja je odbacivala zapadnoeuropske ideje i individualizam, što je povezano i s podjelom u kršćanstvu. Iz primjera Jugoslavije može se naučiti da neke povijesne ideje jako dugo traju, da imaju kružno kretanje, kao i to da se u određenim turbulentnim situacijama u svijetu mogu vratiti. To je slučaj u Rusiji s pokušajem obnove njezine imperijalnosti, a to je, u jednom manjem obliku, bilo karakteristično i za Srbiju na početku ratova devedesetih.

Kakva je medijska zastupljenost i tretiranje ovih tema u Srbiji, što se promijenilo od rubrike u Politici "Odjeci i reagovanja"?

- Taj se model mišljenja ponekad ponavlja. Često ćete čuti pitanje u srpskoj javnosti o tome vraćaju li se devedesete. Mislim da je ključno pitanje koliko smo uspjeli intelektualno apsorbirati to vrijeme, jesmo li ga definirali i uspostavili jedan moralni odnos prema njemu. Svi smo odjednom postali pragmatični i imamo praktična rješenja. Trebali bismo shvatiti da iz našeg intelektualnog i moralnog pada u devedesetim godinama proizlazi naša nemoć da promislimo povijest i naše orijentacije.

"Često ćete čuti pitanje u srpskoj javnosti o tome vraćaju li se devedesete. Mislim da je ključno pitanje koliko smo uspjeli intelektualno apsorbirati to vrijeme, jesmo li ga definirali i uspostavili jedan moralni odnos prema njemu." (FOTO: Lupiga.Com)

Opširno objašnjavate na koji je način Dobrica Ćosić podredio vlastitu književnost ideologiji. Kakva je situacija danas s književnošću u Srbiji? Postoje li takvi pisci u novijim generacijama? Kakav je odnos prema Ćosiću nakon njegove smrti?

- Činjenica je da se o njemu malo govori poslije njegove smrti. Taj model književnosti nije dominantan, mladi ljudi imaju moderni senzibilitet, počinju izlaziti knjige koje o ratu govore dublje i kritički. Književnost je za njega bila potrebna jer možete zamisliti Dobricu Ćosića kao pisca zasebno, ali vrlo je teško zamisliti političkog Ćosića bez njegove književnosti jer je ona zaista jedna vrsta ideologije. „Vreme smrti“, „Koreni“, sve je to vraćanje nečemu što je on smatrao poništenim srpstvom, izvlačenje korijena iz 19. stoljeća. On čak i kaže u svojim zapisima, kada govori o rekompoziciji Balkana i Jugoslavije, da se treba vratiti u 19. stoljeće. Odnosno, smatrao je da je na kraju 20. stoljeća trebalo stvoriti državu svih Srba jer to nije učinjeno onda.

Na predstavljanju knjige rekli ste jednu inspirativnu misao, da vjerujete u razvoj. Možete li to produbiti?

- Odnos dominantne i neželjene elite nije statičan. Kada ne bi bilo te dinamike, ja ne bih vjerovala da će jednog dana ideje neželjene elite postati prevladavajuće intelektualno uporište, a ja u to vjerujem.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".