I kod nas i u svijetu, dvije su istaknute vrste pisaca koje se međusobno teško podnose i slabo komuniciraju. Prvi su ugledni ili manje ugledni književnici, koji ističu kako im nije važno koliko će se njihove knjige čitati. Ponosni su na književna priznanja i nagrade, druže se između sebe i groze se rasprava o broju prodanih primjeraka. Sasvim su drukčiji pisci koji pišu da bi se svidjeli publici. Oni preziru rasprave o nagradama, stilu i književnoj vrijednosti, ali zato ponosno ističu broj prodanih primjeraka i povjerenje koje im poklanja publika. Između te dvije vrste razne su nijanse jednih s osobinama drugih i obratno, ali najrjeđi su pisci koji se podjednako ponose književnim nagradama, kao i naklonošću publike. Baš u takve, najrjeđe, spada Vlado Bulić, sljedeći gost Spikigina koji je za druženje u Norrisu 27. i 28. travnja najavio teme "Svijet sapunica" i "Zemlja balota". 

Od 2006. napisali ste više od 700 epizoda tv-serija i sapunica. Je li glamurozno pisati tv-serije? Prelazi li na scenariste zvjezdani sjaj koji uživaju glumci? 

- Nema u tom poslu puno glamura, obično sjediš doma i tipkaš dan-noć ili si u nekoj zadimljenoj prostoriji s još pet-šest kolega i, kako se to moderno kaže, brejnstormaš. Ljudi koji te poznaju uhvate onih par sekundi na odjavnoj špici ili pročitaju pokoji intervju pa te tete u dućanu, ako im se sviđa serija, puste da kupiš cigarete preko reda u zamjenu za odgovor na pitanje kako će završiti njihov najdraži par, mada i same znaju da će se vjenčati na kraju. Ali nemam s tim problem, tako stvari idu. Glumci su u toj priči zvijezde, njihova lica su svake večeri na malim ekranima. A to sa sobom nosi i određeni rizik. Ako se serija ispostavi loša, ti si negdje u pozadini, oni su na prvoj liniji. Barem što se publike tiče. 

Vlado Bulić (FOTO: facebook.com)

Roman „Putovanje u srce hrvatskog sna“ podrazumijeva cinizam i kritičnost prema hrvatskom snu, a i ciničan ton prevladavao je i na blogovima Denisa Lalića. Kako uspijevate obuzdati svoje cinizam kad pišete sapunice? Je li humoristička serija „Kud puklo da puklo“ svojevrstan odušak?

- Zavisi kakvu seriju radiš. U dramskim serijama "Mamutica" i "Loza", ta kritičnost a djelomično i cinizam su ipak mogli doći do izražaja, u "Bitangama i princezama" i seriji "Kud puklo da puklo" pogotovo. Kad mi se otvori prostor da kritiziram i budem ciničan, ne mogu si pomoć. Samo je pitanje pakiranja. U romanu ili na blogu si apsolutno slobodan, to je tvoj tekst i možeš napisati apsolutno sve, ništa te ne košta. U video-proizvodu u koji je netko upucao ozbiljne novce, moraš najprije zadovoljiti kriterije koji su ti zadani – a to su gledanost i termin. Ako uspiješ biti kritičan i ciničan, a da pritom publika to voli, da se stvar smije emitirati u osam navečer i da nisi nikog uvrijedio jer pucaš na široku publiku, onda ti to nitko neće zabraniti, dapače. Zadatak je utoliko dosta teži, ali je ujedno i izazov. Volim misliti da smo moja ekipa i ja barem donekle uspjeli napraviti nešto što bih nazvao komercijalna kritika društva, koliko god to oksimoronično zvučalo. 

Kako objašnjavate toliku popularnost serije "Kud puklo da puklo"? Koje su to zemlje kojima se sviđa hrvatski humor? Jeste li očekivali takav uspjeh kad ste je pisali?

Kad smo Mirna Miličić i ja postavljali ovu seriju, očekivali smo uspjeh, ali ipak ne toliki koliki se na kraju dogodio. Kad bih tu popularnost uspio jednostavno objasniti, bio bih jedan od bogatijih ljudi u zemlji jer bi to značilo da imam recept, a recepta tu baš i nema. Poklopilo se naprosto nekoliko stvari. Prvo to što smo napravili je odmak od sapunice kako se ona u Hrvata do tada radila. Odmakli smo se od imaginarnih bajkovitih svjetova u kojima junaci žive u dvorcima, odmakli se od fatalnih ljubavnih priča i plošnih crno-bijelih likova. Pokušali smo se približiti hrvatskoj stvarnosti, tretirati likove kao Smoje u Malom mistu, bez izričitih negativaca i pozitivaca i u sve ubacili političku satiru. Na to je sjela ekipa odličnih glumaca, Goran Rukavina kao kreativni producent, i sve se na kraju izrodilo u veliki hit koji gleda cijela regija, a dobacili smo se i do arapskih zemalja. 

Možete li predvidjeti što će od serija koje ste proizveli ostati za deset ili dvadeset godina? Hoće li „Bitange i princeze“ ili "Kud puklo da puklo" rado gledati i buduće generacije? Koje trajne vrijednosti nose serije koje pišete? Priželjkujete li da sapunice koje pišete budu upamćene?

- Od tog tipa ambicije, tog mitskog upisivanja u povijest, sam odustao u dvadeset i sedmoj kad mi je izišao roman. Dobio je gomilu pozitivnih kritika, par ljudi je doktoriralo na njemu, obrađuju ga studenti na zadnjim godinama književnosti, a unatoč svemu tome prodao se u tisuću i po primjeraka. Što je iz pozicije jednog dvadesetsedmogodišnjaka bilo prilično razočaravajuće – upisao si se u povijest, a još uvijek se švercaš u tramvaju. Onda sam se bacio na proizvodnju komercijalnih tekstova gdje mi je prva ambicija, korporacijskim rječnikom, zadovoljiti klijenta, potom publiku i na kraju priče si uzeti neke novce i stvoriti referencu za sljedeći posao. Ako nešto od svega toga ostane upamćeno, bit će to lijepa nuspojava. 

Roman Vlade Bulića (FOTO: aukcije.hr)

Jedan ste od prvih blogera, proglašen čak najboljim u hrvatskom dijelu weba 2003. godine. Blogeri su ubrzali produkciju teksta i cirkulaciju ideja u elektronskim medijima. Kad se slegla produkcija, što je ostalo? Primjećuju li se u književnosti ili u medijima kvalitativni pomaci koje je omogućila kvantiteta i brzina emitiranja ideja? 

- Sve to s blogovima i književnošću je bila malo prenapuhana priča oko nečeg što bi trebalo biti sporedna stvar, a to je medij na kojem si objavio. Dobar tekst je dobar tekst, objavio ga ti na blogu, u knjizi ili ga napisao na salveti. OK, na blogu postoji interakcija s čitateljima, što nisam nikad koristio niti mi se previše sviđalo. Mislim, što imaš od toga da si uz tekst otvorio prostor Thompsonovim obožavateljima da ti jebu majku i prijete smrću? Blogovi su se kod nas koristili, i još se koriste, kao platforma na kojoj su ljudi objavljivali stvari sebi za zabavu ili ih koristili kao odskočnu dasku do književnosti ili komercijalnih medija kako bi na kraju ipak nešto dobili zauzvrat. Da su uzrokovali kvalitativne pomake, baš i nisu, vjerujem da bi onih par ljudi koje su blogovi „stvorili“, do izražaja došli i bez blogova. Ne želim ovim omalovažiti koncept bloga i internet, samo ne vidim pretjerano jaku vezu s književnošću. Blogovi su naprosto novi medij koji već danas samostalno funkcionira, a u budućnosti će tako funkcionirati još više. Ima gomila primjera u kojima, ne znam, klinka koja voli modu krene pisati o njoj blog, na to se nakače tisuće ljudi pa ona na račun toga postane zvijezda koja zarađuje pristojnu lovu od reklama po blogu. Ne treba joj ni izdavač da to ukoriči, niti novina da joj isplati honorar.

Balote ste počeli igrati kao dijete i vratili ste im se nakon dvadeset godina, a u biografiji navodite da namjeravate izazvati šampiona don Marinka Jurišina. Do koje se dobi namjeravate baviti sporstkim boćanjem? Je li boćanje sport otporan na korupciju, preprodaju igrača, doping i ostale popratne pojave ostalih sportova? 

- Boćanjem se planiram baviti dok sam živ, samo je pitanje kojim intezitetom. Dolazim iz mjesta u kojem su balote prostor afirmacije. Možeš napisati sto knjiga, sto serija, zaraditi milijune, ali to ne znači da ćeš ravnopravno s ostalim nedjeljom igrati na balote. Onda te to počne grist, pa te don Marinko pobjedi deset partija zaredom, pa proradi dišpet, pa se vratiš u Zagreb i počneš svakodnednevno trenirat... a šta da kažem, Dalmacija u mom oku. Što se korupcije tiče, ona se u boćanju pojavi, ali je dosta simpatična, ona svim tim starijim ljudima koji se boćanjem bave, daje iluziju da se bave nečim bitnim, balote su svima njima prevažne da bi se svele samo na rekreaciju. A u Hrvata stvar dobije na važnosti tek kad uključuje stanovitu koruptivnu aktivnost, pa makar to bilo i puštanje partije za kolut paškog sira. Ali od dopinga smo čisti, ako nećemo računati janjetinu i vino.  

Važno je, ipak, povući crtu između svega ovoga o čemu pišem, te naše nedjeljne rekracije nakon ručka i boćanja kao sporta koji od igrača zahtijeva sportski život, atletske predispozicije i vrhunsku koncentraciju. Dapače, ta popularnost balota među ljudima, taj doživljaj javnosti da se radi o zajebanciji za starce, boćanju kao sportu često otežava prodor među ozbiljne sportove. Hrvatska ima nekoliko mladih i ozbiljnih boćara, svjetskih i europskih prvaka, ima Zrinjevac koji je jedna od najboljih svjetskih ekipa, ima svjetske rekordere Lea Brnića i Marina Miličevića, ima Peru Ćubelu, četverostrukog svjetskog prvaka u juniorskim kategorijama i još gomilu njih o kojima javnost, nažalost, zna malo i nimalo, a sve zbog toga što je prva asocijacija na balote – zajebancija uz janjetinu i vino. Zbog toga bih iskoristio ovu priliku da pozovem sve čitatelje ovog teksta da posjete stranicu http://www.boules-sport.org/uk/ i svojim potpisom daju podršku inicijativi da boćanje 2024. godine postane olimpijski sport. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Spikigin