Među poznatijim suvremenim autorima porijeklom iz Istočne Europe je i njemačko-bugarski pisac Ilija Trojanow koji je nedavno objavio svoj novi roman „Dvostruki smjer” kod njemačkog izdavača S. Fischera iz Frankfurta na Majni. Priča koja počinje osamdesetih govori o smrti istine u doba nadinformacije, odnosno polaritetu između „biti“ i „blještati“ (sein/schein) koja u svojoj mizansceni prati interes KGB-a za Donalda Trumpa nakon ženidbe s Ivankom Trump. 

Trojanow je punu autorsku afirmaciju doživio na njemačkom govornom području romanom „Sakupljač svjetova” iz 2006. godine. Rođen u Sofiji, djetinjstvo je proveo u Nairobiju, a mladost u Münchenu. Nakon životnih epizoda u indijskom Delhiju i južnoafričkom Cape Townu, u kojima se izdržavao pisanjem turističkih vodiča, posljednje desetljeće živi u Beču. 

U 21. stoljeće Trojanow je ušao radom na projektu romana „Sakupljač svjetova” o Sir Richardu Burtonu, špijunu britanske Krune i poliglotu koji je poznavao veći dio jezika Commonwealtha, čovjeku u čije je cipele stalo čitavo 19. stoljeće. To je isti onaj Burton koji je kao povijesna ličnost par excellance – vezan uz Zagreb. Kroz razgovor o norveškim runama kojeg je vodio krajem 1870-ih s njemačkim egiptologom Brugschom, potonjem je dao naslutiti i nešto veće, naime, to da svitak pronađen uz znamenitu figuru Etruščanke koja se smatra najvrednijim eksponatom Arheološkog muzeja u Zagrebu nije napisan hijeroglifima, već je riječ o sasvim drugom pismu. Roman koji se dosad smatra njegovim najvećim uspjehom je naposljetku osvojio i najveću njemačku nagradu za fikciju. 

„Upoznao sam famu Sira Richarda još u djetinjstvu u Keniji ... Zataknuo mi se. Trebalo mi je pet godina za istraživanje na romanu, a dvije godine da ga napišem. Dakle, bio je to biblijski raspon od dobrih sedam godina”, ponosno će u razgovoru za Lupigu.

„Još iščekujem prijevode na crnogorski i hrvatski” (FOTO: Copyright Das Blaue Sofa/Bertelsmann)

„Globalni uspjeh koji sam požnjeo bio je zapanjujuć – uslijedili su prijevodi na 30 jezika, između njih i na slovenski, bosanski i srpski, kao i makedonski i bugarski...”, razdragano će, pa će odmah dometnuti - „Još iščekujem prijevode na crnogorski i hrvatski”. 

Knjiga je uistinu bila uspješna. Osvojila je nagradu Sajma u Leipzigu 2006. godine, kao i Mainzer Stadtschreiber Preis za „istaknuto postignuće za razvoj suvremene njemačke književnosti“, dok je, sve u svemu, izabrana u uži krug prestižne Deutscher Buchpreis i jamačno otvorila svome autoru mnoga vrata. A ako „Sakupljač svjetova” govori o poziciji stranca u globaliziranom svijetu, je li malo romantičan, stoji li na sličnoj poziciji i Covid-19, kao metafora? Nije li s iste pozicije koja propituje smislenost suvremenog svijeta i života u njemu, virus istisnuo vampira koji je bio „romantični gad“ današnjeg trenutka, prisutan kroz posljednjih 20 godina? 

„Ne vidim da pandemija uopće predstavlja kreativnu snagu već je, 'tek' – 'katalizator' koji nam pred oči baca slabost i patologiju trenutačnog sustava”, jasan je Trojanow. 

„Kako je moguće da je smanjenje rasta postalo životnom prijetnjom ekonomiji? Ta se spoznaja vrlo lako prevodi u činjenicu da je gargantuaska pohlepa neophodna za preživljavanje”, rezimira Lupigin sugovornik.

Ovdje autor podsjeća na čuveni i efektni skeč Montyja Pythona iz „Smisla života“ – o ekspanzivnoj pohlepi u jedenju graha, sve do eksplozije ... 

„Istodobno, moramo se organizirati oko alternativnih oblika kooperacije i solidarnosti. Kako društvo može biti demokratsko ako, primjerice, takvo što kao demokracija na radnom mjestu, uopće ne postoji“, upitat ćenas. 

Svoje prvo veliko životno putovanje, autor je doživio još kao dijete. Bijeg iz rodne Bugarske kao marionetske državice SSSR-a na Balkanu, autorova obitelj je poduzela s ocem inžinjerom kasnih 1960-ih. Čim su se preko jugoslavenskih zemalja dokopali Italije, uslijedio je put u Afriku gdje je i odrastao. Ne zvuči li poznato, kao i mnogim potomcima inžinjera iz Jugoslavije koji su se zaposlili u zemljama Pokreta nesvrstanih – od Iraka do Kube ... 

"Zamislite samo kakvu bi dinamičnu i utjecajnu državu, ta velika Jugo-Slavija danas predstavljala? Europskog teškaša!" (FOTO: Copyright Das Blaue Sofa/Bertelsmann)

„Premda sam stasao u Africi i stoga otuda moja nostalgija za taj dio svijeta, jugoistok Europe mi je uvijek u mislima, dok je moja velika ljubav Indija, najuzbudljivija zemlja na planeti. Prošle sam godine proveo nekoliko mjeseci u Sarajevu i pisao o Bugarskoj, te u retrospektivi ustanovio da sam o Bugarskoj napisao već tri knjige, uz mnoge članke. Sloboda da se bude useljenikom je u tome da si tako slobodniji odabrati suputnike i odredišta”, kaže Trojanow. 

„Na odiseju spisateljskog zanimanja sam se odlučio poći sa 16 godina. Moj prvijenac 'Svijet je velik...' i nema zapravo puno posla s mojim roditeljima, a skoro su sve scene u romanu izmišljene. Jugoslavije se i ne sjećam, a jedina uspomena iz Italije bio je kamp za izbjeglice u kojem smo proveli oko mjesec dana prije nego li smo ponovno izbjegli, dalje za Njemačku. Do vremena kad sam i sam mogao slobodno doći do Jugoistočne Europe – Jugoslavije više i nije bilo, već samo male državice s velikim egom”, prisjeća se. 

Autor čije ime može podsjetiti i na pseudonim, budući da je Ilij ionako grčka inačica za ime grada Troje, u svojem pisanju osim na povijesne teme, počesto njeguje i postkolonijalnu refleksiju. Stoga nije ni čudo da se u njegovom pisanju pronalaze takva razmišljanja vezana za rodnu Bugarsku. 

„Zapravo su Tito i bugarski predsjednik Georgi Dimitrov nakon Drugog svjetskog rata potpisali sporazum o ujedinjenju Jugoslavije i Bugarske kojem je Staljin, nažalost, stao na put. Zamislite samo kakvu bi dinamičnu i utjecajnu državu, ta velika Jugo-Slavija danas predstavljala? Europskog teškaša! A umjesto toga, suočavamo se s tugom propuštenih mogućnosti”, nastavlja. 

Svoje studentske dane u Münchenu, Trojanow je zapravo proveo kao osnivač dvaju izdavačkih kuća, Kyrill-und-Method-Verlag pokrenuo je 1989. godine, dok je Marino-Verlag nastala 1992. godine. One su se radije nego li istočnom Europom bavile promocijom afričke književnosti za koju od 1980-ih nadalje vlada veliko zanimanje, kao što je to slučaj i u world-musicu. Kakvo je zanimanje zapravo kod njemačkog naroda doživjela Afrika kao kulturološki pojam i je li naposljetku taj senzibilitet izazvan osjećajem krivnje Nijemaca nad pogreškama iz njihove prošlosti. 

„Zanimanje za Afriku još je uvijek sasvim ograničeno, ali je poraslo kroz godine”, dojma je Trojanow. 

„Tome je tako ponajviše, smatram, zahvaljujući kulturnoj globalizaciji i putovanjima. Teško da kod Nijemaca postoji ikakav osjećaj krivnje spram kolonijalne prošlosti, upravo iz razloga što je ljudima fokus na Trećem Rajhu i samim time baš i nisu upoznati s masakrima i genocidom u Tanzaniji i Namibiji”, pretpostavlja autor. 

"Zenon je pesimist, ali je opet vrlo strastven oko pitanja ledenjaka, a ovo je definitivno vrlo loše vrijeme da se bude ledenjakom" (FOTO: Copyright Das Blaue Sofa/Bertelsmann)

U njemačkim će formativnim godinama Trojanow krenuti u nadogradnju putovanja-arhetipa, koje podrazumijeva i duhovni razvitak junaka što postaje osnovicom radnje njegovih djela, a svoj autorski slog nadograditi stupovima tijela i sporta. Savjeti za profesionalno pitanje reportaža zapravo su vrlo jednostavni. 

„Nikad nemoj pročitati vodič unaprijed. Uđi u grad kroz stanicu na periferiji. Izgubi se. Gledaj oko sebe, ali nemoj tražiti ništa određeno”, jasan je. No, raspoložen je i filozofirati, ipak je to njemački duh. U vezi arhetipa i putovanja, blizak mu je lik idealista nalik Don Quijoteu. 

„Don Quijote svakako je jedan od meni najdražih romana. Glavni je junak mojeg romana 'Moć i daljina' njegov suvremeni pandan, čovjek koji je 1952. godine digao spomenik Staljinu u zrak. I stoga je morao provesti mnoge godine u zatvoru, kao i samici i nikad se nije prestao boriti protiv vjetrenjača moći. I ja sam zacijelo po svom temperamentu barokni tip, volim glazbu i teško mi je ne upuštati se u pretjerivanja”, sliježe ramenima Lupigin sugovornik.

U posljednjem desetljeću autor se naselio u Beču, gradu koji ga je oduvijek privlačio. Tu se ostvario i kao autor dvaju izuzetnih književnih ostvarenja, knjigom istraživačkog novinarstva kroz svijet trećeg sporta, „Moja Olimpijada”, kao i „Zenonovim tužaljkama”, postmodernim djelom koje koincidira s ekološkom katastrofom kao najavom ulaska u novo normalno. 

„Nazovem li je prema naslovu slovenskog prijevoda, 'Moja Olimpijada' bila je putovanje kroz sportske supkulture. Mogao bih reći i avanturističko putovanje kroz sportove”, skromno će autor koji se u četiri godine okušao u treningu i natjecanju čak 80 raznih sportova. 

„A također, bila je to i refleksija na ljudsko tijelo i raznorodne abecede sportske ambicije. Da bih se probio kroz ambiciozni program morao sam trenirati dvaput dnevno, obično početi rano ujutro, zatim bih pošao pisati, a potom na još jednu sesiju treninga bilo popodne ili navečer. Naravno, svaki bi dan to bila dva različita sporta, streljaštvo i veslanje, primjerice, ili plivanje i mačevanje”, kaže. 

„Zenonove tužaljke“, pak, bile su objavljene još prije ciglih deset godina i bile potpuno pogrešno shvaćene. Autor je naslov posudio od klasika talijanske moderne Itala Sveva, čije se djelo „Zenonove ispovijesti“ odvija u Trstu uoči Prvog svjetskog rata i propasti monarhije K&K. A bez obzira na autorove tužaljke nad svojim djelom, zapravo mu je ono dalo zamah i objavio je već pola tuceta novih naslova. 

„Danas se 'Tužaljke' već smatraju ranim klasikom 'fikcije klimatskih promjena' – što navodim čisto da podcrtam koliko se toga stiglo promijeniti u jednom desetljeću ... Postupno smo započeli internalizirati i probavljati istinu o našem destruktivnom sustavu. Nije još jasno hoćemo li poduzeti pravilne odluke i promijeniti se. Zenon je pesimist, ali je opet vrlo strastven oko pitanja ledenjaka, a ovo je definitivno vrlo loše vrijeme da se bude ledenjakom“, sumira Trojanow.

Koji bi naposljetku, bio recept za preživljavanje, što se tijekom lockdowna u kojem je čovječanstvo provelo tri mjeseca, po njegovom mišljenju pokazalo kao spasonosno rješenje. Budući da svijetu predskazuju gospodarski kolaps, pitamo ga smatra li da je Europska unija provela dovoljne ili potrebne mjere. 

„Jedini je način da se pozabavimo s pandemijskom krizom to da počnemo tražiti način kako da pronađemo bolji sustav od kapitalizma. Sve je ostalo tek sljepoća uparena s civilizacijskom željom za smrću”, nevoljko je zaključio. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Copyright Das Blaue Sofa/Bertelsmann