“Putujem vlakom iz Sarajeva prema Mostaru – ta pruga koju sam tisuću puta prešao u vrijeme moga studija i predratnog života, ta trasa odredila je moj definitivni odlazak iz zavičaja… Nad pitome vinograde i duhaništa nadvili su se tamni oblaci. Sva moja zavičajna popudbina sastojala se od čistih slika, što sam ih ljubomorno čuvao po prljavim avenijama i suterenima svijeta, a one sad kroz zamagljeni prozor vlaka izranjaju kao razvaline” zapisao je Mile Stojić, jedan od najboljih živućih esejista na ovim prostorima. S obzirom da je ovaj tekst, iako poodavno pisan, nešto najsnažnije što pročitasmo ove jeseni, nismo mogli ne podijeliti ga s vama

"Ma, hajte, ljudi! Idite već jednom radite svoj posao!", zavapila je hladno mrzovoljna sjedokosa princeza kad su joj novinari ovih dana pred središnjicom prosječnom čovjeku odavno sumnjive, a sad i službeno osumnjičene stranke, na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, pokušali postaviti jedno od desetak pitanja koja ćemo ovdje spomenuti. Da je princeza pristala, možda bi joj redom postavili baš sva. Puno više od svih tih besmislenih pitanja novinarski bi posao bila jedna jedina rečenica: "Sjebali su nam život"

'Jedan u Nevesinju prodao susjedu koncesiju za geološka istraživanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali što tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio pražnjenje septičke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komšija, sve s cisternom obilazeći Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kući, a ovi ga zajebavaju. "Halo, šeik!", viču za njim', podjebava, da prostite, Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, nakon što je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dežulovićevih

Danas ti je Dan oslobođenja ovoga moga Splita. Uglavnom se nigdi to oslobođenje ne spominje. Maloprije san pričala sa jednin prijatejem. Sitija se svoga dida, ujca, strica, tete... Jedan je bija u ovome logoru, drugi u onome, treći je bija ranjen... Danas ti judi, oni od njih koji su još živi, a malo ih je, morali bi sakrivat oči da ne bi ko vidija da se sićaju. Ja san se sitila tebe. Moran priznat da me je sram. Sram me je jer je došlo vrime da se čovik mora sramit šta je bija antifašista