Tko sve u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj može biti ravnatelj osnovne škole i već generacijama djecu podučavati životnim vrijednostima, najbolje je ovih dana pokazao Krešimir Mihajlović, ravnatelj zagrebačke Osnovne škole Petra Zrinskog, koji je čudeći se negativnim reakcijama javnosti na njegovo postavljanje plakata hrvatskih ratnih generala i haških osuđenika, lakonski zaključio – „kome smeta nek' ide u Srbiju“. Na ovom mjestu Mihajlović, provjereni pedagog i čovjek koji gotovo da ne postoji do 1991. godine, predstavit će vam se sam, svojom biografijom. Otkriti će vam svoj životni moto i pokazati koliko voli generala Gotovinu

“U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. U odnosu na ovaj minusinteligentni predizborni slogan Kukuriku koalicije čak i Magazinova pjesmica Minus i plus, k’o Amer i Rus, u mom svijetu ti si korov a ja hibiskus djeluje kao refleksivna lirika, nekakav Kavafis, Maruna ili, štajaznam, Krleža. Bilo bi vrlo interesantno saznati jesu li autori čudesnog slogana Bruketa i Žinić i, ako jesu, na čemu su, jer ovakva inspiracija ne pere čovjeka bez pejotla ili dietilamid lizerginske kiseline. Bravo, majstori!

Kada je prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji objavljen reprint reportaže Borisa Dežulovića, koji se kao mladi novinar 1991. godine uspio probiti u Vukovar samo nekoliko dana nakon što su srpske snage zauzele grad, sam autor napisao je kako ne bi želio da se ta reportaža ponovno objavi, pogotovo ne na godišnjicu. Vagajući da li da objavimo ovo uistinu, po ljudskosti, jedinstveno štivo, odlučili smo ne poslušati njegov savjet, isključivo zbog toga što smatramo da su Lupigini čitatelji dovoljno zreli da ima smisla, kako Dežulović kaže, „objavljivati ovakve reportaže”

Uistinu je nevjerojatno koliko su posljednjih dana revni hrvatski organi reda i mira, koji neprestano dežuraju oko zagrebačkog Trga hrvatskih velikana i na prvu dojavu o dojavi „antidržavnih elemenata“, reagiraju kao da se radi o dojavi o postavljenoj bombi u nekoj osnovnoj školi. Jučer se tako oko dvojice aktivista Građanske akcije okupilo sedam policajaca – četvorica u civilu i troje u uniformi, što jasno pokazuje koliko resursa Ministarstvo unutarnjih poslova troši na sasvim nebitne stvari. Kakvu torturu već danima prolaze oni koji koriste svoje ustavno pravo na slobodu i izražavanje mišljenja

Nema medija koji se na današnji dan neće sjetiti vukovarskih rana i krvi koja je početkom devedesetih natopila Grad na Dunavu. Taj dan ujedno je i jedini datum u godini kad visoki politički forumi pokazuju interes za Vukovar. U fokusu političara također su vukovarske rane, ruševine koje su ostale na mjestu grada kojeg su nekoć nazivali Mali Beč na Dunavu. Mi ćemo se ovdje pak prisjetiti boljih vremena i pokazati fotografije Vukovara kakav je bio davno prije srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog rata

Pare nisu problem, para nema. Nakon što su novinari Novog lista sami odlučili prihvatiti prijedlog uprave i sami sebi smanjili primanja, čini se da bi kao sljedeću plaću mogli dobiti tek minimalac od kojih 2.800 kuna. Odmah je skočio HND, čiji predsjednik Zdenko Duka, također radi u Novom listu i odaslao priopćenje u kojem se pita kako je ovaj dnevni list u tri godine uspio izgubiti 100 milijuna kuna. No, nećemo se ovdje baviti tim priopćenjem, već ćemo biti lijeni i postaviti tek dva vrlo simptomatična filmića koja gotovo nitko nije vidio